Poslovni broj Gž-533/2018-2

  Poslovni broj Gž-533/2018-2

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Nataši Babić, u pravnoj stvari tužitelja O. B., OIB:..., iz N.,  zastupan po punomoćniku K. Ć., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Z., OIB:..., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M.-L.-B.-T. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 120 Pn-552/2016-29 od 18. siječnja 2018., 7.veljače 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 120 Pn-552/2016-29 od 18. siječnja 2018., te se sudi:

 

Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje Z. da tužitelju O. B. isplati na ime imovinske štete na vozilu reg. oznake GS 929-BI iznos od 18.033,34 kune, sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 08.12.2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te da tužitelju naknadi trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 12.850,00 kuna i trošak žalbe od 2.622,00 kune, sve u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu, za zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 17.11.2015. do 08.12.2015. žalba tužitelja se odbija i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je od tužitelja tražio isplatu imovinske štete od 18.033,34 kune sa zakonskom zateznom kamatom od 17.11.2015. pa do isplate te je odlučeno o parničnim troškovima.

Protiv navedene prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o parničnom trošku. Smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema razloge temeljem čega se zaključuje da se radi o poslovnom vozilu pa da tužitelj ima pravo iznos PDV-a odbiti kao pretporez. Do zaključenja prethodnog postupka tuženik nije tvrdio da se radi o poslovnom, odnosno taksi vozilu zbog čega tužitelj ne bi imao pravo na PDV pa prema tome je neosnovano prvostupanjski sud zaključio da se radi o nespornoj činjenici. Također je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na čl. 20. st. 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost jer prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost na dan štetnog događaja (NN br. 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 144/14 i 115/16) odredbom čl. 20 nije bilo propisano odbijanje pretporeza kako to sud tumači. Radilo se o odredbi koja je bila na snazi u vrijeme važenja Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 1995-2009), a koji zakon je bio na snazi prije štetnog događaj od 31.07.2015. Osim toga o spornom pravnom pitanju da li oštećenik ima pravo na naknadu štete u punom iznosu uključujući i PDV Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. prosinca 2013. broj SU-IV-127/13-9 prema kojem oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost, a u skladu s takvim pravnim shvaćanjem su i odluke Vrhovnog suda RH koje žalitelj citira. Stoga se predlaže da se prvostupanjska presuda preinači zbog pogrešne primjene materijalnog prava i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz dosudu troškova tužitelju, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

              Sa žalbom tužitelja postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja je osnovana.

              Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu 18.033,34 kune sa zakonskom zateznom kamatom te troškovima postupka sa obrazloženjem u bitnome da se navedeni iznos odnosi na PDV na imovinsku štetu koja je nesporno nastala na vozilu tužitelja,  da nije sporna pasivna legitimacija ni odgovornost tuženika za predmetnu štetu, niti visina štete nakon provedenog vještačenja, koja je tužitelju tijekom postupka i naknađena. Međutim, da tužitelj neosnovano potražuje i PDV na visinu štete jer da se radi o poslovnom vozilu pa tužitelj temeljem odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost nema pravo potraživati u cijeni i porez na dodanu vrijednost jer je st. 4. tog članka propisano da porezni obveznik može odbiti pretporez koji se odnosi na usluge isporuke. U tom smislu prema pravnoj ocjeni prvostupanjskog suda kad osiguratelj naknađuje poduzetniku štetu čiji se dio može odbiti kroz pretporez dužnost namirenja odnosi se samo na neto iznos bez uračunavanja PDV-a.

              Takvu odluku prvostupanjskog suda osnovano tuženik osporava u žalbi.

              Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.365.st.2. ZPP-a, pa tako nije počinio ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je potpuno i pravilno utvrđeno te se isto niti ne osporava žalbom tužitelja.

Osnovano žalitelj ističe da prvostupanjski sud nije mogao uzeti kao utvrđenu činjenicu da se radi o poslovnom vozilu jer je tu činjenicu tuženik istakao nakon zaključenog prethodnog postupka, što je protivno članku 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da nove činjenice i nove dokaze iznesene tijekom glavne rasprave sud neće uzeti u obzir.

           Činjenicu da se radi o poslovnom vozilu tuženik je istakao nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog vještačenja, u podnesku od 12.06.2017.,, te je prvostupanjski sud nije smio uzeti u obzir, pa je o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja trebao prosuđivati kao da se ne radi o poslovnom vozilu. 

              Slijedom navedenoga neosnovano je prvostupanjski sud umanjio imovinsku štetu,  u visini totalne štete na vozilu tužitelja za iznos poreza na dodanu vrijednost od 18.033,34 kune iz razloga što tužitelj ima pravo na naknadu štete u punom iznosu, uključujući i porez na dodanu vrijednost, neovisno o tome da li je popravio vozilo i da li se radilo o totalnoj šteti jer je porez na dodanu vrijednost dio novčanog iznosa potrebnog da se materijalna situacija oštećenika dovede u stanje prije štetne radnje u smislu čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), a pritom nije odlučno što oštećenik nije imao nikakvih izdataka za popravljanje stvari, dakle da nije niti popravio automobil s obzirom da se radilo o totalnoj šteti, jer pravo na naknadu štete u cijelom opsegu, uključujući i porez na dodanu vrijednost, nije uvjetovano prethodnim popravljanjem automobila, odnosno plaćanjem izdataka za popravak. U tom pravcu su pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH sadržana u većem broju odluka, a također i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. prosinca 2013. poslovni broj Su-IV-127/13-9 prema kojem oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost.

         Tužitelju su dosuđene i zakonske zatezne kamate iz čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) od dana podnošenja potpunog i točnog  odštetnog zahtjeva, 08.12. 2015., pa do isplate, po čl. 12.st.4. Zakona o obaveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14). Za razdoblje od 17.11.2015. do 08.12.2015. žalba tužitelja je odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev jer je tužitelj tek 08.12.2015. podnio točan odštetni zahtjev tuženiku, sa točnim podacima o datumu i mjestu prometne nezgode, pa je tek tada osiguravatelj mogao po istom postupiti.

Iz navedenog razloga, kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio od dosuđene štete iznos koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost, to je prihvaćena žalba tužitelja te je prvostupanjska presuda preinačena temeljem čl. 373. st. 1. toč 3. Zakona o parničnom postupku.

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, preinačena je i odluka o trošku te je tužitelju priznat trošak prvostupanjskog postupka koji se sastoji u sastavu vansudskog zahtjeva, sastavu tužbe, podnescima od 24.03.2016., 14.04.2016., 14.06.2017. i 19. 07.2017. kao i trošak za pristup na ročišta 02.09.2016. i 06.12.2017. što je ukupno 8 radnji koje s obzirom na vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  iznose po 1.000 kuna za svaku radnju ili 8.000,00 kuna, sa PDV-om na taj iznos 10.000,00 kuna. Na taj iznos tužitelju je priznat i trošak uplaćenog vještačenja od 1.500,00 kuna te pristojba na presudu od 1.350,00 kuna ili ukupno 12.850,00 kuna. Tužitelju nije priznat trošak pristojbe na tužbu jer u spisu nema dokaza da je tužitelju taj trošak i nastao jer nema dokaza o plaćenoj pristojbi na tužbu. Tužitelju je priznat i trošak za sastav žalbe od 1.250,00 kuna odnosno sa PDV-om 1562,00 kune te trošak plaćene pristojbe na žalbu od 1.060,00 kuna ili ukupno 2.622,00 kune.

 

Pula-Pola, 7.veljače 2019.

      Sutkinja

 

   Nataša Babić, v.r.