Broj: Kž-15/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Varaždinu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Nade Marincil, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. S., zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11, u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj  K-218/16-75 od 17. studenoga 2016., u sjednici vijeća održanoj 30. svibnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

I              Prihvaća se djelomično žalba optuženika B. S. te se  pobijana presuda preinačuje u odluci o sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilima C kategorije na način da se ona ukida.

II              U ostalom se dijelu žalba optuženika B. S. i žalba Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu u cijelosti odbijaju kao neosnovane te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja  optuženik B. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. KZ/97 na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci .

              Na temelju čl. 78. KZ/97 prema optuženiku B. S. primijenjena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom C kategorije u trajanju od 1 godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, s time da mu se vrijeme izvršenja izrečene kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6., t. 1. i t. 8. ZKP/08 i to paušalnu svotu od 2.000,00 kn, troškove kombiniranog prometno-tehničkog i sudsko-medicinskog vještačenja u iznosu od 5.429,22 kn, troškove prometno-tehničkog vještačenja u iznosu od 5.277,98 kn, troškove toksikološkog vještačenja u iznosu od 4.015,00 kn, troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 1.020,00 kn i nužne izdatke oštećenice koji se sastoje od nagrade njena opunomoćenika u iznosu od 12.187,50.

              Protiv te presude su optuženik B. S. putem branitelja Z. R. i D. P., odvjetnika iz istoimenog Z. o.u. u P., i Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu (u daljnjem tekstu: ODO) pravovremeno podnijeli žalbe.

              Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog zakona“ i odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri te predlaže da Županijski sud u Varaždinu pobijanu presudu preinači „na način da odbije optužbu u odnosu na okrivljenika“, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali drugome sucu.

              ODO je žalbu uložilo zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri s prijedlogom „da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu“.

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti uz podnesak broj KŽ-DO-13/17-2 od 16. siječnja 2017. vratio ovom drugostupanjskom sudu.

              Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba ODO nije osnovana.

              Žalba optuženika B. S. osim zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

              Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka stoga što je povrijedio njegovo pravo na obranu, čime očigledno sugerira bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 mada je izrijekom ne spominje. Povredu prava na obranu optuženik nalazi u tome što prilikom pozivanja na raspravu u ponovljenom suđenju nije bio obaviješten da će na istu biti pozvani vještak toksikolog i vještak neuropsihijatar radi provođenja vještačenja, zbog čega se prije rasprave nije mogao pripremiti za izvođenje tih dokaza, zatim što mu prvostupanjski sud nije dopustio odgodu raspravnog ročišta kako bi se mogao očitovati na nalaze i mišljenja spomenutih vještaka i konačno što je odbio njegov prijedlog da se u svrhu dokazivanja ponovno ispita prometno-tehnički vještak A. M., dipl. ing., na okolnost mehanizma nastanka prometne nesreće.

              Ponajprije valja primijetiti da ovaj potonji prigovor uopće ne spada u domenu ove žalbene osnove, jer se zapravo radi o prigovoru iz sfere pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nigdje u ZKP/08 nije propisana obveza da sud mora provesti baš svaki dokaz koji stranke predlažu. Prema čl. 418. st. 1. ZKP/08 dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, pri čemu je sud ovlašten odbiti izvođenje dokaza koji su stranke predložile ako ga drži nedopuštenim, nevažnim, neprikladnim ili odugovlačećim (čl. 421. ZKP/08). Prema tome pitanje je li sud izveo sve potrebne ili predložene dokaze de facto je samo pitanje pravilnosti i/ili potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja o čemu pak će više riječi biti u nastavku ovoga obrazloženja.

              Nadalje valja odgovoriti ovome žalitelju da je sadržaj poziva optuženika reguliran odredbom čl. 175. st. 2. ZKP/08, a iz stanja prvostupanjskog kaznenog spisa jasno proizlazi da je sud prvoga stupnja kod pozivanja optuženika na raspravu postupio sukladno čl. 383. st. 3. ZKP/08. Sud nije u obvezi stranku u pozivu obavještavati koji će se svi dokazi na raspravi izvoditi. Dužan je, međutim, između dostave poziva i dana rasprave ostaviti dovoljno vremena za pripremu obrane, a najmanje 8 dana. U tom roku obrana je objektivno imala mogućnost da sama kod prvostupanjskog suda provjeri koji će se dokazi na raspravi provoditi. Osim toga radi se o kaznenom predmetu koji je već u dva navrata bio vraćan na ponovljeno suđenje i optuženiku je kroz dosadašnji tijek kaznenog postupka, ali i drugostupanjske odluke, zacijelo moglo i moralo biti poznato koje se sporne okolnosti imaju razjasniti te je u tom kontekstu i realno trebalo očekivati da će na raspravu biti pozvani vještak toksikolog i vještak neuropsihijatar. Naposljetku, iz raspravnog zapisnika od 17. studenoga 2016. (listovi 216-220) vidljivo je da optuženik u izloženom smislu nije stavio nikakve primjedbe na dokaze koji se imaju izvesti u sklopu dokaznog postupka te da je aktivno i konstruktivno sudjelovao u njihovom izvođenju. Upravo stoga što je u kontradiktornom postupku mogao ispitati navedene vještake, što je uostalom i učinio, sud prvoga stupnja opravdano nije imao razloga optuženiku dozvoliti odgodu raspravnog ročišta radi dodatnog očitovanja na stručna mišljenja vještaka. Uz to iz spomenutog raspravnog zapisnika razvidno je da je obrana prigovorila nalazu psihijatrijskog vještaka, a svoje primjedbe i prigovore vezano uz ove dokaze na koncu je iznijela i u predmetnoj žalbi.

              Slijedom svega izloženog ovaj drugostupanjski sud nije prihvatio žalbu optuženika iz ove žalbene osnove.

              Ispitujući pak napadanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od bitnih povreda odredba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

              Nije u pravu optuženik niti kada predmetnu presudu osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              U sklopu ove žalbene osnove optuženik u bitnome opovrgava zaključak prvostupanjskog suda da je njegova alkoholiziranost kritične zgode bila u kauzalnoj vezi s izazivanjem predmetne prometne nesreće, pri čemu ističe da se vještak toksikolog dr. Z. K. očitovao isključivo na reakcije prosječnog vozača koji vozi pod utjecajem alkohola, a ne isključivo na osobu optuženika, da je stručno mišljenje vještaka neuropsihijatra dr. B. J. paušalno i općenito te da on nije s potpunom sigurnošću utvrdio da je vožnja pod utjecajem alkohola utjecala na smanjenje vozačkih sposobnosti optuženika i da je prometno-tehnički vještak A. M., dipl. ing., u dopuni svog nalaza i mišljenja s rasprave od 16. listopada 2013. naveo da se ne može sa sigurnošću izjasniti o tome da bi reakcije optuženika zbog vožnje pod utjecajem alkohola bile drugačije od reakcija vozača koji nisu pod utjecajem alkohola.

              Međutim, suprotno izloženim žalbenim navodima, sud prvoga stupnja je na temelju provedenih dokaza, a posebice izvedenih vještačenja (prometno-tehničkog, sudsko-medicinskog, toksikološkog i neuropsihijatrijskog), koja je opravdano prihvatio, ispravno zaključio da je optuženikova vožnja kritične zgode u stanju alkoholne opijenosti (najmanje 1,22 g/kg apsolutnog alkohola u krvi) bila u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog prometnog udesa.

              Imenovani toksikološki vještak pojasnio je kako se spomenuta koncentracija alkohola u organizmu manifestira kod vozača – sudionika u prometu, a što je precizirano na strani 7., u posljednjem odlomku pobijane presude, dok je navedeni vještak neuropsihijatar utvrđenu razinu alkohola u krvi od 1,22 g/kg konkretizirao na samog optuženika istakavši da se on u inkriminirano vrijeme nalazio u jače pripitom stanju koje je narušavalo njegovu sposobnost za sigurnu vožnju, ali ne bitno. Na izričito pitanje žalitelja odgovorio je da je konstatirana koncentracija alkohola koja je nađena analizom krvi bila značajan čimbenik u smanjenju optuženikove sposobnosti za upravljanje vozilom, a da druge čimbenike koji bi mogli utjecati na vozačku sposobnost (npr. zamišljenost vozača) u konkretnom slučaju nije našao.

              Što pak se tiče prometno-tehničkog vještaka na kojeg se u iznijetom kontekstu   poziva žalitelj, on je, mada to ne spada u njegovu domenu vještačenja, naveo: „Dakle, ja samo mogu reći da pogrešna procjena može u konkretnom slučaju biti vezana uz alkoholiziranost optuženika, ali dodajem da pogrešne procjene donose i trijezni vozači“.

              Dakako da pogreške u vožnji i krive procjene prometnih situacija nisu isključivo vezane za alkoholizirane vozače – one se mogu dogoditi svakom sudioniku u prometu, međutim alkoholna opijenost, kako potvrđuju angažirani vještaci za toksikologiju i neuropsihijatriju, utječe na redukciju vozačkih sposobnosti  pa tako jače pripito stanje, u kakvom se nalazio optuženik tempore criminis, smanjuje samokritičnost, oštrinu vida i moć zapažanja te dovodi do zakašnjelih reakcija, odnosno, drugim riječima, umanjuje potrebnu razinu pažnje i opreza, a samim time u većoj mjeri dovodi do pogrešnih procjena i izazivanja rizičnih situacija u prometu.

              Kada se sve naprijed navedene okolnosti preslikaju na konkretni slučaj, tada se neupitno može zaključiti da se one uklapaju u mehanizam nastanka predmetne prometne nesreće. Valja imati na umu da se prema stručnoj ekspertizi prometno-tehničkog vještaka A. M., dipl. ing., koja je potvrđena i rekonstrukcijom, tegljač kojim je upravljao optuženik nalazio iza i bočno ulijevo od oštećenice  u trenutku stajanja u dubini županijske ceste prije uključivanja na kolnik prednosne ceste i da se čitavo vrijeme do naleta nalazio iza i bočno ulijevo od nje te što je najvažnije da je oštećenica za optuženika bila vidljiva od pokretanja tegljača pa do trenutka njegovog naglog ubrzavanja. Optuženik se s tegljačem nalazio na raskrižju i kod skretanja udesno na prednosnu cestu presijecao je obilježeni pješački prijelaz i prijelaz biciklističke staze preko kolnika pa je stoga trebao usmjeriti svoju pažnju na oštećenicu koja je za njega u času uključivanja na cestu s prednošću prolaska objektivno bila vidljiva kao sudionica u prometu. Upravo taj moment ukazuje da je nedostatak potrebnog opreza kod optuženika bio uzrokovan činjenicom da je bio pod utjecajem alkohola, ali nije i jedini. Premda je optuženik poduzeo radnju uključivanja tegljačem na prednosnu cestu pri čemu je trebao prijeći i preko obilježenog pješačkog prijelaza i prijelaza biciklističke staze preko kolnika, on je tu radnju počeo naglo (s proklizavanjem kotača) te je i u času naleta na oštećenicu naglo ubrzavao, a osim toga, uzimajući u obzir utvrđeno mjesto naleta, optuženik očigledno radnju skretanja udesno nije obavljao, kako je dužan, krečući se krajnjom prometnom trakom koja se prostire uz desni rub kolnika. Sve ove činjenice u ukupnosti i uzajamnoj povezanosti upućuju na to da je optuženikova alkoholiziranost kritične  zgode ipak bila u kauzalnoj vezi s nastankom predmetne prometne nesreće. Osim toga optuženik je trebao biti oprezniji i pažljiviji, budući da je tom prilikom upravljao tegljačem, dakle robusnijim i opasnijim motornim sredstvom, posebice u odnosu na pješake i bicikliste.

              Prema tome sud prvoga stupnja je u pravu kada ustvrđuje da je optuženik upravo zbog svog alkoholiziranog stanja prekršio i prometno pravilo iz čl. 43. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11 – pročišćeni tekst, 80/13, 158/13 – odluka Ustavnog suda, 92/14 i 64/15, u daljnjem tekstu ZOSPNC) tako što je opisanu radnju vozilom poduzeo, a da se prethodno nije uvjerio da je može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, odnosno, konkretno, da nije poveo računa o položaju, smjeru i brzini kretanja oštećenice koju je u postojećoj prometnoj situaciji objektivno mogao pravovremeno uočiti kao sudionicu u prometu. Dakle, upravo zbog optuženikovog postupanja protivno blanketnim prometnim propisima iz čl. 199. st. 1. i čl. 43. st. 1. i 2. ZOSPNC došlo je do uzrokovanja predmetnog prometnog udesa u kojem je druga osoba  - oštećenica A. N. zadobila teške i po život opasne ozljede.

              Sud prvoga stupnja je s pravom odbio kao odugovlačeći dokazni prijedlog žalitelja za ponovnim ispitivanjem prometno-tehničkog vještaka, budući da je on na temelju svih prikupljenih relevantnih podataka i izvršene rekonstrukcije u svom nalazu i mišljenju te njegovim dopunama dao jasne, određene, nedvosmislene i rezolutne odgovore koji se tiču mehanizma nastanka ove prometne nesreće, a koji argumentirano potkrjepljuju zaključak suda prvoga stupnja o kaznenoj odgovornosti optuženika za inkriminirano kazneno djelo.

              Slijedom svega izloženog ovaj sud drugog stupnja nije prihvatio žalbu optuženika niti iz ove žalbene osnove, tim više što svojim prigovorima ključne činjenične zaključke suda prvoga stupnja i iznijete razloge iz pobijane presude nije doveo u razboritu sumnju.

              Povredu kaznenog zakona optuženik je neposredno nadovezao na prethodnu žalbenu osnovu, no valja mu odgovoriti da je prvostupanjski sud na ispravno i cjelovito utvrđeno činjenično stanje u svemu pravilno primijenio materijalno kazneno pravo i da nije na štetu optuženika na bilo koji način povrijedio kazneni zakon, a na što se u žalbenom postupku, sukladno obvezi iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08, pazi i po službenoj dužnosti.

              Žalbe stranaka zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

              Kod odabira vrste i  mjere kazne sud prvoga stupnja je uzeo u obzir kao olakotne okolnosti optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu, činjenicu da skrbi o bolesnoj majci svoje pokojne supruge, da je u međuvremenu postao otac jednog maloljetnog djeteta koje je dužan uzdržavati, da je oštećenica vozeći se na biciklu nepropisno prelazila pješački prijelaz i da se optuženik nakon prometne nesreće zanimao za nju, dok je otegotnim cijenio što je optuženik kritične zgode osim alkohola konzumirao i lijekove protiv bolova iako je općepoznato da se takvo što zbog negativnog učinka na psihofizičko stanje ne preporuča i što je oštećenici zbog zadobivenih ozljeda još danas narušeno zdravlje.

              Optuženik smatra da prilikom odluke o kazni sud prvoga stupnja nije u dovoljnoj mjeri vrednovano okolnost da skrbi o malodobnom djetetu i majci pokojne supruge i da mu je ranije ukinutom presudom prvostupanjskog suda broj K-32/12 bila izrečena ista kazna za teži oblik djela pa da stoga nije jasno koje su to otegotne okolnosti utjecale da mu je sada za blaži oblik djela izrečena identična kazna kao i u naprijed spomenutoj prijašnjoj prvostupanjskoj presudi koja je bila ukinuta.

              S druge strane ODO drži da prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio visinu kazne jer da u bitnome nije dostatno valorizirao težinu povrede zaštićenog dobra, činjenicu da je optuženik prometni delikt počinio pod utjecajem alkohola i da su u njemu kod oštećenice nastale višestruke i po život opasne ozljede  i da je isključivo medicinskom intervencijom spašen život  te da je optuženik profesionalni vozač od kojeg se očekuje izuzetna discipliniranost u poštivanju zakonskih propisa o sigurnosti prometa.

              Stranke, dakle, osporavaju sudsko vrednovanje osnova za odluku o kazni.

              Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika i državnog odvjetnika, sud prvoga stupnja je na temelju valjane i kritičke ocjene utvrđenih okolnosti koje u smislu čl. 56. KZ/97 utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, s pravom optuženika za predmetno kazneno djelo izazivanja prometne nesreće osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, jer je i po uvjerenju ovog žalbenog suda izrečena kazna primjerena stupnju krivnje (neizravna namjera), pogibeljnosti djela i njenim posljedicama (višestruke i po život opasne ozljede oštećenice koje zbog svog naročito izraženog intenziteta predmetnom djelu daju veću težinu) i osobi optuženika, da je na tragu općeprihvaćenog načela individualizacije u kažnjavanju i ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja sukladno čl. 6. i čl. 50. KZ/97. Ne treba također izgubiti iz vida da je od vremena počinjenja kaznenog djela proteklo više od 8 godina, a čiji učinak na odabir vrste i visine kazne svakako nije zanemariv, ali isto tako, s druge strane, i činjenice da se od profesionalnog vozača, kakav je optuženik, zahtjeva savjesnije i brižljivije ponašanje u prometu  pogotovo kada se nalazi za upravljačem teretnog vozila – tegljača. Slijedom svega iznijetog odmjerena se kazna zatvora ukazuje ekvivalentnom i prilagođenom cjelokupnoj ocjeni djela i počinitelja na bazi svih naprijed navedenih okolnosti. Uz to treba odgovoriti optuženiku da je on čitavo vrijeme u ovom kaznenom postupku terećen za isti oblik kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. KZ/97.

              Stoga žalbe stranaka u tom segmentu nisu uvažene.

              U pravu je, međutim, optuženik B. S. kada pravnim lijekom osporava izricanje sigurnosne mjere iz čl. 78. KZ/97.

              Sud prvoga stupnja izrekao je predmetnu sigurnosnu mjeru jer je optuženik vožnjom pod utjecajem alkohola izazvao prometnu nesreću u kojoj je druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, zbog čega smatra da ga je nužno isključiti iz prometa na cestama kao vozača motornog vozila C kategorije.

              Prema odredbi čl. 78. st. 1. KZ/97 sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom može se primijeniti prema počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo kazneno djelo.

              Iz stanja prvostupanjskog kaznenog spisa proizlazi da optuženik B. S. do sada nije bio osuđivan, što znači da se predmetno kazneno djelo ukazuje kao izolirani eksces u njegovom dosadašnjem životu u kojem je ponašanje bilo usklađeno sa zakonom. Kao što je već bilo rečeno, od počinjenja konkretnog prometnog kaznenog djela proteklo je više od 8 godina, a u kaznenom spisu nema podataka da bi optuženik u međuvremenu činio druge prometne kaznene ili prekršajne delikte, pogotovo ne zbog vožnje pod utjecajem alkohola, unatoč činjenici da je profesionalni vozač i da je u tom kontekstu učestalije sudionik u prometu, pa stoga ovaj žalbeni sud u ovom slučaju, a imajući u vidu sve iznijete okolnosti, ne nalazi opasnost od ponavljanja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa u smislu čl. 78. st. 1. KZ/97. Upravo zbog toga ovaj je žalbeni sud, prihvaćajući u tom dijelu žalbu optuženika, odlučio preinačiti pobijanu presudu na način kako je precizirano u točki I izreke ove presude. Argumentum a contrario žalba ODO zbog odluke o sigurnosnoj mjeri ukazuje se neosnovanom.

              Slijedom iznijetih razloga ovaj je sud drugog stupnja na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučio kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 30. svibnja 2017.