- 1 -              I Kž 423/2016-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 423/2016-7

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona i drugih („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u  Splitu od 22. siječnja 2016. broj K-12/14, u sjednici održanoj 14. veljače 2019., u nazočnosti branitelja optuženika J. M., odvjetnika iz S.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prihvaća se žalba optuženog J. B. te se ukida pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. J. B. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te zbog kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) za koje mu je, opet uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci pa je, temeljem čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine nakon čega mu je, temeljem čl. 56. KZ/11, izrečena uvjetna osuda i određeno da se jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako on u vremenu provjeravanja od dvije godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te ako, sukladno čl. 56. st. 4. u vezi čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11, ispuni posebnu obvezu na način da u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenicima M. V. i Š. P. isplatom iznosa od po 766.894,08 kn svakom.

 

Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08-I) oštećenicima M. V. i Š. P. dosuđen je dio zatraženog imovinskopravnog zahtjeva na način da je optuženik svakom od njih dužan isplatiti iznos od po 766.894,08 kn, dok je ostali dio zatraženog imovinskopravnog zahtjeva u odnosu na isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata odbijen te su oštećenici u tom dijelu upućeni na parnicu.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08-I, optuženik je obavezan platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 u ukupnom iznosu od 17.560,00 kn, dok će se o troškovima koji se odnose na ime naknade punomoćniku oštećenika odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude optuženik podnosi zasebne žalbe po tri branitelja koje su zbog istovjetnosti žalbenih prigovora razmatrane kao jedinstvena žalba.

 

Optuženik se žali po svojim braniteljima dr. sc. D. P. iz Odvjetničkog društva P. i P. j.t.d. sa sjedištem u S. i Z., te po braniteljima J. M. i A. B. M., odvjetnicima iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenoj sankciji, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da mu se primjeni uvjetna osuda s manjom jedinstvenom kaznom zatvora i kraćim vremenom provjeravanja, bez dodatnih posebnih obveza i da se oštećenike s imovinskopravnim zahtjevom uputi na parnicu, odnosno da se ta presuda u cijelosti ili djelomično ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (po braniteljima dr. sc. D. P. i J. M.), tj. da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno "da se vrati postupak prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim vijećem" (po braniteljici A. B. M.).

 

Žalbi po branitelju dr. sc. D. P. priložena je dokumentacija koja se već nalazi u spisu predmeta i to: društveni ugovor o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću P. p. s popisom članova osnivača od 14. veljače 2003., zapisnik sa skupštine T. P. p. d.o.o. S. od 1. listopada 2010., ugovor o prijenosu poslovnog udjela s popisom članova osnivača od 1. veljače 2011. te ugovor o preuzimanju duga od 30. prosinca 2010.

 

Žalbi po braniteljici A. B. M. priložen je dopis odvjetnika N. I. od 22. ožujka 2012. te nacrt kaznene prijave protiv optuženika od 5. ožujka 2012.

 

Optuženik i branitelji su zatražili nazočnost sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u roku vratilo, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08-II).

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik J. M., koji je izložio navode žalbe, dok optuženik te branitelji dr. sc. D. P. i A. B. M., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske iako su uredno obaviješteni, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08.

 

Žalba optuženika je osnovana.

 

Iako se žalbom ističu i opširno obrazlažu sve žalbene osnove iz čl. 467. ZKP/08, ista je osnovana samo zbog žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama te nije zamijećena znatnija proturječnost između sadržaja dokaza reproduciranih u presudi i samih tih dokaza izvedenih na raspravi. Drugo je pitanje što se žalitelj s danim razlozima ne slaže, o čemu će nastavno biti riječi. Pri tome, iako su razlozi prvostupanjske presude u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene isprave donekle sumarni (list 16, II. pasus obrazloženja), ne može se tvrditi da su izostali u mjeri zbog koje se prvostupanjska presuda u tom dijelu ne bi mogla ispitati. Ovo posebno iz razloga jer i optuženik priznaje da su navodi financijskih izvješća i bilješki uz ta izvješća o tome da je članovima društva isplaćena dobit u tamo navedenim gotovinskim iznosima, neistinitog sadržaja.

 

Također, nisu osnovani prigovori žalbe da je odbijanjem dokaznih prijedloga obrane povrijeđeno optuženikovo pravo na pravično suđenje jer  je prvostupanjski sud na zapisniku s rasprave, kao i u obrazloženju presude, naveo opširne razloge za takvu odluku. Stoga ovi prigovori žalbe mogu biti od utjecaja samo pri razmatranju žalbenog osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Isto tako, nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo optuženika kada se obrana na raspravi suglasila s čitanjem iskaza svjedoka koji su prethodno ispitani pred istim predsjednikom vijeća. Pri tome, nije ostvarena niti povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koju optuženik upire u žalbi po braniteljici A. B. M. Naime, rasprava pred prvostupanjskim sudom od 18. rujna 2015. počela je iznova zbog promjene sudskog vijeća te su tijekom dokaznog postupka, uz suglasnost stranaka, pročitani svi do tada provedeni dokazi pa je promašen prigovor žalbe da bi pri izricanju presude sudjelovao sudac porotnik (K. Ć.) koja nije nazočila na raspravi.

 

Stoga, dakle, nema bitnih povreda iz čl. 468. st. 1., 2. i 3. ZKP/08-II na koje žalitelj ukazuje.

 

Nasuprot tome, u pravu je žalitelj kada pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda vezano za iznos nepripadne materijalne dobiti koju je optuženik, kao jedan od vlasnika poslovnih udjela T. P. p. d.o.o., stekao na štetu druga dva udjeličara, ošt. M. V. i Š. P.

 

Naime, niti za ovaj žalbeni sud nije sporno da su svi članovi društva imali pravo na podjelu dobiti razmjerno unesenim ulozima i prihvaćenim rizicima jer tako proizlazi iz čl. 22. Društvenog ugovora o osnivanju T. P. p. d.o.o. S obzirom na jednaku visinu udjela u temeljenom kapitalu društva za po 1/4, očito je i da se dobit trebala dijeliti u istom omjeru. Pri tome, eventualni rizici koje je optuženik kao predsjednik skupštine i direktor društva preuzeo na sebe,  mogli su dovesti do drugačijeg omjera raspodjele dobiti samo ako je to društvenim ugovorom izričito propisano, što ovdje nesporno nije slučaj. Stoga, prigovori žalbe s osnova povećanog rizika optuženika, a time i prava na veći udio u dobiti, nisu osnovani.

 

Optuženik u svojoj obrani, a sada i u žalbi, tvrdi da su isplatnice u kojima se formalno navodi da je on preuzeo dobit bile fiktivne jer se na taj način, u stvari, sravnjivao dug koji je u blagajni nastao na njegovo ime s osnova poslovanja društva i plaćanja troškova koji se, zbog specifične prirode posla na terenu, nije mogao odgovarajuće knjižiti. Stoga tvrdi da je nastalo dugovanje računovodstveno sravnjeno kroz prebijanje s dobiti tj. radilo se o računovodstvenoj, a ne stvarnoj dobiti. O tome su, tvrdi optuženik, bili upoznati ostali udjeličari te su se s takvim načinom sravnjivanja dugova suglasili.

 

Obranu optuženika potvrđuje svjedok M. O. koja je vodila poslove knjigovodstva za društvo u inkriminirano vrijeme, međutim, prvostupanjski sud njezin iskaz ne analizira niti ocjenjuje.

 

U obrazloženju svoje presude prvostupanjski sud otklanja ovaj navod obrane optuženika smatrajući ga irelevantnim s obzirom da "sve financijske i pravne refleksije imaju svoje ishodište u zvaničnoj poslovnoj dokumentaciji tvrtke … a kada bi se zauzelo stajalište na koje se u obrani poziva optuženik tj. da je dobit samo fiktivno prikazana, onda zakonska obveza urednog vođenja knjiga u trgovačkom društvu ne bi imala svoj pravni smisao i time bi se praktički otvorio beskrajni prostor mogućnosti raznim manipulacijama".

 

Ovo stajalište prvostupanjskog suda daje samo djelomičan odgovor na utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja, kako pravilno ističe žalitelj. Naime, postupanje protivno odredbama Zakona o trgovačkim društvima o potrebi urednog vođenja poslovnih knjiga te postupanja u skladu s odredbama porezno-računovodstvenih propisa, relevantno je za postojanje kaznenog djela povrede obveza vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga, odnosno, počinjenja financijskog prekršaja, za što se optuženik ovdje ne tereti. Međutim, za postojanje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju nužno je utvrditi da je počinitelj inkriminiranim postupanjem pribavio sebi protupravnu imovinsku korist, odnosno nanio štetu onome o čijim se interesima dužan brinuti, i to u određenom iznosu koji, u konkretnom slučaju, mora biti znatan. To je odlučno ne samo kao sastavnica bića tog kaznenog djela, već i u odnosu na visinu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenicima, koji parnični postupak se ovdje vodio kao adhezioni.

 

Žalitelj ponavlja da je oštećenicima, neovisno o tome je li dobit bila faktična ili fiktivna, tijekom inkriminiranog razdoblja iz blagajne društva isplaćivao sredstva za podmirivanje njihovih privatnih potreba smatrajući da se time radi o predujmu isplate dobiti društva. Iako je i ovaj način postupanja protuzakonit, što s pravom utvrđuje prvostupanjski sud, istovremeno propušta imati u vidu je li to moglo utjecati na visinu potraživanja koje oštećenicima pripada s osnove neisplaćene dobiti. Naime, svjedok Ž. P., također udjeličar u društvu, iskazuje da je njemu osobno s računa tvrtke tijekom 2007. isplaćen iznos od oko 100.000,00 kn za privatne potrebe, a poznato mu je da je ostalim udjeličarima isplaćeno i više "jer su u to vrijeme gradili kuće … optuženik im je često davao gotov novac". Isto tako, ošt. M. V. i ošt. Š. P. suglasno potvrđuju da je optuženik iz sredstava tvrtke platio kupnju nekretnina na K. i to dvije parcele na ime ošt. M. V. i jednu na ime ošt. Š. P. Oba oštećenika potvrđuju da im je optuženik isplatio po 5.000,00 kn na ime povrata sredstava uloženih u temeljni kapital društva.

 

Iako navedeni svjedoci potvrđuju da su oštećenicima u stanovitoj mjeri isplaćivana sredstva tvrtke za privatne potrebe, prvostupanjski sud odbija to cijeniti u kontekstu njihovih prava na isplatu dobiti ocjenjujući da se radi o nepropisnoj situaciji kojom bi, u stvari, došlo do nezakonitog umanjenja imovine društva. Međutim, optuženik se ne tereti za postupanje na štetu tog društva, već za izravno nanošenje štete članovima društva s osnove neisplaćene dobiti, a tada je važno utvrditi da li su njihova potraživanja eventualno umanjenja primitkom koristi po kakvom drugom osnovu koji bi imao značaj akontacije dobiti. Naime, i prema mišljenju knjigovodstveno-financijskog vještaka S. G., dividenda se može isplatiti u novcu, ali i u drugoj imovini.

 

Pri tome, prvostupanjski sud propušta utvrditi koji je značaj činjenice da je optuženik, prema dokumentaciji priloženoj na raspravi, vratio društvu preuzetu dobit za 2009. u iznosu od 134.000,00 kn te ocijeniti može li se onda taj iznos smatrati nepripadnom materijalnom dobiti optuženika na štetu ostalih udjeličara, kako proizlazi iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

 

Također, a neovisno što sredstva primljena kod prijenosa poslovnih udjela (razdruživanja) imaju različit osnov potraživanja od prava na isplatu dobiti, što prvostupanjski sud s pravom uočava, potrebno je ocijeniti značaj ugovora o preuzimanju duga od 30. prosinca 2010. kojim se optuženik obvezuje podmiriti osobno dugovanje ošt. M. V. prema trgovačkom društvu u iznosu od 133.014,45 kn na što žalba ukazuje.

 

Zbog izloženog, u pravu je žalitelj da je visina protupravno stečene imovinske koristi odnosno štete nanesene udjeličarima neisplatom dobiti, za sada, preuranjeno, a time i pogrešno utvrđena u ukupnom iznosu od 1.533.788,16 kn. Naime, iako eventualne isplate oštećenicima s osnove predujma dobiti nisu odgovarajuće popraćene poslovnom dokumentacijom, nije isključena mogućnost dokazivanja te činjenice drugim sredstvima, posebno ako i sami oštećenici to dijelom potvrđuju (kupnja nekretnina na K., povrat uloga, podmirivanje privatnih troškova i sl.).

 

Kako je optuženik navodima žalbe s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, trebalo je pobijanu presudu ukinuti i temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08-II, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Pri ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud voditi računa o naprijed istaknutim okolnostima te će ponovno izvesti sve do sada provedene dokaze, ali i nove, ukoliko ih ocijeni opravdanima, poglavito s ciljem utvrđivanja jesu li oštećenicima, kao vlasnicima poslovnih udjela, na teret društva P. p. d.o.o. podmirivani privatni troškovi s osnove predujma isplate dobiti, a ako jesu, u kojem iznosu. Ovisno o tom utvrđenju, ali i već i postojećoj dokumentaciji u spisu, prvostupanjski će sud provesti dodatno knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost je li optuženik i u kojem iznosu pribavio nepripadnu materijalnu korist na štetu ostalih udjeličara. Ovo utvrđenje odlučno je, ne samo kao sastavnica bića kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, već i u odnosu na visinu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. Pri tome, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu da u slučaju djelomične dosude imovinskopravnog zahtjeva nema zakonskih uvjeta za odbijanje preostalog dijela, kako je odlučeno u pobijanoj presudi, već će se oštećenici, sukladno čl. 158. st. 2. ZKP/08-II, s tim dijelom uputiti u parnicu. Isto tako, za slučaj nove osuđujuće presude, prvostupanjski će sud imati u vidu pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-24/14-52 od 26. rujna 2014. prema kojem se posebne obveze iz čl. 62. KZ/11 uz uvjetnu osudu određuju samostalno u smislu čl. 56. st. 4. KZ/11. Nakon što potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje, prvostupanjski će sud primijeniti i odgovarajuću odredbu materijalnog prava te će donijeti novu presudu, koju je dužan i valjano obrazložiti.

 

Zagreb, 14. veljače 2019.

 

Zapisničarka:                                                                                                  Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v.r.                                                                      Ranko Marijan, v.r.