- 1 -              Rev 2552/2013-2

Broj: Rev 2552/2013-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u R., protiv tuženika G. K., kojeg zastupa punomoćnica N. P., odvjetnica u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž 2279/2012 od 20. ožujka 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4950/07 od 25. studenoga 2011., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2019.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku da tužitelju plati 797.843,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama dok je preostali dio tužbenoga zahtjeva, za razliku do zatraženog iznosa od 1.245.963,00 kn, odbijen kao neosnovan (točka 1. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju isplaćuje mjesečnu rentu u iznosu od po 1.200,00 kn počevši od 1. prosinca 2007. dok za to budu postojali zakonski uvjeti s tim da dospjele iznose sa zateznim kamatama plati odmah, a buduće svakog prvoga dana u mjesecu (točka 2. izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 156.480,06 kn sa zateznim kamatama (točka 3. izreke).

Drugostupanjskom je presudom tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i prvostupanjska je presuda potvrđena u „dosuđujućem dijelu točke 1. izreke, te u točkama 2. i 3. njezine izreke“.

Nižestupanjskim je presudama odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je tužitelj 23. ožujka 2005. pretrpio teške ozljede kada je eksplodirala mina zaostala iz Drugoga svjetskog rata koju je u kutiji uzeo na odlagalištu otpada kojim upravlja tuženik, skupljajući metalni otpad radi otkupa. Drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da obavljanje poslova prihvata, zbrinjavanja i iskorištavanja građevinskog materijala na odlagalištu otpada predstavlja opasnu djelatnost i da posljedično tome tuženik u konkretnom slučaju za naknadu štete koja je nastala eksplozijom mine pronađene na odlagalištu otpada odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti u smislu čl. 174. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO) te utvrđuje da tuženikova odgovornost proizlazi iz činjenice da je gospodario odlagalištem na kojem je tužitelj pronašao minu i da su utvrđene sve činjenice iz kojih proizlazi ispunjenje pretpostavki za tuženikovu odgovornost po osnovi krivnje u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 158. ZOO.

U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je koje je sve povrede tužitelj zadobio prilikom štetnog događaja i da tužitelj kao posljedicu tjelesnih povreda trpi umanjenje životnih aktivnosti za 90%, utvrđene su činjenice glede trajanja i intenziteta fizičkih boli i straha te mu je na temelju odredbe čl. 200. ZOO po osnovi pretrpljenih fizičkih boli dosuđeno 30.000,00 kn, po osnovi straha 20.000,00 kn i po osnovi duševnih boli zbog umanjenja životnih aktivnosti 700.000,00 kn. Po osnovi naknade štete zbog potrebe tuđe njege i pomoći tužitelju je dosuđeno 38.800,00 kn, po osnovi troška za očnu i podlaktnu protezu ukupno 5.963,52 kn i po osnovi uništene odjeće 3.000,00 kn. Kako je utvrđena potreba trajne pomoći i njege ubuduće tužitelju je po toj osnovi dosuđeno 1.200,00 kn na mjesec.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 381. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio da ovaj revizijski sud preinači pobijanu presudu, a podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio revizijske navode i predložio je da se revizija odbije kao neosnovana ili odbaci kao nedopuštena.

Revizija nije osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

U predmetnoj je reviziji navedeno da se ona podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Jedini revizijski navod kojim tuženik ukazuje na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jest taj da „u izreci presude nije navedeno za obavljanje kojih poslova je tužitelju priznata naknada (renta)“ i da, glede toga, „obrazloženje presude proturječi izreci presude“ te da „zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama koje se tiču rente za tuđu pomoć I-stupanjska i II-stupanjska odluka se ne mogu ispitati“ iz čega proizlazi da tuženik ukazuje na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

Odredbom čl. 338. st. 2. ZPP propisano je da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja. U izreci prvostupanjske presude naveden je zbrojeni iznos novčane svote koju je tuženik obvezan platiti tužitelju po osnovi naknade nematerijalne i materijalne štete te iznos na plaćanje kojeg je tuženik obvezan po osnovi mjesečne rente (1.200,00 kn na mjesec), kao i iznos za koji je tužbeni zahtjev odbijen. Dakle, nema mjesta opisivanju u izreci presude poslova na koje se odnosi dosuđeni iznos od 1.200,00 kn na mjesec po osnovi tuđe pomoći tužitelju za njihovo obavljanje. U skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP razloge za dosudu mjesečne rente tužitelju prvostupanjski je sud podrobno izložio u obrazloženju svoje odluke, opisavši da se radi o pomoći „prilikom kupanja, oblačenja i hranjenja dnevno po 2 sata“, kao i da je ova činjenica utvrđena na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka iz kojeg proizlazi da je tužitelju ova pomoć potrebna trajno. S obzirom na navedeno, neosnovano tuženik u reviziji tvrdi i da prvostupanjska presuda u ovom dijelu nema razloga odnosno da obrazloženje proturječi izreci.

Tuženik u reviziji opširno obrazlaže zašto smatra da nije odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj, ali ne u kontekstu primjene materijalnoga prava, već i isključivo osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskoga suda glede mjesta na koje je tužitelj pronašao minu, iznoseći u reviziji svoju interpretaciju ishoda dokaznog postupka s tom činjenicom u vezi. Međutim, iz odredbe čl. 385. ZPP proizlazi da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga revizijski sud pobijanu presudu nije ovlašten ispitati s obzirom na navedeni revizijski razlog.

Preostali revizijski navodi odnose se na primjenu materijalnoga prava glede visine naknade dosuđene tužitelju po osnovi duševnih boli zbog umanjenja životnih aktivnosti. Konkretno tuženik smatra da je svota dosuđena tužitelju po toj osnovi previsoka s obzirom na činjenicu da mu je određen iznos na ime osobne invalidnine dosuđen, privremeno, i rješenjem županijskog ureda državne uprave na temelju Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata odnosno ukazuje na potrebu odbitka tog iznosa od iznosa naknade štete dosuđenog prvostupanjskom presudom. Međutim, prema ocjeni ovoga suda, utvrđeni postotak umanjenja životne aktivnosti kod tužitelja te opisane utvrđene ozljede i trajna oštećenja ne ukazuju na to da bi tužitelju po navedenoj osnovi pripadao iznos manji od dosuđenog, pa je i materijalno pravo iz odredbe čl. 200. ZOO pravilno primijenjeno.

S obzirom na navedeno, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovano i presuđeno je kao u izreci.

Zagreb, 6. veljače 2019.