Broj: Kž 498/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. S., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 11. lipnja 2015. broj K-2/15., u sjednici održanoj 25. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se žalba optuženika I. S., a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku optuženi I. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08. u ukupnom iznosu od 11.457,00 kuna, a koji se odnose na troškove vještačenja u iznosu od 8.457,00 kuna te trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 3.000,00 kuna.

Na temelju članka 5. stavka 1. točke a., b. i c. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10. - dalje u tekstu: ZOPOIK), utvrđeno je da novčani iznos od 3.152.029,60 kuna čini imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom te da predstavlja imovinu Republike Hrvatske pa je naloženo optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik I. S. po branitelju M. S., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju, podredno da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženika I. S. je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika za sada bespredmetna.

U pravu je optuženik kada u žalbi ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju nalazi u tome što je izreka prvostupanjske presude proturječna sama sebi i razlozima presude, a razlozi koji su izneseni su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Sud drugog stupnja je, ispitujući prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ispitao po službenoj dužnosti i u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. i pri tome je utvrđeno da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i to u širem opsegu od onog na koji upire žalba, jer je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, a ta presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Naime, iz činjeničnog opisa prvostupanjske presude proizlazi da je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11., na način da je kao osnivač, direktor i osoba ovlaštena za raspolaganje sredstvima na računima u trgovačkim društvima „T. s. M.“ d.o.o. i „M. n.“ d.o.o. sa računa tih poduzeća osobno podizao ili davao naloge drugim osobama da podignu novac putem virmana na kojima je bilo naznačeno da se radi ili o pozajmici koju njemu daju ta trgovačka društva ili o pozajmici koju njemu vraćaju ta trgovačka društva, a u odnosu na trgovačko društvo „M. n.“ d.o.o. i u svrhu kupovine zemljišta i naplate putnih troškova, makar se faktično nije radilo o nikakvim pozajmicama, kupovini zemljišta ili putnim troškovima, već je sav novac zadržao za sebe, pa je na opisani način tijekom 2007. pribavio sebi protupravnu imovinsku korist u iznosu od 71.000,000 kuna, a na štetu trgovačkog društva „T. s. M.“ d.o.o. (prva alineja izreke), dok je u razdoblju od ožujka 2007. do prosinca 2008. sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3.152.029,60 kuna, a na štetu trgovačkog društva „M. n.“ d.o.o. (druga alineja izreke).

Međutim, prvostupanjski sud u izreci te presude na temelju članka 5. stavka 1. točke a., b. i c. ZOPOIK-a u odluci o oduzimanju imovinske koristi utvrđuje da novčani iznos od 3.152.029,60 kuna čini imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom te da predstavlja imovinu Republike Hrvatske, a pri tome ne spominje iznos od 71.000,00 kuna, za koji je prethodno utvrdio u prvoj alineji činjeničnog opisa da je optuženik ostvario i zadržao za sebe kao protupravnu imovinsku korist, a na štetu trgovačkog društva „T. s. M.“ d.o.o. Zbog toga je izreka nerazumljiva i proturječna sama sebi, a takvo proturječje ponavlja se i u obrazloženju presude u kojem se navodi da je optuženik u terećenom mu razdoblju navedenom u izreci presude od tih trgovačkih društava uzeo i za sebe zadržao iznos 3.152.029,60 kuna, s tim da se niti jednom riječju u razlozima presude više ne navodi iznos od 71.000,00 kuna odnosno na koji je način prvostupanjski sud došao do takve razlike u iznosima. U obrazloženju presude se prilikom odmjeravanja okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne opet obrazlaže novčani iznos od 3.152.029,60 kuna kao otegotna okolnost, pa tako prvostupanjski sud smatra utvrđeni novčani iznos „doista respektabilnom svotom novca pribavljenom na kriminalni način“, pri čemu i dalje ne uzima u obzir i ne navodi niti jedan razlog o iznosu od 71.000,00 kuna za koji je u prvoj alineji činjeničnog opisa prvostupanjske presude utvrdio da je optuženik zadržao za sebe i ostvario kao protupravnu imovinsku korist, a na štetu trgovačkog društva „T. s. M.“ d.o.o. Ni razlozi presude koji se odnose na odluku o oduzimanju imovinske koristi, ne sadrže obrazloženje o tome zbog čega se upravo iznos protupravne imovinske koristi od 3.152.029,60 kuna oduzima optuženiku.

Nadalje, prvostupanjski sud kada utvrđuje da je optuženik u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, trgovačkih društava „T. s. M.“ d.o.o. i „M. n.“ d.o.o. i na taj način pribavio sebi protupravni iznos 3.152.029,60 kuna, zaključuje da je optuženik opisanim postupanjem tim trgovačkim društvima, o čijim interesima je bio dužan brinuti, prouzrokovao znatnu štetu, a uporište za takav zaključak nalazi u provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju. No, iz rezultata tog vještačenja proizlazi da je optuženik u odnosu na terećeno razdoblje iz prve alineje podigao sa računa trgovačkog društva „T. s. M.“ d.o.o. ukupan iznos od 71.000,00 kuna, ali da je u istom tom razdoblju u navedeno društvo uplatio 626.260,00 kuna, pa se u vještačenju zaključuje da od trgovačkog društva „T. s. M.“ d.o.o „nije uzeto više novca nego što je položeno na račun društva“, iako te isplate nisu potkrijepljene ugovorima o pozajmicama, što i optuženik u obrani priznaje. Ovakvo utvrđenje u tom dijelu vještačenja nije dovoljno razjašnjeno i ostavlja niz nejasnoća kada se promatra u odnosu na drugu alineju činjeničnog opisa. Tako je u odnosu na drugu alineju činjeničnog opisa u vještačenju utvrđeno da je od trgovačkog društva „M. n.“ d.o.o. „uzeto više novca nego što je položeno na račun“ tog društva i to u iznosu od 3.152.029,60 kuna. Iz navedenog proizlazi da iznos protupravne imovinske koristi za terećeno razdoblje pod drugom alinejom činjeničnog opisa predstavlja razliku uplate i isplate na račun trgovačkog društva „M. n.“ d.o.o., a da ni te isplate nisu potkrijepljene ugovorima o pozajmicama pa je time nejasno je li radnjama terećenima optuženiku pod prvom alinejom ostvarena protupravna imovinska korist, jer je, kao što je već istaknuto, utvrđeno da je optuženik u trgovačko društvo „T. s. M.“ d.o.o. više uplatio na račun društva nego što je isplatio.

Stoga, imajući na umu rezultate vještačenja, a koja prvostupanjski sud očito prihvaća, nije jasno na koji način prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik trgovačkim društvima „T. s. M.“ d.o.o. i „M. n.“ d.o.o., o čijim interesima je bio dužan brinuti, prouzrokovao i znatnu štetu, a niti daje razloge o tim odlučnim činjenicama. Treba napomenuti da za ostvarenje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11. nije nužno da počinitelj, pribavljajući sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist, istovremeno prouzroči i štetu onome o čijim se interesima dužan brinuti. Obilježja ovog kaznenog djela propisana su alternativno, a ne kumulativno, što je vidljivo i iz teksta zakona s obzirom na to da šteta, kao obilježje djela, može biti prouzročena i na drugi način, a ne isključivo posljedicom pribavljanja protupravne imovinske koristi. Ako sud zaključi da je terećenim protupravnim radnjama optuženika nastala i znatna šteta, to znači da o tome mora dati razloge te obrazložiti na koji način je i na temelju čega to utvrdio, a to iz prvostupanjske presude uopće ne proizlazi, kao što to ne proizlazi iz provedenog vještačenja, a na tom materijalnom dokazu (uz ostale personalne dokaze) prvostupanjski sud temelji svoj zaključak o počinjenju terećenog kaznenog djela optuženiku.

S obzirom na sve izloženo, trebalo je prihvaćanjem žalbe optuženika, a povodom te žalbe i po službenoj dužnosti, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ali sada pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Uslijed te odluke, žalba državnog odvjetnika, podnesena zbog odluke o kazni, je bespredmetna.

Prema tome, u ponovljenom postupku sud će otkloniti navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka te potom provesti sve već izvedene dokaze, a po potrebi i sve druge dokaze za koje se eventualno ukaže potreba njihovog izvođenja pa će na temelju sveobuhvatne analize, kako svakog dokaza za sebe, tako i u njihovoj ukupnosti, postupiti u skladu s odredbom članka 459. stavka 4. i 5. ZKP/08. te donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju će pri tome i valjano obrazložiti.

Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 25. svibnja 2017.