Broj: Kž 148/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. A. K. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 22. veljače 2017. broj Kv I-42/17-2 (K-30/14), u sjednici održanoj 3. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba os. A. K.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Rijeci odbacio je zahtjev os. A. K. za obnovu kaznenog postupka okončanog presudom Županijskog suda u Rijeci od 23. ožujka 2015., broj K-30/14, potvrđenoj presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. rujna 2015., broj I Kž-262/15, kojom je os. A. K. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. i 1. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

Protiv tog je rješenja osuđenik je osobno podnio žalbu, ne navodeći žalbene osnove iz kojih pobija rješenje, s prijedlogom da mu se dopusti obnova kaznenog postupka.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - nastavno: ZKP/08) dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Sud prvog stupnja je s pravom odbacio zahtjev za obnovu postupka kojeg je podnio osuđenik jer dokazi koje je predložio u zahtjevu nisu očito prikladni, u smislu odredbe čl. 506. st. 1. ZKP/08, da se na temelju njih dopusti obnova.

Naime, osuđenik i u zahtjevu za obnovu ustrajava u tvrdnji koju je iznosio u obrani tijekom prvostupanjskog postupka te u žalbi, a koju s pravom sudovi u donošenju pravomoćne presude nisu prihvatili, jer suprotno proizlazi iz, na raspravi, provedenih dokaza, da ga ošt. M. L. lažno tereti i da je njihov odnos koji je izjednačen sa spolnim odnosom bio dragovoljan.

Međutim, sud prvog stupnja pravilno osuđeniku ukazuje da se obnova kaznenog postupka iz osnove  čl. 501. st. 1. toč. 1. ZKP/08 može tražiti ako je pravomoćnom presudom utvrđeno da se radi o lažnom iskazu, a što u konkretnom predmetu nesporno  nije slučaj.

Nadalje, sud prvog stupnja opravdano ukazuje da pozivanje osuđenika, u zahtjevu za obnovu, na naprijed citiranu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. rujna 2015., kojom je potvrđena citirana prvostupanjska presuda Županijskog suda u Rijeci od 23. ožujka 2015., nije novi dokaz u smislu odredbe čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Naime, dio obrazloženja presude (str. 6., 3. odlomak) na koji se osuđenik u zahtjevu, potpuno promašeno, poziva, jer i taj dio obrazloženja sadrži argumentaciju o tome zašto obrana osuđenika nije osnovana, a zašto je iskaz oštećenice ocijenjen kao vjerodostojan, i to nije novi dokaz temeljem kojeg bi se mogla zahtijevati obnova kaznenog postupka.

Osuđenik u žalbi niti u najmanjoj mjeri ova ispravna utvrđenja suda prvog stupnja ne dovodi u sumnju jer samo ponavlja tvrdnje da predmetno djelo nije počinio i da ga oštećenica lažno tereti, polemizirajući pri tom  sa zaključcima iz pravomoćne presude te paušalno tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo obrane i pravo na pravično suđenje.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba osuđenika nije osnovana i kako je  pri ispitivanju pobijanog rješenja po službenoj dužnosti utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio povrede iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, trebalo je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 žalbu osuđenika odbiti i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 3. svibnja 2017.