Broj: Kž 376/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenika K. Z., zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 25. ožujka 2013. broj Kv-I-377/12. (K-170/10.), u sjednici održanoj 18. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenika K. Z. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 506. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), odbačen je zahtjev osuđenika K. Z. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 2011. broj K-170/10. i preinačenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. rujna 2011. broj I Kž 589/11.-6 kojom je K. Z. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97. i na temelju te zakonske odredbe, uz primjenu članka 57. stavaka 1. i 2. i stavka 4. točke d. KZ/97. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

Protiv tog rješenja žalbu podnio je osuđenik K. Z. po branitelju K. N., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. ZKP/08. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđenik u žalbi ističe da je prvostupanjskim rješenjem ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., no, ne obrazlaže je konkretnije. Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nove činjenice, odnosno novi dokazi, kako preslike ovjerenih izjava svjedoka i osuđenika, tako i medicinska dokumentacija, koje je osuđenik priložio u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka, sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima nisu prikladni da prouzroče njegovo oslobođenje ili osudu po blažem zakonu, te je potom s pravom odbacio osuđenikov zahtjev za obnovu kaznenog postupka, dajući za svoju odluku valjane i dostatne razloge koji nisu proturječni, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovan ni daljnji žalbeni navod osuđenika K. Z. da mu tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo omogućeno postavljati pitanja D. H. (u odnosu na koje je donesena presuda kojom se odbija optužba), osobito stoga što je njegov iskaz kontradiktoran obrani osuđenika pa je trebalo provesti njihovo suočenje, a to je prvostupanjski sud propustio i time je povrijedio načelo utvrđivanja materijalne istine. Naime, člankom 501. stavkom 1. ZKP/08. taksativno su navedeni razlozi zbog kojih se može zahtijevati obnova kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom, pa je pozivanje osuđenika da mu tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo omogućeno postavljati pitanja, u okviru postupka prave obnove kaznenog postupka iz članka 501. stavka 1. ZKP/08., u potpunosti neosnovano. Osim toga, takvi žalbeni navodi bili su predmet razmatranja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2012. broj U-III-5895/11. kojom je odbijena ustavna tužba osuđenika.

Osuđenik ističe u žalbi da se pravomoćna presuda kojom je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97. na štetu D. H. temelji na pogrešnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, budući da iz preslika izjava ovjerenih kod javnog bilježnika, i to svjedoka E. E., I. T., A. N., P. T., J. L. kao i izjave osuđenika K. Z. proizlazi da je osuđenik pucao u zrak, dok je svjedok E. E. priznao da je on bio taj koji je pištoljem pucao u vozilo D. H. i tako D. H. nanio tjelesne ozljede, neovisno o tome što su svi navedeni svjedoci drugačije iskazivali tijekom kaznenog postupka. Drugim riječima, zahtjev za obnovu kaznenog postupka osuđenik temelji na pretpostavci iz članka 501. stavka 1. točke 1. ZKP/08., odnosno tvrdnji da se presuda temelji na lažnom iskazu svjedoka. Kako se opstojnost uvjeta za obnovu kaznenog postupka iz članka 501. stavka 1. točke 1. ZKP/08., odnosno lažan iskaz svjedoka, sukladno odredbi članka 501. stavka 2. ZKP/08. dokazuje pravomoćnom presudom kojom je svjedok proglašen krivim za to kazneno djelo, a što je u konkretnom slučaju izostalo, to je pravilno prvostupanjski sud odbacio zahtjev za obnovu kaznenog postupka.

Međutim, treba napomenuti da su prvostupanjski i drugostupanjski sud na temelju čitavog niza dokaza utvrdili da je upravo osuđenik K. Z. pucao iz pištolja „C. ...“ call. 9 mm u automobil u kojem se nalazio D. H. u namjeri da ga usmrti, i to osobito na temelju obrane D. H. koji je naveo da je u njega pucao i osuđenik K. Z., a ta je obrana potvrđena iskazima svjedoka E. E., I. T., P. T. i M. A. koji su iskazivali da je osuđenik K. Z. u ruci imao pištolj i da se u trenutku kretanja automobila prema terasi nalazio s vanjske strane zidića terase, odnosno sa desne strane prolaza gledajući prema unutrašnjosti ograđene terase, kao i rezultatima balističkog vještačenja koje je potvrdilo iskaze tih svjedoka da je osoba koja je ispalila hice na vozilo D. H. stajala u području desne strane vozila. Osuđenik u podnesenoj žalbi i nadalje ustrajava na preocjeni navedenih dokaza, ustvari na vjerodostojnosti iskaza svjedoka, no takvi žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, tijekom postupka ispitan je kao svjedok A. N., a njegov iskaz su prvostupanjski i drugostupanjski sud ocijenili kao nevjerodostojan, dok je dokazni prijedlog za ispitivanjem svjedoka J. L. tijekom prvostupanjskog postupka odbijen kao nevažan pa se ne može raditi o novom dokazu.

Imajući na umu sve izloženo, preslike ovjerenih izjava navedenih svjedoka i samog osuđenika ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, budući da se ne radi o novim činjenicama ili novim dokazima koje bi sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima bili prikladni da prouzroče oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem zakonu pa je prvostupanjski sud na temelju članka 506. stavka 1. ZKP/08. pravilno odbacio zahtjev osuđenika za obnovu kaznenog postupka.

Budući da žalbenim navodima osuđenika K. Z. nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 18. svibnja 2017.