1

Poslovni broj Gž R-588/2017-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-588/2017-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. C. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. P. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika HŽ I. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici J. Č., diplomiranoj pravnici, zaposlenici tuženika, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi tužitelja, podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 27 Pr-786/17-12 od 29. rujna 2017., u sjednici vijeća održanoj 23. siječnja 2019., 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 27 Pr-786/17-12 od 29. rujna 2017. potvrđuje.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 27 Pr-786/17-12 od 29. rujna 2017. potvrđuje u točki II izreke.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da se tuženiku naloži provesti mjere prema radniku Z. J. koji je izvršio uznemiravanje prema tužitelju na način da izmijeni raspored rada tako da se izbjegne istodobni rad Z. J. i tužitelja, izvrši razmještaj na način da se izbjegne međusobna fizička prisutnost Z. J. i tužitelja u zajedničkom prostoru, pisano upozori Z. J. uz najavu mogućnosti redovitog otkaza ugovora o radu za slučaj nastavka uznemiravanja, što će u protivnom zamijeniti ova presuda.

 

              Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku odbačen je tužbeni zahtjev (pravilno je trebalo pisati tužba) u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje da nije dopušteno upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnost otkaza od 24. veljače 2017. koje je tuženik donio u odnosu na tužitelja (točka I izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn s kamatama (točka II izreke).

 

              Protiv te presude i odluke o parničnom trošku u točki II izreke rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da se presuda preinači, podredno ukine, uz obvezu tuženika na naknadu troška parničnog postupka tužitelju.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži provesti mjere prema radniku Z. J., koji da je izvršio uznemiravanje prema tužitelju, na način pobliže naveden izrekom citirane presude.

 

              Činjenične navode tužbe tužitelj temelji na tvrdnji da je 31. listopada 2017. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu dostojanstva s ciljem da ga sukladno odredbama članka 116. i članka 117. Kolektivnog ugovora HŽ I. d.o.o. od 20. studenoga 2016. (dalje: KU) tuženik zaštiti od uznemiravanja od strane pomoćnika šefa kolodvora Z. J.. Naime, tužitelj da je zaposlen kod tuženika od 9. srpnja 1985., a 27. prosinca 2016. u 19,54 sati došlo je do naleta vlaka 6015 na životinju. Kao službujući prometnik vlakova na kolodvoru C., tužitelj da je o događaju obavijestio prometnog dispečera u V. i šefa kolodvora I. K.; šef kolodvora izvijestio je pak tužitelja da se nalazi na godišnjem odmoru, te ga uputio nazvati pomoćnika šefa Z. J., na koji način je tužitelj i postupio, sve sukladno odredbi čl. 10. st. 1. Pravilnika o postupanju u slučaju izvanrednog događaja (dalje: Pravilnik). Tužitelj da je nadalje 27. prosinca 2016. ispunio izvještaj o nepravilnostima Pe-19, no unatoč promptnoj reakciji, tužitelju je 2. siječnja 2017. izdan prometni prigovor od strane pomoćnika šefa kolodvora Z. J., u kojem ga se tereti da nije poštivao odredbu čl. 10. Pravilnika. Na navedeni prigovor tužitelj da je dao odgovor, međutim, tuženik je 24. veljače 2017. donio upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza. Tvrdi da je postupak šefa kolodvora Z. J. plod šikanoznog postupanja s ciljem uznemiravanja njega-tužitelja, čime mu je nanesena šteta i povrijeđeno pravo dostojanstva, na način da se razvio osjećaj nepoželjnosti, strah od gubitka posla, te neprijateljsko raspoloženje prema njemu-tužitelju.

 

              Tužbeni zahtjev tužitelja u navedenom dijelu sud odbija utvrđenjem da tužitelj predlaže naložiti tuženiku provođenje mjera prema radniku Z. J., a da prethodno tome tužitelj nije zatražio utvrđenje činjenice da je došlo do njegovog uznemiravanja od strane radnika Z. J. koje je tužitelj bio dužan navesti u tužbenom zahtjevu; u činjeničnom supstratu tužbe tužitelj da nije naveo ni jednu činjenicu koja bi ukazivala na postojanje uznemiravanja od strane Z. J., nije naveo okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje Z. J. šikanozno, niti je tužitelj naveo temelj diskriminacije sukladno odredbi članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08, 112/12). Sud utvrđuje i kada bi tužba sadržavala takve navode, tužbeni zahtjev kojim se traži provođenje mjera protiv radnika Z. J. ne bi bio osnovan, jer ne postoji mogućnost niti obveza suda nalagati tuženiku kao poslodavcu donošenje odluka koje predstavljaju jednostrane dobrovoljne odluke tuženika.

 

              Osporavajući zakonitost pobijane presude tužitelj žalbenim navodima ističe pogrešnim utvrđenje suda prvog stupnja da je bio obvezan navesti temelj diskriminacije, sukladno odredbi članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, jer da nikada nije naveo da je diskriminiran i po jednoj od osnova iz članka 1. stavak 1. citiranog Zakona, što ne znači da nema pravo na zaštitu od uznemiravanja, postupanje/maltretiranja drugog radnika, kao ni da poslodavac nije dužan zaštiti radnika od takvog uznemiravajućeg postupanja. S tim u svezi tužitelj upućuje na odredbu članka 31. Povelje Europske unije o temeljnim pravima 2007/C 303/01 kojom da se ne radi distinkcija između osnova uznemiravanja, već se navodi kako svaki radnik ima pravo na radne uvjete kojima se čuvaju njegovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo. Ističe i da treba uvažavati praksu suda Europske unije iz koje proizlazi pravno shvaćanje da se temeljna socijalna prava radnika moraju tumačiti široko, a iznimke odnosno ograničenja vrlo restriktivno. Stoga da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Žalbeni navodi tužitelja da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama da su nejasni i proturječni, čime bi bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, nisu osnovani, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je istu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Odbićem tužbenog zahtjeva tužitelja pobliže navedenog izrekom pobijane presude, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

 

Naime, odredbom članka 134. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 – dalje: ZR) propisano je da se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuje posebnim zakonom, kolektivnom ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu.

 

Kolektivnim ugovorom HŽ I. d.o.o. u člancima 110.-120. propisana je zaštita dostojanstva i zabrana diskriminacije, da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija radnika na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog stanja, porodičnih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijekla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci ili sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća (članak 110. KU), da je poslodavac dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi izravnoj ili neizravnoj diskriminaciji te uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju; ova zaštita da uključuje i poduzimanje preventivnih mjera (članak 111. KU).

 

Odredba članka 112. stavak 1. citiranog KU određuje da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje prema radniku uzrokovano nekim od postupaka iz članka 113. ovog ugovora, a koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva radnika te uzrokuje strah ili neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

Članak 113. KU određuje da se uznemiravanjem u tijeku rada i u vezi s radom smatra osobito: nedolični prijedlozi spolne i druge naravi, uznemiravajući telefonski pozivi, elektronička pošta, tekstualne ili slikovne poruke uznemiravajućeg sadržaja, upotreba nepriličnih izraza i tonova u ophođenju, zahtjevi za obavljanjem poslova koji nisu poslovi za obavljanje kojih je sklopljen ugovor o radu, a kojima se radnik stavlja u ponižavajući položaj (stavak 1.). Zaštitom od uznemiravanja obuhvaćeni su svi radnici Društva od svojih nadređenih radnika, suradnika i svake treće osobe s kojom radnik dođe u doticaj u tijeku rada i u vezi s radom (stavak 2.).

 

Odredbom članka 116. KU na koji se poziva tužitelj, propisan je postupak zaštite dostojanstva, a odredbom članka 118. KU mjere koje je poslodavac ovlašten poduzeti prema radniku kada se utvrdi da uznemiravanje radnika postoji.

 

Citirane odredbe KU u svemu su sukladne Zakonu o suzbijanju diskriminacije, te utvrđenju da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zabranjenih osnova koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Na uznemiravanje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije koje se odnose na diskriminaciju. Stoga je za uznemiravanje potrebno da postoji neki od temelja diskriminacije iz odredbe članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao i onih iz odredbe članka 113. KU, što tužitelj tijekom postupka nije tvrdio, niti je dokazao da bi postojao neki od zabranjenih temelja diskriminacije u postupanju tuženika spram njega-tužitelja, to je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Budući da tužitelj nije uspio u ovoj pravnoj stvari pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, iz kojih razloga je na temelju odredbe iz članka 380. točka 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da u istom nije uspio.

 

Rješenje suda prvog stupnja u točki I izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

 

U Rijeci 23. siječnja 2019.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Duško Abramović v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Svetlana Popović