- 1 -

                                                                                                                                  Broj: Gž-134/2016

 

                                       

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Maria Soljačića, kao predsjednika vijeća te Sanje Zoričić Tabaković i Tomislava Tomašića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Mirjane Laljek u svojstvu više sudske savjetnice, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenice A. B., zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 4. Zakona o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/188. i 115/18.), članka 150. stavka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«,  80/13. i 137/13.), članka 229. stavka 1. točke 1., 16. i 34. i stavka 2. Zakona o radu (»Narodne novine«, br. 93/14. i 127/17.) i članka 10. stavka 1. i st. 2.  Zakona o minimalnoj plaći (»Narodne novine«, br. 39/13., 130/17. i 118/18.), odlučujući o žalbi okrivljenice A. B., podnijetoj protiv presude Prekršajnog suda u Osijeku, broj: Pp 18. G-1305/15 od 17. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj                            6. veljače 2019.,

r i j e š i o  j e

 

I.               Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenice A. B. ukida se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u odnosu na prekršaj iz članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. Zakona o radu, opisanog u točki II/ f) izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

p r e s u d i o  j e

 

II.              Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okrivljenice A. B., a u povodu iste žalbe i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u toč. II/ c) izreke, tako da se okrivljenica A. B., zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 16. i stavka 2. Zakona o radu, na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), oslobađa optužbe te u toč. II/ e) izreke prvostupanjske presude, u pravnoj oznaci, na način da se prekršaj činjenično opisan u toj točki, pravilno pravno označava kao prekršaj iz čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći.

 

III.              U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okrivljenice A. B. i preostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

IV.               Uslijed odluke iz toč, I.- III. ove presude, preinačuje se odluka o ukupnoj novčanoj kazni, tako da se novčana kazna utvrđene od strane prvostupanjskog suda, za prekršaj pod toč. II/ d) iz članka 229. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o radu prihvaća utvrđenom te se okrivljenici A.B., izriče novčana kazna u iznosu od 7.000,00 (sedamtisuća)  kuna, koju je dužna platiti u roku od 30 (trideset) dana, računajući od primitka ove presude, a ukoliko u navedenom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne, sukladno članku 152. stavku 3. Prekršajnog zakona,  novčana kazna smatrat će se u cjelini plaćenom.

 

V.              Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona okrivljenica A.B. dužna je naknaditi trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u paušalnom iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom  presudom okrivljenica je proglašena krivom i kažnjena ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 21.000,00 kuna, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 16. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u toč. II/ c) izreke, prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 1. i stavka 2. istog Zakona, činjenično opisanog u toč. II/ d) izreke te prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 34. i stavka 2. istog Zakona, činjenično opisanog u toč. II/ f) izreke, dok je glede prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći, činjenično opisanog u toč. II/ e) izreke (time da je netočno naveden i stavak 3. istog članka citiranog Zakona), uz primjenu članka 38. Prekršajnog zakona, okrivljenica oslobođena od kazne.

 

              Navedenom presudom pod toč I/, na temelju članka 182.  stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, okrivljenica je oslobođena od optužbe da bi počinila prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 4. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisan pod I/a) i prekršaj iz članka 150. stavka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisan pod I/b).

 

              Istom presudom okrivljenica je dužna naknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

 

Protiv okrivljujućeg djela prvostupanjske presude u               II/ toč. c), d) i f) okrivljenica je pravodobno podnijela žalbu zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnim sankcijama, kako to iz sadržaja žalbe proizlazi.

 

U žalbi žaliteljica u bitnome navodi da su netočne tvrdnje iz toč. c) pobijane presude da je zahtijevala da radnice N. R. i S. S. rade  u prekovremenom radu. Imenovane radnice nisu uopće radile prekovremeno u lipnju 2015., a kamoli duže od propisanog ukupnog trajanja rada radnika. Da se rad imenovanih radnica može smatrati prekovremenim radom, a ne može jer su radile u nejednako raspoređenom radnom vremenu, isti rad nije prelazio limit određen stavkom 3. članka 65. Zakona o radu. Citirana odredba u tom propisanom ograničenju ukupnog trajanja tjednog rada ne pravi distinkciju između punog i nepunog radnog vremena, a onda je nejasno zašto se to radi u pobijanoj presudi. Nadalje, žaliteljica ističe kako radnice nisu ostvarile prekovremeni rad u svibnju, lipnju i srpnju 2015., dakle, u nadziranom vremenu, tada nije niti bila u obvezi taj podatak evidentirati jer isti nije niti nastao. Ocjenjujući krivnju okrivljenice sud je zanemario odredbu članka 66. Zakona o radu koja omogućuje svim  poslodavcima da radno vrijeme rasporede u jednakom odnosno nejednakom rasporedu radnoga vremena te odredbu da ukoliko je radno vrijeme raspoređeno u nejednakom trajanju, ono tijekom jednog razdoblja može trajati duže, a tijekom drugog razdoblja kraće od punog odnosno nepunog radnog vremena. Uvidom u evidenciju rada radnika vidljivo je da su sve imenovane radnice zbog radnog vremena raspoređenog u nejednakom rasporedu u određenim tjednima radile duže od ugovorenog radnog vremena, a u drugim razdobljima i to na nivou jednog mjeseca, radile kraće od ugovorenog radnog vremena. Ukoliko sud  odbije navode žalbe kao neutemeljene žali se na visinu kazne jer je smatra drakonskom te se istom ugrožava poslovanje doma, egzistencija i nje kao samohrane majke.

 

            Žaliteljica predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

 

              Žalba je djelomično osnovana, a djelomično bespredmetna.

 

              Rješavajući predmet te ispitujući presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (u nastavku: ovaj Sud) utvrdio je da je u provedenom postupku, činjenično stanje od kojeg ovisi pravilna primjena materijalnog prava, glede djela pod točkom II/f) izreke prvostupanjske presude, nepotpuno utvrđeno.

 

              Naime, u toč. II/f) okrivljenica je proglašena krivom zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. toč. 34. i st.  2. Zakona o radu, odnosno što su radnice N. R., K. P., C. M., J.M., S. S. i R. V. svibnju, lipnju 2015. radile u obiteljskom domu A.B. u Osijeku na način pobliže opisano kao pod d), dakle, prekovremeno, a da u njihovim obračunima plaće za svibanj i lipanj 2015. godine nije iskazala niti jedan sat prekovremenog rada na koji način takvi obračuni nisu imali propisani sadržaj.

 

Imajući u vidu ovakav činjenični opis u izreci prvostupanjske odluke, nije razvidno radi li se o obračunima isplaćenih ili obračunima neisplaćenih plaća za svibanj i lipanj 2015., koji nisu imali propisani sadržaj.

 

Naime, odredbom članka 229. stavka 1. toč. 34. Zakona o radu, propisano je da će se novčanom kaznom kazniti poslodavac pravna osoba ako radniku ne dostavi obračun dugovane, a neisplaćene plaće, naknade plaće ili otpremnine, ili ako obračun nema propisani sadržaj (čl. 93. st. 2. i 4.), a stavkom 2. istog članka citiranog Zakona propisano je da će se novčanom kaznom za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kazniti, između ostalog, i poslodavac fizička osoba i odgovorna osoba pravne osobe.

             

              Nadalje, odredbom članka 93. stavka 2. istog Zakona propisano je da poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu ili ih ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, naknada plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iznosa koje je bio dužan isplatiti, dok je st. 4. istog članka propisano da Ministar pravilnikom propisuje sadržaj obračuna iz st. 1. i 2. ovog članka.

 

              Dakle, neprijeporno je da je odredbom čl. 229. st. 1. toč. 34. u svezi stavka 2. Zakon o radu propisan kao prekršaj poslodavca isključivo ako obračun dugovane, a neisplaćene plaće radnika nema propisani sadržaj, a ne ako obračun isplaćene plaće nema propisani sadržaj, s obzirom da je za takav slučaj propisana samo upravna mjera iz članka 226. stavka 1. toč. 18. citiranog Zakona, koju provodi Inspektorat rada.

 

Stoga je u tijeku postupka trebalo utvrditi radi li se o obračunima isplaćenih ili neisplaćenih plaća, a kako navedena odlučna činjenica nije utvrđena, uslijed čega je upitna i pravilna primjena materijalnog prekršajnog prava, to je trebalo u povodu žalbe okrivljenice, po službenoj dužnosti ukinuti prvostupanjsku presudu u ovom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, time da će  u ponovnom postupku prvostupanjski sud utvrditi prijeporne činjenice od kojih ovisi pravilna primjena materijalnog prava te u tom dijelu donijeti novu, na zakonu osnovanu i dobro  obrazloženu odluku.

 

              Ispitujući dalje prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u povodu žalbe okrivljenice, a sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je po službenoj dužnosti utvrdio da u ovom predmetu ima osnove za oslobađanje okrivljenice od optužbe glede djela pod točkom II/ c) jer navedeno djelo po propisu nije prekršaj.

 

Naime, okrivljenica je proglašena krivom zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 16. i stavka 2. Zakona o radu,  počinjenog na način da je radnica N. R., u tjednu od 8. do 14. lipnja 2015., radila ukupno 37 sati, odnosno radila je u tjednu 17 sati prekovremeno budući je imenovana radnica s poslodavcem ugovorom o radu ugovorila rad u nepunom radnom vremenu u trajanju od 20 sati tjedno, radnica S. S., u tjednu od 1. do 7. lipnja 2015. radila ukupno 27 sati, odnosno radila je u tom tjednu 17 sati prekovremeno budući je imenovana radnica s poslodavcem ugovorom o radu ugovorila rad u nepunom radnom vremenu u trajanju od 10 sati tjedno, dakle, zahtijevala je od radnica da rade duže od najdužeg trajanja prekovremenog rada.

 

Međutim, Zakona o radu u odredbi članka 229. stavka 1. toč. 16. propisuje kao prekršaj poslodavca ako rad radnika koji radi prekovremeno, traje ukupno duže od pedeset sati tjedno te se poziva na materijalnu odredbu članka 65. stavka 3. citiranog Zakona, kojom je propisano da ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od pedeset sati tjedno. Slijedom navedenog, rad radnica N. R. i S. S., koje su radile prekovremeno nije trajao duže od 50  sati, neovisno o tome što se radilo o nepunom radnom vremenu jer su radile 17 sati prekovremeno pa takav rad ne predstavlja prekovremeni rad duži od dopuštenog sukladno važećem Zakonu o radu  te rad u navedenom trajanju nije propisan kao prekršaj.

 

Stoga je trebalo, prihvaćanjem žalbe okrivljenice, a u povodu iste žalbe i po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom Zakona, preinačiti prvostupanjsku presudu, na način da se okrivljenica za gore navedeno djelo, na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, oslobađa optužbe.

 

Nadalje, odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da u odnosu na djela pod točkom II/ d) i e) osuđujućeg dijela izreke 2. presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona, niti su na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i  u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Međutim, prekršaj pod toč. II/ e) za koji je okrivljenica proglašena krivom i oslobođena od kazne, sud je nepravilno pravno označio, naznačivši da je prekršaj sankcioniran po članku 10. stavku 1., 2. i 3. Zakona o minimalnoj plaći, ali u konkretnom slučaju prekršaj prema činjeničnom opisu predstavlja ostvarenje biće djela prekršaja iz članka 10. stavka 1. i 2. Zakona o minimalnoj plaći pa je stoga ovaj Sud djelo preinačio u pravnoj oznaci, kako je to navedeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Razmatrajući dalje žalbu okrivljenice i ispitujući presudu u pobijanom dijelu u odnosu na prekršaj činjenično i pravno opisan u toč. II) d) izreke prvostupanjske presude, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, na temelju kojeg je pravilno pravno označio djelo okrivljenice kao prekršaj iz primijenjenog propisa te joj odmjerio primjerenu novčanu kaznu.

 

Naime, ovaj Sud je zaključio da je prvostupanjski sud, suprotno tvrdnjama žaliteljice, na temelju navoda obrane okrivljenice i provedenog dokaznog postupka ispitivanjem u svojstvu svjedoka M. A., višeg inspektora rada i uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, navedenu na zapisniku o glavnoj raspravi od 15. prosinca 2015. (list 94 spisa), između ostale dokumentacije, zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru sastavljen dana 28. srpnja 2015., prilikom kojeg nadzora su saslušani svjedoci N. R. i K. P., u postupku inspekcijskog nadzora primjene zakona i drugih propisa kojima se uređuju radni odnosi, nad poslovanjem Obiteljskog doma A. B., koji svjedoci su ispitani sukladno zakonskim odredbama o ispitivanju svjedoka u prekršajnom postupku, zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 22. listopada 2015., evidencije o radnom vremenu (list 20-37 spisa), aneks ugovora o radu (list 39 spisa), ugovore o radu (40-49 spisa), na koje dokaze okrivljenica nije stavila primjedbe niti je imala daljnjih dokaznih prijedloga, i bez provođenja daljnjih dokaza, imao osnove za zaključak da su se u ponašanju okrivljenice, ostvarila sva bitna obilježja terećenog prekršaja iz članka 229. stavka 1. toč. 1. i stavka 2. Zakona o radu, za koji prekršaj je pravilno i zakonito proglašena krivom i kažnjena.

 

Prema stajalištu ovog Suda, prvostupanjski sud je na temelju provedenog postupka nedvojbeno utvrdio odlučne činjenice da za radnice poimenično navedene u toč. II/ d) izreke, kao poslodavac, nije vodila evidencije o radnom vremenu, sukladno članku 8. stavku 2. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“, br. 32/15. i 97/15.; 73/17.) jer u evidencijama o radnom vremenu imenovanih radnica za inkriminirano razdoblje nije evidentirala prekovremeni rad, na način kako je to pobliže opisano u gore navedenoj točki izreke prvostupanjske presude. Navedene evidencije, viši inspektor rada M. A., priložio je u preslici, kao dokaz uz zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru te je prvostupanjski sud u dokaznom postupku izvršio uvid u iste, a na izvedene dokaze okrivljenica nije imala primjedbe.

 

Ocjenjujući dokaze po slobodnom uvjerenju prvostupanjski sud svoja saznanja o tom dijelu okrivljenice zasnovao je na ocjeni svih u postupku izvedenih relevantnih dokaza, između ostalih, na iskazu svjedoka M. A., koji je kao viši inspektor rada obavio inspekcijski nadzor poslovanja Obiteljskog doma A. B. i razložno svjedočio o tijeku inspekcijskog nadzora i  inkriminiranom prekršaju koji je uočio u tijeku nadzora, u svezi kojeg je sastavio zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja Obiteljskog doma A. B., sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku te u smislu članka 158. stavka 5. Prekršajnog zakona predstavlja dokaz u prekršajnom postupku, te je za odluku o krivnji žaliteljice za djelo iz toč. II/ d) prvostupanjski sud dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, a ničim potkrijepljeni žalbeni navodi, u kojima se u bitnom ponavlja obrana iznijeta u prvostupanjskom postupku, nisu takvi da bi dovodili u sumnju pravilnost takove odluke prvostupanjskog suda, niti da bi oslobađali okrivljenicu od odgovornosti za taj prekršaj.

 

Razmatrajući odluku o novčanoj kazni, ovaj Sud je ocijenio da je novčana kazna okrivljenici, za djelo pod toč. II/ d) u iznosu od 7.000,00 kuna, odmjerena razmjerno težini počinjenog djela i stupnju odgovornosti počinitelja u visini zakonom propisanog minimuma (za navedeni prekršaj iz članka 229. stavka 1. toč. 1. u svezi stavka 2. Zakona o radu propisana je novčana kazna za poslodavca fizičku osobu od 7.000,00 kuna do 10.000,00 kuna) te nije našao razloga za preinačenje odluke o kazni, smatrajući kako je ista individualizirana u dovoljnoj mjeri  i odgovora okolnostima konkretnog slučaja te je opravdano očekivati da će se istom postići kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja i utjecati na okrivljenicu, ali i na sve druge da ubuduće ne čine takva ili slična protupravna djela.

 

Iz izloženih razloga, trebalo je odlučiti kao u izreci, time da sukladno čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona, ako okrivljenica, u roku određenom za plaćanje, plati dvije trećine novčane kazne izrečen pod toč. IV. izreke ove drugostupanjske odluke, računajući od dana primitka ove presude, smatrat će se da je ta novčana kazna u cjelini plaćena.

 

Obzirom da je ovaj Sud, odlučujući o žalbi okrivljenice donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena njena prekršajna odgovornost, to je sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona, ista obvezana na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka (točka V. izreke). Budući da je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3. c) Prekršajnog zakona određena u iznosu od 300,00 kuna, što je po mišljenju ovog Suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

Iz izloženih razloga presuđeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 6. veljače 2019.

     Zapisničarka:                                                                                                     Predsjednik vijeća:

 

  Mirjana Laljek v.r.                                                                                              Mario Soljačić, v.r.

 

Odluka se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenicu i tužitelja.