- 1 -              Rev-x 1045/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1045/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. G. B. pok. A. iz A., OIB ..., 2. I. B. pok. I. iz A., 3. M. M. rođ. B. pok. J. iz A., OIB ..., 4. L. G. rođ. B. pok. J. iz T., OIB ... i 5. I. B. pok. J. iz S., OIB ..., svi zastupani po punomoćniku Z. S., odvjetniku u T., protiv tuženice HRVATSKE DOMINIKANSKE PROVINCIJE „NAVJEŠTENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE”, Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava suvlasništva, parcelacije i uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-314/17-2 od 4. srpnja 2017., kojom je dijelom preinačena, a dijelom ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-6675/15 od 12. siječnja 2017., u sjednici održanoj 22. siječnja 2019.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-314/17-2 od 4. srpnja 2017. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su tužitelji pod 1. B. G. pok. A., pod 2. B. I. pok. I. zv. „C.”, pod 3. M. M. rođ. B. pok. J., pod 4. G. L. rođ. B. pok. J. i pod 5. B. I. pok. J. zv. „Z.” suvlasnici realnog materijalno odvojenog dijela čest. zem. 1009/25 KO Ž., upisane u ZU 1 KO Ž., u površini od 9045 m2 i to upravo onog dijela označenog u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za geodeziju i hidrografiju T. Č. od 30. ožujka 2015. g., izrađenog u predmetu Općinskog suda u Splitu broj P-6675/15, slovima A, B, C, D koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka T. Č. je sastavni dio ove presude, i to tužitelj pod 1. B. G. pok. A. za 12/48 dijela cjeline, tužitelj pod 2. B. I. pok. I. zv. „C.” za 12/48 dijela cjeline, tužiteljica pod 3. M. M. rođ. B. pok. J. za 8/48 dijela cjeline, tužiteljica pod 4. G. L. rođ. B. pok. J. za 8/48 dijela cjeline i tužitelj pod 5. B. I. pok. J. zv. „Z.” za 8/48 dijela cjeline.

II. Ovlašćuju se tužitelji pod 1. B. G. pok. A., pod 2. B. I. pok. I. zv. „C.”, pod 3. M. M. rođ. B. pok. J., pod 4. G. L. rođ. B. pok. J. i pod 5. B. I. pok. J. zv. „Z.”, ishoditi parcelaciju nekretnine označene kao čest. zem. 1009/25 KO Ž., upisane u ZU 1 KO Ž., na način da se iz navedene nekretnine odvoji fizički i geometrijski točno određeni realni dio iste pobliže označen pod toč. I izreke ove presude te da se navedeni dio čest. zem. 1009/25 KO Ž. formira kao samostalna čestica s novim brojem.

III. Ovlašćuju se tužitelji pod 1. B. G. pok. A., pod 2. B. I. pok. I. zv. „C.”, pod 3. M. M. rođ. B. pok. J., pod 4. G. L. rođ. B. pok. J. i pod 5. B. I. pok. J. zv. „Z.” temeljem ove presude i prijavnog lista kojim se vrši parcelacija nekretnine označene kao čest. zem. 1009/25 KO Ž. upisane u ZU 1 KO Ž. opisana pod točnom II. izreke ove presude, u zemljišnim knjigama za KO Ž. ishoditi uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj čestici nastaloj tom parcelacijom na ime tužitelja i to na ime tužitelja pod 1. B. G. pok. A. za 12/48 dijela cjeline, tužitelja pod 2. B. I. pok. I. zv. „C.” za 12/48 dijela cjeline, tužiteljice pod 3. M. M. rođ. B. pok. J. za 8/48 dijela cjeline, tužiteljica pod 4. G. L. rođ. B. pok. J. za 8/48 dijela cjeline i tužitelja pod 5. B. I. pok. J. zv. „Z.” za 8/48 dijela cjeline, uz istodobno brisanje prava vlasništva na ime tuženika Hrvatska Dominikanska Provincija „Navještenja Blažene Djevice Marije”, Z., ...

 

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima parnični trošak.”

 

Točkom II. odlučeno je:

 

„Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 11.953,12 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana presuđenja 12. siječnja 2017.god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.”

 

Presudom suda drugog stupnja u dijelu u kojem je prihvaćena žalba tužitelja preinačena je navedena prvostupanjska presuda te je presuđeno:

 

„1. Utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici realnog dijela čest. zem. 1009/25 k.o. Ž. u površini od 9045 m2, označenog u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za geodeziju i hidrografiju T. Č. od 30. ožujka 2015. godine u predmetu Općinskog suda u Splitu broj P-6675/15 slovima A, B, C, D, koji nalaz i mišljenje je sastavni dio izreke ove presude, i to 1. tužitelj G. B. pok. A. za 12/48 dijela, 2. tužitelj I. B. pok. I. zv. „C.” za 12/48 dijela, 3. tužiteljica M. M. rođ. B. pok. J. za 8/48 dijela, 4. tužiteljica L. G. rođ. B. pok. J. za 8/48 dijela i 5. tužitelj I. B. pok. J. zv. „Z.” za 8/48 dijela slijedom čega se ovlašćuju da na temelju ove presude ishode upis toga prava u zemljišnoj knjizi.

2. Ukida se prvostupanjska presuda u dijelu glede ovlaštenja tužitelja da ishode parcelaciju zemljišta i odbacuje tužba.

3. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ DOMINIKANSKOJ PROVINCIJI „NAVJEŠTENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE” da tužiteljima u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 8.613,12 kuna, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.”

 

Protiv drugostupanjske presude, tuženica pravovremeno podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. učinjene pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

S obzirom da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio uz primjenu odredbe čl. 373.a ZPP-a, protiv te presude dopuštena je redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Revizijski sud je pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, dakle samo onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su vlasnici točno određenog dijela čest. zem. 1009/25 KO Ž., koji su stekli na temelju dosjelosti, odnosno rješenjem agrarnih odnosa.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio:

-              da je čest.zem. 1009/25 Z.U. 1 K.O. Ž. ukupne površine 46.894,00 m2 upisana kao vlasništvo pravnog prednika tuženika,

-              da je u površini od 8.600 m2 u naravi pašnjak upisana kao posjed B. G. pok. A. (tužitelja ad 1) za ¼ dijela, B. I. pok. A. (pravnog prednika tužitelja ad 2) za ¼ dijela i B. J. pok I. (pravni prednik tužitelja ad 3) do ad 5)) za 2/4 dijela,

-              da je katastar u T. osnovan 1951.g. i da su podaci o posjedu upisani na temelju revizije na terenu, bez ikakvih dokumenata,

-              da su sada kao posjednici čest. zem. 1009/25 ukupne površine 4.6894 m2 u naravi voćnjak 1700 m2, pašnjak 44394 m2 i ostalo 800 m2 između ostalih upisani tužitelj ad 1) za 1550/23447 dijelova, pravni prednik tužitelja ad 2) za 1550/ 23447 dijelova i pravni prednik tužitelja ad 3) do ad 5) za 1550/23447 dijelova,

-              da je predmetna čest. zem. 1009/25 nastala 1936.g. cijepanjem čest. zem. 1009/6., da je u zemljišnim knjigama u Z.U. 1 u odnosu na predmetnu čest. zem. izvršena zabilježba agrarne prijave B. I. pok. I. (pravnog prednika tužitelja) 22. 04.1939.g. pod br. Dn 371/39 i Agr 45/39,

-              da sud nije mogao pribaviti navedene spise na uvid jer ne postoje u nadležnim arhivima,

-              da je pravni prednik tužitelja I. B. pok. I. rođen 1882.g., preminuo 12. lipnja 1956.g., te da su istog naslijedili tužitelji.

 

Utvrđujući da tužitelji nisu bili pošteni posjednici prvostupanjski sud smatra da se nisu ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnog zemljišta dosjelošću.

 

U odnosu na tvrdnju tužitelja da su razrješenjem agrarnih odnosa po propisima iz Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930. („Službene novine” broj 279/30), stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini prvostupanjski sud smatra da je nužno postojanje pravomoćne sudske odluke donesene sukladno paragrafu 30, navedenog zakona čije postojanje tužitelji u konkretnoj situaciji ničim ne dokazuju, dok u odnosu na tvrdnju tužitelja da su vlasništvo stekli po Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine” broj 138/46 i 111/47 - dalje Zakon o ukidanju agrarnih odnosa) nije prihvatio iskaze tužitelja i svjedoka u ovom postupku, ocjenjujući iste nelogičnim i u suprotnosti s materijalnim dokazima priloženim u spis, a da su svjedoci neizravno zainteresirani za rješenje ove pravne stvari u korist tužitelja jer se nalaze u istoj pravnoj situaciji kao i tužitelji, te utvrđuje da tužitelji nisu dokazali da je njihov prednik bio obrađivač u smislu odredaba Zakona o ukidanju agrarnih odnosa, odnosno u agrarnom odnosu prema vlasniku predmetnog zemljišta, kao i da mu je za obrađivanje plaćao dohodak, a što je osnovna pretpostavka stjecanja prava vlasništva temeljem navedenog Zakona. Činjenica upisa zabilježbe u zemljišnim knjigama kod nedostatka drugih materijalnih dokaza po tom sudu nije dostatna za suprotni zaključak, a činjenica da su pravni prednici tužitelja bili upisani u katastarskom operatu od 1951.g. sama po sebi, bez drugih kvalitetnijih dokaza nije dovoljna osnova da bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a posebno kod činjenice što je sud utvrdio na terenu da se predmetno zemljište ne obrađuje i da se na istom ne poduzimaju bilo kakve posjedovne radnje.

 

Sud drugog stupnja smatra da se prema provedenim dokazima „sa sigurnošću može zaključiti da je (pra)djed tužitelja pok. I. B. pok. I. po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa razriješio agrarni odnos” i da je po toj osnovi stekao pravo vlasništva pa zato tužiteljima koji su ga naslijedili pripada to pravo jer je „nedvojbeno bio sa zemljišnoknjižnim vlasnikom u agrarnom odnosu” i u pogledu predmetne parcele pa otuda upis zabilježbe agrarne prijave, te je bio obrađivač i nakon 1945. što da potvrđuju svjedoci, ali i evidencija posjeda u katastarskom operatu te stanje na terenu jer je sporni realni dio kat. čestice bio ograđen suhozidom čime je prednik tužitelja prema trećima manifestirao dokle seže njegov vlasnički posjed, te se zemljište koristilo kao maslinik, voćnjak (bajami i smokve), za kućnu proizvodnju soli u kamenicama, što još uvijek postoji na terenu, te za sadnju kadulje, buhača i smilja i različitih povrtlarskih kultura, pri čemu je „općepoznato da se tada živjelo praktično samo od poljoprivrede”, a to što je zemljište u zadnje vrijeme dijelom zapušteno ne znači da bi pravo vlasništva time u međuvremenu prestalo na zakonom propisani način, niti je odlučno da i to zemljište nije raspravljeno kao ostavina pok. I. B. pok. I. jer ista po zakonu prelazi na nasljednike u času smrti ostavitelja. Slijedom navedenog preinačuje prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 373.a ZPP-a.

 

Pozivajući se na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a revidentica tvrdi da nižestupanjski sudovi nisu obrazložili razloge zbog kojih je rješenjem prvostupanjskog suda od 23. svibnja 2006. dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja, kada su umjesto tužbenog zahtjeva usmjerenog na suvlasnički dio traže realni dio, parcelaciju i uknjižbu, a kojoj preinaci se tuženica protivila. Neosnovano revidentica ukazuje na navedenu bitnu povredu jer se i po ovom sudu radi o svrsishodnoj preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa bez obzira što u navedenom pravcu nižestupanjski sudovi nisu posebno obrazlagali da su preinaku smatrali svrsishodnom, time što su nastavili postupak sa takvim zahtjevom očito su takvu preinaku navedene tužbe tužitelja ocijenili svrsishodnom, sa čime se slaže i ovaj sud.

 

Neosnovano revidentica u podnesenoj reviziji tvrdi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.12. ZPP-a, odnosno da je prekoračio tužbeni zahtjev kada je preinačio prvostupanjsku presudu, tvrdeći da je odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja u točki 1. izreke presude uz postavljeni tužbeni zahtjev dodao nastavak „slijedom čega se ovlašćuju da na temelju ove presude ishode upis istog prava u zemljišnu knjigu”, te da je time dosudio tužiteljima više nego što su tražili svojom tužbom. To stoga što je u postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja pod točkom II. traženo da se usvoji tužbeni zahtjev u kojem se ovlašćuju tužitelji da ishode parcelaciju predmetne nekretnine na način da se ona fizički i geometrijski odredi i formira kao samostalna čestica pod novim brojem, te što je pod točkom III. zahtjeva traženo da se ovlaste tužitelji da temeljem prijavnog lista u zemljišnim knjigama za katastarsku općinu Ž. ishode uknjižbu prava vlasništva na novoformiranoj čestici nastaloj tom parcelacijom na ime tužitelja uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa imena tuženika. Dakle, prema navedenom sadržaju tužbenog zahtjeva tužitelja, a imajući u vidu preinačujući dio iz točke 1. izreke drugostupanjskog suda te toč. 2. izreke navedene presude, ne proizlazi da je proizvoljno od strane drugostupanjskog suda dodan navedeni nastavak već je isti bio sastavni dio precizirano postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

Ponovno se pozivajući na bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali i osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava revidentica navodi da je prvostupanjski sud detaljno obrazložio zbog čega tužitelji nisu stekli pravo vlasništva realnog dijela dosjelošću, da je obrazložio zbog čega tužitelji nisu dokazali stjecanje prava vlasništva realnog dijela temeljem Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930., kao i da nisu bili obrađivači u smislu odredbi Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, odnosno da nisu bili u agrarnom odnosu sa vlasnikom predmetnog zemljišta, kao i da mu za obrađivanje nije plaćao dohodak, a što je osnovna pretpostavka stjecanja prava vlasništva temeljem navedenog zakona, dok drugostupanjski sud u odnosu na stjecanje prava vlasništva u smislu odredbi Zakona o ukidanju agrarnih odnosa smatra da se sa „sigurnošću može zaključiti da je pokojni I. B. pokojnog I. tada razriješio agrarni odnos” i da je po toj osnovi stekao pravo vlasništva jer je „nedvojbeno bio sa zemljišnoknjižnim vlasnikom o agrarnom odnosu u pogledu predmetne parcele pa otuda i upis zabilježbe agrarne prijave”. Smatra da navedeni zaključak suda drugog stupnja nije jasan jer da nije moguće na temelju činjenica utvrđenih u postupku doći do takvog zaključka i da je taj sud morao navesti koje su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem Zakona o ukidanju agrarnih odnosa iz 1946., kako bi se moglo provjeriti jesu li za to ispunjene pretpostavke.

 

Uz navedeno ističe da drugostupanjski sud nije kritički razmotrio postojeću zabilježbu agrarne prijave, odnosno nije obrazložio temeljem kojih činjenica i dokaza je izveo zaključak da se agrarna prijava Dn 371/39, Agr 45/39 odnosi upravo na predmetnu nekretninu a ne neku od preostalih 120 čestica iz predmetnog ZK tijela (bića) 153., s obzirom da se navedena zabilježba odnosi na zemljišnoknjižno tijelo 153. Napominje da se radi o zabilježbi agrarne prijave iz 1939., a ne o zabilježbi agrarne prijave iz 1930. ili 1931, već o prijavi sukladno paragrafu 92 Financijskog zakona za 1939/40 godine, a koje agrarne prijave su u najvećem dijelu bile fiktivne, što je tvrdio tijekom postupka, pogotovo što u zbirci isprava zemljišnoknjižnog suda u T. ne postoji ni jedan dokument u kojem bi bilo vidljivo da je zaista i podnesena takva prijava.

 

U odnosu na navode drugostupanjskog suda da je prednik tužitelja bio obrađivač nakon 1945., da je realni dio bio ograđen suhozidom i da se koristio kao maslinik, voćnjak, za sadnju kadulje, buhača i sl. navodi da je nebitno jer da je bilo potrebno dokazati da je prednik tužitelja bio obrađivač, odnosno da je bio u kolonskom odnosu s prednikom tuženika, da je na dan stupanja na snagu tog zakona obrađivao tu zemlju već 30 godina, a što da u konkretnom slučaju u navedenom pravcu nema obrazloženja. Navodi da je prihvaćajući bezrezervno tvrdnje tužitelja sud prihvatio tvrdnju da je kralj Petar platio zlatnicima cjelokupno zemljište na području Ž., što ne odgovara povijesnim činjenicama s obzirom da je kralj Petar I Karađorđević umro 1921., a kralj Petar II Karađorđević postao kraljem 1934. dok je Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa donesen 1930., kada je vladao kralj Aleksandar Karađorđević, a da navedeno zemljište crkvi nikad nije plaćeno niti joj ikada bilo oduzeto. Navodi da tužitelji u iskazu ne govore o tome je li njegov djed bio obrađivač i je li koristio predmetnu nekretninu prije 1940., dok svjedoci F. U. i M. K. ne govore o načinu stjecanja zemljišta od strane prednika tužitelja već govore općenito kako su oni stekli svoje zemljište i kako isto koriste više od 100 godina, da je sve te činjenice i iskaze detaljno obrazložio prvostupanjski sud ali da drugostupanjski sud nije dao razloge za svoje zaključke osim što je iznio fraze „sa sigurnošću” i „nedvojbeno”, bez da je dao ikakvo suvislo obrazloženje.

 

Smatra da je drugostupanjski sud bio dužan obrazložiti razloge zbog kojih je donio svoju odluku, pogotovo što nije prihvatio ocjenu dokaza po sudu prvog stupnja ni zaključak suda prvog stupnja, koji je neposredno provodio postupak, te da na taj način postupao arbitrarno i protivno čl. 8. ZPP-a.

 

Osnovano se tuženik, iznoseći navedene prigovore, poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11., kao i onu iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a. To stoga što drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te stoga što u odnosu na iznesena stajališta i zaključke suda prvog stupnja nije iznio zbog čega ih ne prihvaća i zbog čega i na temelju kojih dokaza utvrđuje drugačije činjenično stanje i iznosi drugačije pravno shvaćanje.

 

Naime, točno je da se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude koristio izrazima „sa sigurnošću”, „općepoznato” i „nedvojbeno” pa kada nije prihvatio činjenice utvrđene po sudu prvog stupnja, koje se obrazložene, i ocjenu provedenih dokaza po tom sudu nije se mogao koristiti navedenim frazama već je bio dužan obrazložiti zbog čega ne prihvaća ocjenu provedenih dokaza po sudu prvog stupnja i iznesena pravna shvaćanja, a zbog tih nedostataka pobijanu presudu nije bilo moguće ispitati.

 

Pravilno u navedenom pravcu tuženica navodi da je drugostupanjski sud kritički morao razmotriti prigovore glede činjenice odnosi li se predmetna zabilježba agrarne prijave upravo na predmetnu nekretninu, dati razloge zbog čega prihvaća postojanje navedene prijave odnosno zabilježbe kada se u zbirci isprava zemljišnoknjižnog suda kao niti drugi državnim institucijama nije mogao pronaći ni jedan dokument koji bi potvrdio navedenu prijavu. To tim više što se radi o prijavi iz 1939., a u odnosu na koju se odnosi Financijski zakon iz 1939/1940. godine, sve to radi ocjene je li se radilo o fiktivnim prijavama.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je morao dati razloge iz kojih činjenica i na temelju kojih dokaza je „nedvojbeno” utvrdio da je prednik tužitelja bio obrađivač da bi u takvom odnosu s prednikom tuženice po odredbama Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa iz 1930., odnosno Zakona o ukidanju agrarnih odnosa iz 1945. bile ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva po jednom i po drugom zakonu, te zavisno od toga jesu li se temeljem nekog od tih zakona ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. U tom pravcu bilo je nužno kritički ocijeniti i tvrdnje tužitelja G. B. da bi kralj Petar u zlatnicima platio cjelokupno zemljište na području KO Ž.

 

Stoga će u nastavku postupka drugostupanjski sud otkloniti navedene nedostatke vodeći računa o svemu navedenom, a nakon što na izneseni način postupi biti će u mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

 

Iz navedenih razloga bilo je nužno ukinuti prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 22. siječnja 2019.