Broj: Kž-Us 44/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu doc. dr. sc. Marinu Mrčeli, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona i drugih, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 2. veljače 2017. broj Kir-t-Us-95/17., 19. travnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba predlagatelja osiguranja USKOK-a.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u točki I. izreke je na temelju članka 11. stavka 1. točke a) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10.; dalje u tekstu: ZOPOIK) određena privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi tako da je trgovačkom društvu „B. g.“ d.o.o, OIB ..., Z., ..., zabranjeno otuđiti ili opteretiti nekretninu i to ZK tijelo II - 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom, u naravi kuća broj ... na kčbr. 3594/3, upisana u zk. ul. 145 u k.o. K., kod Općinskog suda u Sisku, Zemljišnoknjižni odjel Kutina, uz zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja navedene nekretnine u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Sisku, Zemljišnoknjižni odjel Kutina.

              U točki II. izreke određeno je da će se ta mjera, sukladno članku 15. stavku 1. ZOPOIK-a, ukinuti ako u roku od dvije godine od dana kada je mjera određena ne bude potvrđena optužnica ili podnesen prijedlog iz članka 2. stavka 2. ZOPOIK-a te da se ova privremena mjera donosi u korist Republike Hrvatske.

U točki III. određeno je da ova privremena mjera sukladno članku 16. ZOPOIK-a može trajati najdulje 60 dana nakon što sud dostavi obavijest da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna.

Protiv točke II. izreke rješenja žalbu je podnio predlagatelj osiguranja USKOK, predlažući da „Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači probijano rješenje na način da ispusti točku II. izreke predmetnog rješenja“.

Na temelju članka 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), spis je, prije dostave sucu pojedincu, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj smatra da ovdje „nema mjesta određivanju roku iz“ članka 15. stavka 1. ZOPOIK-a „već samo roka iz članka 16. ZOPOIK-a.“ Navodi da članak 15. stavak 1. ZOPOIK-a „propisuje rok trajanja privremene mjere u slučajevima kada je ista određena prije pokretanja kaznenog postupka. … U konkretnom slučaju postupak je pokrenut 2. veljače 2017. godine donošenjem rješenja o provođenju istrage [pa zato] nema mjesta primjeni čl 15. st. 1. ZOPOIK-a [jer] je kazneni postupak pokrenut donošenjem rješenja o provođenju istrage, a to je bilo prije podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere“. Žalitelj pritom smatra da je taj stav izražen i u odluci ovog suda broj I Kž 382/16. od 22. kolovoza 2016. Osim toga, žalitelj smatra da „nije od utjecaja na primjenu čl. 15. ZOPOIK-a“ to što kazneni postupak nije započeo (rješenje o provođenju istrage nije pravomoćno) „jer taj članak vrijeme trajanja veže za pokretanje, a ne započinjanje kaznenog postupka“.

Žalitelj nije u pravu jer odredbu članka 15. stavka 1. ZOPOIK-a tumači gramatički, a ne smisleno niti sustavno.

Naime, navedena odredba odnosi se na situacije donošenja privremene mjere prije nego li sud provjeri postojanje uvjeta za vođenje kaznenog postupka. Ta je odredba, kao i ZOPOIK, stupila na snagu kada je na snazi bio Zakon o kaznenom postupku prije njegovih izmjena i dopuna iz 2013., odnosno kada nije postojala sudska kontrola postojanja pretpostavki za vođenje istrage jer se istraga provodila na temelje naloga državnog odvjetnika protiv kojeg nije bilo pravnog lijeka. Stupanjem na snagu navedenih izmjena, uvedena je opisana sudska kontrola jer sada u ZKP/08. postoji mogućnost žalbe protiv rješenja državnog odvjetnika o provođenju istrage. Smisleno i sustavno povezujući navedeno, treba zaključiti da se dvogodišnji rok trajanja privremene mjere odnosi na situacije njegovog određivanja prije započinjanja kaznenog postupka.

Osim toga, ovakvo tumačenje vodi računa i o načelu razmjernosti i načelu restriktivne primjene mjera kojim se ograničavaju slobode i prava (članak 4. ZKP/08.), a ovdje je riječ o pravu vlasništva koje je zajamčeno u članku 48. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/01., 85/10. - pročišćeni tekst) i u članku 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst).

Treba dodati da su jednaki žalbeni prigovori već razmatrani na ovom sudu i da je stav izražen u ovoj odluci jednak već izraženom stavu u odluci ovog suda broj I Kž-Us 42/17. od 6. travnja 2017. Zbog jednake pravne situacije u ranijem i ovom predmetu, a koja se odnosi na određivanje roka prema članku 15. stavku 1. ZOPOIK-a, ovdje nema razloga odstupiti od već izraženog stava u ranijoj odluci ovog suda.

To se odnosi i na žalbeni navod koji u potkrjepu stava žalitelja koristi odluku ovog suda broj I Kž 382/16. od 22. kolovoza 2016. Naime, u tom postupku žalba državnog odvjetnika je bila bespredmetna jer je po žalbi protivnika osiguravanja rješenje bilo ukinuto, a u uputi je prvostupanjski sud bio upozoren upravo na činjenicu da je rješenje o provođenju istrage u tom postupku u međuvremenu postalo pravomoćno pa ja zato kazneni postupak i započet.

Na kraju treba dodati da je pobijana točka II. izreke pobijanog rješenja deklaratorne naravi. Privremena mjera ne bi prestala samim protekom dvogodišnjeg roka ako optužnica ne bi bila potvrđena nego tek donošenjem rješenja o njenom ukidanju. Zakonitost i pravilnost tog rješenja bi USKOK mogao pobijati žalbom ako bi smatrao da nisu ispunjene pretpostavke za njegovo donošenje.

Budući da u pobijanom rješenju nisu ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 19. travnja 2017.