- 1 -              III Kr 6/2019-5

Broj: III Kr 6/2019-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. P., zbog kaznenog djela iz čl. 247. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru od 3. studenog 2017. broj K-107/12 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 9. listopada 2018. broj Kž-16/18, u sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2019.,

p r e s u d i o   j e:

              Zahtjev osuđenog D. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

              Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Zlataru broj K-107/12 od 3. studenog 2017. i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-16/18 od 9. listopada 2018., D. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. st. 2. KZ/11 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

              Protiv te pravomoćne presude osuđeni D. P. je osobno, u zakonskom roku podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. U uvodnom dijelu zahtjeva poziva se na povredu zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08), odnosno povredu prava okrivljenika na obranu na raspravi, koja se ogleda u tome da je sud odbio provesti dokaze obrane i to ispitivanje svjedoka J. Š., kao i provesti grafološko vještačenje dokumentacije u spisu, zbog čega da je izostalo i točno utvrđenje visine štete kod inkriminiranog djela. Osim toga navodi kako su protiv osuđenika vodila još druga dva kaznena postupka, pa da je sud trebao primijeniti odredbe o produljenom kaznenom djelu. Predlaže „poništenje pravomoćne presude, a podredno vraćanje na ponovno suđenje“.

              Na temelju čl. 518. st. 4. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u odgovoru predložilo da se zahtjev osuđenika odbije kao neosnovan. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku na znanje.

              Zahtjev nije osnovan.

              Nije ostvarena istaknuta povreda zakona iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08, koja se odnosi na povredu prava obrane okrivljenika na glavnoj raspravi. Naime, ovdje valja naglasiti da sud nije dužan izvesti svaki predloženi dokaz, već samo one za koje ocijeni da su važni za utvrđivanje odlučnih okolnosti u pojedinoj konkretnoj situaciji. Nadalje, sud je ovlašten odbiti provođenje dokaza za koje ocijeni da su nedopušteni, nevažni, neprikladni ili ako je dokazni prijedlog očigledno usmjeren na odugovlačenje postupka (čl. 421. st. 1. ZKP/08). Prema tome, odlukom suda kojom odbija provođenje dokaza ne dovodi se nužno u pitanje pravo obrane, već se ta odluka može odraziti samo na kakvoću činjeničnog stanja, što zapravo i predstavlja suštinu osuđenikova zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, a činjenična utvrđenja sudova u smislu odredbe iz čl. 517. ZKP/08, nisu osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

              Neosnovana je i tvrdnja osuđenika da je ostvarena povreda zakona time što sud nije u konkretnom predmetu primijenio odredbe o produljenom kaznenom djelu. Naime, iz podataka u spisu, kao i izvadka iz kaznene evidencije za osuđenika proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje zakonske pretpostavke za primjenu čl. 52. KZ/11, jer produljeno kazneno djelo postoji kada počinitelj ostvaruje više radnji koje u prirodnom smislu čine biće istog ili istovrsnog kaznenog djela, a radnje s obzirom na njihovu vremensku i prostornu povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. Ovo posebice iz razloga što pravna konstrukcija produljenog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju postoji ako je počinitelj sve radnje poduzeo u istom svojstvu, a među radnjama postoji vremenska povezanost, te je namjera počinitelja pribaviti društvima protupravnu imovinsku korist, što očigledno ovdje nije slučaj, obzirom da je vrijeme izvršenja kaznenih djela razdoblje od 2002. do 2015. godine, a pritom se ne radi ni o istovrsnim kaznenim djelima među kojima bi postojala vremenska i prostorna povezanost, zbog čega ta djela ne čine ni jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu, tako da istaknuta povreda zakona nije ostvarena.

              Ostali prigovori osuđenika istaknuti u zahtjevu, u stvari su prigovori utvrđenom činjeničnom stanju, a prema odredbi iz čl. 517. ZKP/08 činjenično stanje, kao što je već ranije u ovoj odluci istaknuto, ne može biti osnova za ovaj izvanredni pravni lijek.

              Zbog navedenog je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan trebalo odbiti, te presuditi kao u izreci, na temelju čl. 512. u vezi čl. 519. ZKP/08.

Zagreb, 19. veljače 2019.