- 1 -              Rev 542/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 542/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. iz P., (ranije: P. d.o.o. iz P.), kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u P., protiv tuženika Grada Požega, kojeg zastupa punomoćnik J. Š., dipl. pravnik, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda Slavonskom Brodu - Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-451/2011-2 od 18. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-1579/07-29 od 22. travnja 2010., u sjednici održanoj 13. veljače 2019.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Prihvaća se revizija tužitelja P. d.o.o., ukidaju se presuda Županijskog suda Slavonskom Brodu - Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-451/2011-2 od 18. travnja 2013. i presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-1579/07-29 od 22. travnja 2010., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2. Ostavlja se sudu svojom konačnom odlukom riješiti o troškovima revizije tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-1579/07-29 od 22. travnja 2010., odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev (toč. I. izreke) koji glasi:

 

„ Nalaže se tuženiku GRADU POŽEGA, P., ..., da tužitelju P. d.o.o. P., ..., s osnova isplate duga isplati iznose od:

 

- 118.929,20 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. rujna 2004. godine pa do isplate,

- 21.119,14 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. rujna 2004. godine pa do isplate,

- 36.083.83 kune, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2004. jgodine pa do isplate,

- 36.836,60 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2004. godine pa do isplate,

- 8.392,50 kune, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. listopada 2004. godine pa do isplate,

- 31.998.84 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2005. godine pa do isplate i

- 49.670,76 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. travnja 2005. godine pa do isplate, a sve po stopi od 15% godišnje, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“

 

Rješenjem o troškovima parnice (sadržanim u toč. II. izreke prvostupanjske presude) naloženo je tužitelju isplatiti troškove parničnog postupka tuženiku u iznosu od 4.237,50 kn.

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda Slavonskom Brodu - Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž-451/2011-2 od 18. travnja 2013., odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i „(…) u cijelosti prihvati pravnu argumentaciju koja je sadržajem ove revizije, istu svojom odlukom u cijelosti usvoji te zbog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka ukine presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu (…) te predmet vrati na ponovno odlučivanje istom sudu, odnosno podredno (…) preinači osporavanu drugostupanjsku odluku na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja održavajući na snazi egzistentni platni nalog uz obvezu tuženika na naknadu troškova predmetnog parničnog postupka.“

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja (cesionara) na isplatu iznosa od 303,030,87 kn, za koji tvrdi da mu tuženik (kao cesus) duguje na temelju sedam ugovora o cesiji zaključenih s tvrtkom K.-I. d.d. iz V. kao cedentom.

 

Među strankama je sporno, u dosadašnjem tijeku postupka, jesu li ugovori o cesiji na kojima se temelji tužbeni zahtjev valjani ili predstavljaju ništetne pravne poslove.

 

Prvostupanjski sud zaključio je da tuženik nije u obvezi tužitelju isplatiti utuženi iznos uz obrazloženje koje se svodi (isključivo) na (nedopustivo) pozivanje na pravne zaključke koje je u svom nalazu i mišljenju dao sudski knjigovodstveni vještak K. T.

 

Protiv ove presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a tuženik je odgovorio na žalbu.

 

Iz svih podnesaka stranka, a također iz cijelog spisa, proizlaze brojni prigovori i protivljenja navodima protivne strane o kojima se sudovi nisu izjašnjavali.

 

U povodu žalbe tužitelja drugostupanjski sud u pobijanoj odluci navodi „(…) iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i u dijelu koji se odnosi na primjenu materijalnog prava, valjalo je pobijanu presudu potvrditi jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu“.

 

Pritom, drugostupanjski sud konstatira kako je sudski vještak utvrdio „(…) da u spornim ugovorima o cesiji, sklopljenim između tužitelja i K. I. d.d. nigdje nije navedeno koja potraživanja, u kojem iznosu i s kojom valutom dospijeća se ustupaju, nego da je naveden samo iznos koji je utemeljen na privremenoj ili konačnoj situaciji za radove koje je izvršio tužitelj kao podizvođač, te da su svi ugovori o cesiji zaključeni nakon otvaranja stečajnog postupka nad K. I. d.d., a koji je otvoren rješenjem Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 10. travnja 2006. zbog neprekidne blokade žiroračuna od 21. lipnja 2004., te je prvostupanjski sud pravilno u tom dijelu prihvatio navedeni nalaz i mišljenje“.

 

Smatra li ove činjenice utvrđenima te jesu li i zbog čega odlučne za odluku o predmetu spora (valjanost prijenosa tražbina na tužitelja) sud ne obrazlaže.

 

Ukratko, drugostupanjski sud svoju odluku temelji na zaključku prema kojem „(…) pored općih pretpostavki za valjanost svakog pravnog posla, pa tako i ugovora o cesiji, koje su određene odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO), za prosuđivanje valjanosti ugovora o cesiji važan je i Zakon o platnom prometu u zemlji (NN br. 117/01), koji u članku 27. određuje da poslovni subjekt ne može obavljati obračunsko plaćanje ako na računu za redovno poslovanje ima nepodmirene dospjele obaveze (…) iz navedene odredbe proizlazi da ukoliko subjekt na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nepodmirene dospjele obaveze, a zaključi ugovor o cesiji kojim nastoji podmiriti neki svoj dug, kao što je to u konkretnom slučaju učinio K. I. d.d., tada je sukladno članku 103. ZOO-a takav ugovor o cesiji ništav jer je protivan prisilnim propisima, zbog čega tuženik nije u obvezi temeljem tih ugovora isplatiti tužitelju utuženi iznos, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud kada je odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom.“

 

Dakle, iz nižestupanjskih presuda vidljivo je da je razlog odbijanja tužbenog zahtjeva poseban propis - čl. 27. Zakon o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“ broj 117/01) –ali iz odluka nije moguće utvrditi smatraju li oni pobijane cesije valjanima u smislu odredbi čl. 436. i drugih ZOO, niti jesu li u odnosu na opće uvjete i /ili pretpostavke za sklapanje ugovora o cesiji bile ispunjene pretpostavke.

 

Osim nejasnoća o tome koje činjenice sud uopće smatra utvrđenima i zašto, a onda koje od njih smatra relevantnim za svoju odluku, drugostupanjski sud se uopće nije očitovao o prigovorima tužitelja u odnosu na primjenu odredbe čl. 103. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO) u odnosu na zabranu sudionicima platnog prometa koja proizlazi iz odredbe čl. 27. Zakon o platnom prometu u zemlji („Narodne novine“ broj 117/01).

 

Paušalni, nedorečeni i apsolutno neprihvatljivi razlozi prvostupanjske presude, odnosno učinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP (na koju je ukazivao tužitelj u žalbi), nisu sankcionirani niti otklonjeni navedenim obrazloženjem drugostupanjskog suda, pa osnovano tužitelj u reviziji ističe postojanje iste povrede u drugostupanjskoj presudi i pri tom se pravilno poziva na „(…) legitimno pravo svakog sudionika u postupku dobiti utemeljeno obrazloženje za stav suda“.

 

Zbog postojanja navedenih bitnih povreda nije moguće ispitati pravilnost primijenjenog materijalnog prava u nižestupanjskim odlukama, pa je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Pritom, smatra se korisnim uputiti sudove da je ovaj sud već izrazio svoje shvaćanje o valjanosti pravnih poslova u vezi sa zabranom iz čl. 27. Zakon o platnom prometu u zemlji u većem broju odluka (primjerice, u odluci Revt 189/13-2 od14. listopada 2014., Revt 322/10-2 od 5. rujna 2012. i drugima).

 

Odluku o troškovima ovoga revizijskog postupka donijet će sud u nastavku postupka zajedno sa odlukom o glavnoj stvari (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 13. veljače 2019.