- 1 -              Rev 1798/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1798/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. G. iz B., zastupane po punomoćniku O. T., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1002/12-2 od 7. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-295/11-17 od 7. veljače 2012., u sjednici održanoj 5. veljače 2019.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Revizija tužiteljice, podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1002/12-2 od 7. travnja 2015., odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem je tražila da se tuženici naloži da joj isplati iznos od 216.727,00, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 07. 10. 2005. do isplate, te da joj isplati iznos od 18.491,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, i sa zahtjevom da joj tuženica naknadi trošak ovog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do konačne isplate, sve po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke, sve u roku od 15 dana.

 

U točki II izreke tužiteljica je obvezana platiti tuženici 12.500,00 kn na ime troškova postupka, u roku od 15. dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačenje pobijane presude i usvajanje njezinog zahtjeva, a podredno predlaže ukidanje i prvostupanjske i drugostupanjske presude te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred drugog suca.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 392.a. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za nadoknadu materijalne šteta u vidu izmakle dobiti kao manjak u vidu neisplaćene plaće u razdoblju od 7. listopada 2005. do 18. lipnja 2008. u visini prosječne plaće za visoku stručnu spremu u Republici Hrvatskoj u navedenom razdoblju u iznosu od 216.727,00 kn, i nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, te trajnog narušenja nastale nezakonitim i nepravilnim radom ODO Zabok i Općinskog suda u Zaboku u predmetu K31/00, odnosno K-156/06.

 

Tužiteljica smatra da se nezakonit i nepravilan rad ODO u Zlataru sastoji u tome što je protiv nje podiglo optužnicu koja je po svom sadržaju „apsurdna, nemoguća i kontradiktorna“ zbog pogrešnog shvaćanja pojma „dobiti“ odnosno „imovinske koristi“ te na takvoj optužnici ustrajalo unatoč nepostojanju kaznenog djela, a da se nezakonit i nepravilan rad Općinskog suda u Zaboku ogleda u tome što je „dopustio jednoj strani u postupku – ODO u Zaboku da ima privilegirani status u postupku te da se, koristeći tako privilegiranim statusom ne mora pridržavati inače propisanih i uobičajenih pravila vođenja kaznenog sudskog postupka, tj. da može voditi postupak bez dokaza“.

 

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim nakon što je u postupku utvrdio:

 

- da je Ministarstvo financija – Porezna uprava, Područni ured K. 4. 01. 1999. podnijelo kaznenu prijavu ODO-u Zabok protiv tužiteljice, kao odgovorne osobe pravne osobe B. d.o.o. B. zbog kaznenih dijela iz čl. 292. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/97, dalje: KZ) i čl. 626. st. 1. t. 2. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine, br. 111/93., dalje ZTD) zbog pribavljanja protupravne imovinske koristi kaznenim djelima ih članka 292. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona, tj. uskratom sredstava koja pripadaju proračunima i fondovima pri izvršavanju obveza, a da su u razdoblju od 1994. do 1997. postojali prihodi iz kojih je bilo moguće platiti dugovanja koja su postojala u tom razdoblju“,

 

- da je temeljem navedene kaznene prijave i priložene dokumentacije ODO Zabok

protiv B. G. 13. ožujka 2000. podiglo neposrednu optužnicu kojom joj se stavlja na teret da je u razdoblju od 25. kolovoza 1994. do 9. studenoga 1998. u B., u svojstvu direktorice privatnog poduzeća B., propustila podmiriti Poreznoj upravi porezne obveze, specificirane u nastavku, na koji način je poduzeću B. pribavila imovinsku korist u ukupnom iznosu od 344.232,28 kuna, a u kojem iznosu se Porezna uprava nije uspjela naplatiti niti prisilnim putem temeljem rješenja o blokadi žiro-računa dužnika, jer je temeljem zaključenih ugovora o cesiji, asignaciji i kompenzacijama naplata potraživanja u korist poduzeća B. vršena izravno drugim vjerovnicima mimo žiro-računa poduzeća B. – dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu pri izvršavanju obveza prema proračunima i fondovima uskratila sredstva koja im pripadaju, a kaznenim djelom pribavljena je znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi – pa da je time počinila kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju – opisano u čl. 292. st. 1. alineja 4. i st. 2. Kaznenog zakona (u daljnjem KZ), a kažnjivo po čl. 292. st. 2. KZ-a,

 

- da je B. G. protiv optužnice podnijela prigovor,

 

- da je rješenjem izvanraspravnog vijeća Općinskog suda u Zaboku posl. broj: Kv-1/00-15, K-31/00 od 15. ožujka 2002. odbijen prigovor okrivljenice protiv optuženice s obrazloženjem da iz dokumentacije priložene uz optužnicu proizlazi osnovana sumnja da je okrivljenica počinila predmetno djelo,

 

- da je u kaznenom postupku provedeno vještačenje po vještaku za financije i računovodstvo V. C.-Ž., dipl. oec, prema čijem nalazu u spisu nema dokumentacije iz koje bi se moglo sa sigurnošću utvrditi da li je okrivljena neplaćanjem poreza pribavila imovinsku korist za sebe.

 

- da je ODO Zabok 16. 05. 2005. izmijenilo činjenični opis optužnog akta, a kojom su izmjenom samo promijenjeni iznosi neplaćenih poreza te imovinske koristi za koju se tvrdi da je okrivljenica pribavila poduzeću B.,

 

- da je presudom posl. broj K-31/00-47. od 20. lipnja 2005. okr. B. G., temeljem čl. 354. st. 3. ZKP-a oslobođena od optužbe,

 

- da je ODO u Zaboku protiv navedene presude podnijelo žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

 

- da je Županijski sud u Zlataru rješenjem posl. broj III Kž-197/05 od 29. ožujka 2006. prihvatio žalbu državnog odvjetnika te ukinuo presudu prvog stupanja i predmet vratio na ponovno suđenje.

 

- da Općinski sud u Zaboku u presudi posl. broj K-156/06-73. od 26. ožujka 2007., ponovo oslobodio tužiteljicu optužbe budući da nije dokazano da je počinila djelo koje joj se stavlja na teret, jer nije dokazana namjera, nije dokazano da bi ona pribavila nepripadnu materijalnu dobit, odnosno protupravnu imovinsku korist za svoju pravnu osobu,

 

- da je ODO Zabok i protiv navedene presude podnijelo žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

 

- da je presudom Županijskog suda u Zlataru posl. broj III-Kž-125/07 od 18. lipnja 2008. odbijena žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presude.

 

Stajalište je prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženice, jer nalazi da se nije radilo o nezakonitom i nepravilnom radu navedenih državnih tijela uslijed koga je tužiteljica trpila bilo materijalnu, bilo nematerijalnu štetu, a sama činjenica pokretanja vođenja kaznenog postupka, kojim je tužiteljica oslobođena od optužbe ne ukazuje automatski na nepravilan i nezakonit rad.

 

S obzirom da su i državni odvjetnik i sudac samostalni u svom radu, odnosno da ne mogu biti pozvani na odgovornost (samo) radi svog pravnog mišljenja, makar se ono tijekom postupka pokazalo pogrešnim, sud prvog stupnja smatra da se, da bi se moglo govoriti o odgovornosti tuženice za nezakonit i nepravilan rad njezinih tijela da se mora raditi o takvom odstupanju koje u konkretnom slučaju bitno odstupa od uobičajenog, odnosno koje je posljedica „proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava, a pri čemu je svakako bitno i to je li riječ o propisu koji je tako jasno određen da je i u praksi i u teoriji isključena svaka dvojba o njegovom značenju ili je riječ o nejasnom ili nerazumljivom propisu.

 

Sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava te pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

Pozivajući se na proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava tužiteljica u reviziji navodi da se drugostupanjski sud u razlozima presude u cijelosti priklonio pravnom stavu prvostupanjskog suda a koji je svoje shvaćanje temeljio na iskazu svjedokinje S. M., koja je zastupala navedenu optužbu i koja je u ovom postupku tvrdila da je tužiteljica stekla protupravno određenu imovinsku korist, pa smatra da je time počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Suprotno navodima revizije sud drugog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s obzirom da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni, razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke presude i razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude. Time što je ocjenjujući provedene dokaze, na jedan način prvostupanjski a potom na drugi način drugostupanjski sud, ocijenio iskaz navedene svjedokinje ne čini pobijanu presudu proturječnom, to tim više što su oba suda interpretirajući navode navedene svjedokinje u obrazloženju vjerno prenijeli njezine navode, pa ne postoji odstupanje između obrazloženja u pobijanoj presudi o sadržaju navedenog iskaza i njenog iskaza prema zapisniku o iskazu danom pred sudom.

 

Neosnovano se revidentica poziva i na odluke Ustavnog suda u kojima se analizira povreda prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH jer u ovom postupku nije utvrđeno da je došlo do povrede navedenog prava tužiteljice, a činjenica da sudovi nisu prihvatili njezino pravno shvaćanje ne znači da je time došlo do povrede navedenog prava tužiteljice.

 

Neosnovano se tužiteljica poziva i na odredbu čl. 387. ZPP-a pozivajući se na nove činjenice, odnosno činjenicu „da je u kaznenom postupku saslušana svjedokinja J. K., prema čijoj izjavi je bilo izgledno sklapanje nagodbe sukladno Zakonu o naplati dospjelih nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava, koja se faktično ogradila od kaznenog postupka a koja je u međuvremenu tj. u ožujku 2015. imenovana pomoćnicom ministra financija RH i ravnateljicom porezne uprave RH”, jer se prema citiranoj zakonskoj odredbi nove činjenice i novi dokazi mogu iznositi u reviziji samo ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi jer nije utvrđeno da bi se radilo o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka na koju je ukazivala revizija.

 

Tužiteljica u reviziji ustraje pri tvrdnji da je postupanje nadležnog državnog odvjetništva i suda u kaznenom postupku protiv nje bilo nepravilno i nezakonito tvrdeći da je protiv nje ODO Zabok podigao neposrednu optužnicu, inzistirao na takvoj optužnici iako tužiteljica nije stekla nikakvu imovinsku korist, pri čemu je tijekom cijelog postupka improviziralo dokazivanje svojih tvrdnji po principu „pokušaja i pogrešaka“, te da u konkretnom slučaju nije bilo riječi o pravnom mišljenju ili pravnom tumačenju koje su državni odvjetnik ili sudac zauzeli tijekom postupka već postupanju koje u cijelosti izlazi iz okvira struke te predstavlja eklatantan primjer nezakonitog i nepravilnog rada državnog odvjetništva. Jednako tako ustraje na tvrdnji da je postupak pred Općinskim sudom u Zaboku favorizirao optužbu i tolerirao dugogodišnje improvizacije ignorirajući načelo okrivljenikove nevinosti. Tvrdi da bi po shvaćanju drugostupanjskog suda država u takvim situacijama uvijek bila oslobođena bilo kakve građanskopravne odgovornosti za štetu koja je nastala nezakonitim i nepravilnim vođenjem postupaka pred sudom i drugim državnim tijelima. Ustraje i na tvrdnji da joj je u postupku povrijeđeno temeljno pravo na ravnopravnost pred zakonom i pravo na pošteno suđenje.

 

Da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu moraju postojati opće pretpostavke za odgovornost i to štetna radnja, protupravnost štetne radnje, te uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, te osoba koja je odgovorna za štetnu radnju. Stoga je ovdje odlučno je li na strani tuženice postojao propust ili štetna radnja koja je protupravna i koja bi bila u adekvatnoj uzročnoj vezi s tuženom štetom, a u izostanku kojeg propusta ili radnje te uzročne veze ne bi postojala niti pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za štetu propisana odredbom čl. 154. ZOO i čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 22/96, 48/99, 15/00, 127/00, 48/99, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst i 199/03) prema kojoj odredbi šteta koja građaninu (pravnoj osobi) ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova, nasuprot shvaćanju revizije, da se ni po principu objektivne odgovornosti ne može svako kršenje neke zakonske odredbe od strane državnog odvjetnika ili suca smatrati nezakonitim radom niti se svako odstupanje od uobičajenog načina rada može smatrati nepravilnim radom, a koje bi automatizmom dovelo do odgovornosti države za štetu jer na taj način praktično ne bi bio moguć rad ni državnog odvjetnika ni suca, a izgubio bi se i sam smisao vođenja bilo kakvog sudskog postupka i pravnih lijekova u tom postupku budući da bi država odgovarala za štetu uvijek (naravno uz ispunjenje ostalih elemenata odgovornosti za štetu) kad državni odvjetnik ne bi kaznenu prijavu odmah odbacio ili sud nakon podizanja optužnice odmah odbacio ili odbio optužnicu ili pak okrivljenika oslobodio optužbe već bi to učinio nakon provođenja postupka i izvođenja dokaza (što bi opet značilo da je nepravilan ili nezakonit rad državnog odvjetnika), a nezakonit ili nepravilan rad suca postojao bi u svakom slučaju kada njegova odluka bude ukinuta ili preinačena.

 

U konkretnom je slučaju, kao što se i navodi u presudi Županijskog suda u Zlataru posl. broj III-Kž-125/07 od 18. lipnja 2007., ovdje je bila riječ o propisu koji nije bio jasno određen i koji je u praksi i u teoriji izazivao dvojbe o njegovom značenju. Stoga je bilo riječi o nejasnom i nerazumljivom propisu. Tako se i u toj presudi navodi da je „bilo određenih koncepcijskih lutanja, kako prvostupanjskog suda, tako i državnog odvjetništva“ te se pokazalo pogrešnim (pravomoćno utvrđeno presudom Županijskog suda u Zlataru) pravno stajalište ODO u Zaboku prema kojem činjenica da je oštećen državni proračun neplaćanjem poreza samim time znači i da je pravna osoba B. d.o.o. time stekla protupravnu imovinsku korist (što jest element bića kaznenog djela) te da to ne treba ničim posebno dokazivati“, a kojeg je mišljenja bila i svjedokinja S. M., koja je zastupala optužbu, i prilikom saslušanja u ovom postupku.

 

U konkretnom slučaju postupanje ODO i sudova u kaznenom postupku propisano je odredbama ZKP-a. Prema stajalištu ovog suda u parnici radi naknade štete činjenica vođenja kaznenog postupka ne može biti predmetom preispitivanje (ne)zakonitosti ili (ne)pravilnosti u kaznenom postupku donesenih odluka. Nezakoniti i nepravilni rad tijela države ne može se poistovjetiti s pogrešnim mišljenjem o ocjeni dokaza, utvrđenim činjenicama ili pravu kojeg treba primijeniti, onih koji su u tim tijelima donosili odluke o odgovornosti tužiteljice i temeljili ih na takvom (pogrešnom) mišljenju, zbog kojeg su te odluke povodom pravnih lijekova ukidane ili preinačavane, pa da bi postojala odgovornost tuženice bilo je nužno dokazati da tuženica nije postupala u skladu sa svojim pravima i obvezama i da u uzročnoj vezi s takvim njezinim postupanjem odnosno postupanjem tijela ili osoba za koje ona odgovara, tužiteljica trpi štetu.

 

Dakle, kako je već navedeno da bi se radilo o odgovornosti države za nezakonit i nepravilan rad njezinih tijela sudac i državni odvjetnik s obzirom da su samostalni u svom radu i da ne mogu biti pozvani na odgovornost zbog iznesenog pravnog shvaćanja, makar se ono tijekom postupka pokazalo pogrešnim, moralo bi se raditi o takvom postupanju koje u konkretnom slučaju bitno odstupa od uobičajenog postupanja, odnosno da je takvo postupanje posljedica proizvoljnog tumačenja i samovolje glede primjene materijalnog prava, a čega u konkretnom slučaju u postupanju ODO-a i suda nije bilo.

 

Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužiteljice pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 5. veljače 2019.