Broj: Kž 444/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković, Melite Božičević-Grbić, Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 120 st. 1 Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91, 39/92, 91/92, 31/93 – pročišćeni tekst, 35/93 – ispravak, 108/95, 16/96 – pročišćeni tekst i 28/96, dalje u tekstu - OKZRH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 29. svibnja 2014 godine broj K-Rz-2/13-104, u sjednici održanoj 20. travnja 2017 godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom, donijetom u odsutnosti opt. Ž. Ž., Županijski sud u Rijeci na temelju čl. 354 t. 3 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06 - u nastavku: ZKP/97) oslobodio je od optužbe opt. Ž. Ž. zbog kaznenog djela iz čl. 120 st. 1 OKZRH.

              Protiv ove presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu na način da osudi optuženika, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupka ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana. 

              Nasuprot tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja temeljitom je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza, pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Naime, državni odvjetnik u žalbi prigovara da se prvostupanjski sud analizirajući iskaze svjedoka i dovodeći ih u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, isključivo usredotočio na njihova međusobna proturječja, a nije cijenio djelomična suglasja i okolnost da je od događaja proteklo zaista dugo vrijeme što može opravdati djelomična međusobna odstupanja. Takvi prigovori nisu osnovani, jer su u obrazloženju presude, nakon reproduciranja iskaza svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka, ti dokazi vrlo detaljno analizirani u relaciji s iskazom svjedoka N. J. koji je u međuvremenu umro, pa je zapisnik o njegovom iskazivanju na raspravi pročitan. Naime, u najvećem dijelu činjenični opis djela u optužnici utemeljen je na iskazu ovog svjedoka koji nije neposredni očevidac događaja, već navodi da mu je događaj ispričao sada također pokojni D. B. Niti jedan od preostalih ispitanih svjedoka nema neposrednih saznanja o ubojstvu B. G., do te mjere da im niti posredno nije poznat počinitelj, a niti način na koji je žrtva usmrćena.

Naime, nije sporno da je optuženik bio pripadnik tzv. Teritorijalne obrane za Općinu K., dakle pripadnik paravojnih postrojbi tzv. Republike Srpske Krajine, a također nije sporno da su pripadnici takvih postrojbi odveli iz njegove kuće B. G., zatim ga ubili, nakon čega je zamotan u vreću i zakopan. Da se između drugih pripadnika takve paravojne postrojbe koja je došla u kuću i odvela B. G. nalazio i opt. Ž. Ž., iskazuje samo supruga žrtve J. R., koja opet nema nikakvih saznanja o tome kako je njen suprug ubijen, niti tko je to djelo počinio. O samom učinu djela nemaju saznanja niti djeca žrtve I. G. i M. B., a istovjetno iskazuju da opt. Ž. Ž. ne poznaju niti su za njega čuli, s tim da svjedok I. G. govori o nekim posrednim saznanjima putem priča o tome kako je njegovog oca ubio D. B. Na okolnost iskazivanja svjedoka N. J. ispitani su u svojstvu svjedoka njegov nećak J. J. i M. J., budući da im je ovaj svjedok po njihovim navodima pričao o događaju. Oba svjedoka navode kako im je N. J. pričao na način da je naveo da je D. B. s još dvojicom odveo B. G. iz kuće, zavezali ga za stup i gađali s nožem i tako ga mučili dva sata, da bi ga zatim ubili iz vatrenog oružja i zakopali, no da pritom nije spominjao optuženika, a svjedok J. J. čak navodi da za opt. Ž. Ž. nije čuo sve do ovog postupka, pri čemu oba svjedoka spominju D. B. kao „strah i trepet ovog područja“. Međutim, u svom prilično šturom iskazu koji je dao zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Korenici, svjedok N. J. uopće ne govori o vezanju žrtve za stup i gađanju noževima, već da mu je D. B. ispričao kako je opt. Ž. Ž. ispalio sedamnaest metaka u I. G., a on ga je sasjekao nožem, pa na taj način navedeni svjedoci uopće ne potvrđuju priču ovog svjedoka.

Nadalje, nakon provedene ekshumacije, svoj nalaz i mišljenje nakon obdukcije mrtvog tijela stalni sudski vještak dr. R. D. B. navela je da su na tijelu nađene tri strijelne ozljede, s tim što ističe da bi u slučaju da je žrtva zadobila sedamnaest strijelnih ozljeda, ona sasvim sigurno ustanovila i ostale ozljede, čak i u slučaju da su strijelne ozljede prolazile i kroz meka tkiva. Također vještakinja isključuje postojanje dubljih reznih ili ubodnih rana, s tvrdnjom da bi ih za vrijeme pregleda sigurno uočila jer bi bili zahvaćeni osim kože i mišići i unutarnji organi. Prema tome, niti vještakinja sudske medicine svojim nalazom i mišljenjem ne potvrđuje iskaz svjedoka N. J. o načinu, broju i vrsti zadanih ozljeda, a nakon navedene analize iskaza svjedoka, zaključak je da je izostala potkrjepa ovog iskaza kako provedenim personalnim tako kontrolnom dokazu. Ostaje samo iskaz svjedokinje J. R. o tome da je opt. Ž. Ž. bio također u grupi ljudi koja je odvela njenog supruga iz kuće, što samo za sebe ne može biti dokaz da je optuženik i počinitelj djela, pri čemu je potrebno napomenuti da se također niti iskaz ove svjedokinje ne podudara s iskazom svjedoka N. J. o događaju koji je prethodio, jer svjedokinja tvrdi da je ova grupa ljudi bila cijelo vrijeme na dvorištu i popili su kavu koju je skuhala, a nikako bilo kakvo alkoholno piće, dok navedeni svjedok u iskazu navodi kako su bili u kući, pili rakiju i bili pripiti, te da je D. B. provirivao kroz prozor govoreći prijeteće riječi.

Prema tome, opravdano je prvostupanjski sud na temelju svih raspoloživih dokaza zaključio da nije dokazano da bi opt. Ž. Ž. počinio kazneno djelo za koje ga optužnicom tereti, zbog čega žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci. 

U Zagrebu 20. travnja 2017 godine