Poslovni broj: 37 Pž-6267/2016-3

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 37 Pž-6267/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., Z., kojeg zastupa punomoćnica J. J., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ž. & Partneri u Z., protiv 1. tuženika U. O. d.d., Z., i 2. tuženika D. E. d.o.o., Z., koje zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Š. i Partneri u Z., radi naknade zbog neovlaštenog korištenja autorskog djela (vps 197.685,00 kn), odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv točaka I., II. i IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3640/2013 od 28. listopada 2015., 18. siječnja 2019.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3640/2013 od 28. listopada 2015. u točkama I., II. i IV. izreke.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom citiranom u izreci je naloženo tuženicima da plate tužitelju iznos od 197.685,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točkama II. i IV izreke odlučeno o troškovima postupka.

 

Iz iznimno detaljnog obrazloženja u bitnom proizlazi da je predmet ovog postupka potraživanje tužitelja na osnovi naknade zbog neovlaštenog korištenja njegovog autorskog djela u arhitekturi odnosno idejno urbanističko-arhitektonskog rješenja za poslovno stambeni kompleks blok O.-T.: V. 1 (poslovno stambeni kompleks) i V. 2 (stambeni kompleks). Između stranaka nije sporno da Projekt tužitelja predstavlja autorsko djelo, da predmetni natječaj nije proveden do kraja, da je tužitelj obaviješten od strane tuženika da prvotuženik odnosno njegov prednik neće razvijati nekretninu već da će istu prodati i da kupac nekretnine nije zainteresiran za otkup projekta, da je tužitelju isplaćen iznos naknade od 15.000,00 kn na temelju Ugovora i Općih uvjeta Natječaja, da je organizator natječaja upozorio prvotuženika da nije smio neovlašteno koristiti tužiteljevo autorsko djelo, da je B. Đ. kao ovlašteni djelatnik prednika prvotuženika te direktor drugotuženika pozvao tužitelja na dostavu ponude za otkup projekta, da je drugotuženik kupcu nekretnine pokazivao idejni projekt tužitelja kao i da kupac prilikom izgradnje zgrade na predmetnoj nekretnini nije koristio idejno rješenje tužitelja. Između stranaka nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva. Između stranaka je sporno jesu li prvotuženik i drugotuženik neovlašteno koristili tužiteljev Projekt odnosno autorsko djelo tužitelja.

 

Odredbom čl. 77. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 125/11, 80/11, 141/13 i 127/14; dalje: ZAPSP), a kojom je propisan odnos autorskog prava i prava vlasništva, određeno je da je autorsko pravo samostalno i neovisno od prava vlasništva i drugih stvarnih prava na stvari na kojoj je autorsko djelo fiksirano (st. 1.). Pravo vlasništva i druga stvarna prava na stvari na kojoj je fiksirano autorsko djelo ne smije bez odobrenja nositelja autorskog prava biti izvršavano protivno autorskom pravu, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno (st. 2.). Odredba čl. 73. ZAPSP-a, a na koju se tuženici tijekom postupka pozivaju, uređuje ugovor o stvaranju autorskog djela po narudžbi te propisuje da se takvim ugovorom autor obvezuje stvoriti određeno autorsko djelo i primjerak tog djela predati naručitelju, a naručitelj se obvezuje autoru za to isplatiti ugovorenu naknadu ako ugovorom nije drukčije određeno. Nadalje, ugovorom o stvaranju autorskog djela po narudžbi određuju se i obilježja, sastojci te rokovi predaje naručenog djela, a autorsko pravo na naručenom djelu zadržava autor bez ograničenja, ako ZAPSP-om ili ugovorom nije drukčije određeno (čl. 74. ZAPSP-a). Uvidom u Opće uvjete Natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja za poslovno stambeni objekt, blok O.-T. (list 17.-20. i 129.-132. spisa) sud je utvrdio, između ostaloga, da je svrha natječaja dobivanje optimalnog idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja (t. I.d), da bez obzira na pobjednika natječaja raspisivač daje naknadu u iznosu od 15.000,00 kn (t. IV.a), da se naknadom otkupljuje idejno rješenje i sva povezana prava (t. IV.b). Nadalje, u t. VIII.d navedeno da je natjecatelj autor natječajnog rada i pridržava sva autorska prava, raspisivač natječaja dodjelom nagrade tj. otkupom natječajnog rada stječe vlasništvo nad istim, daljnja razrada projekta može se vršiti i s drugim projektnim timom, a natjecatelj čiji je rad odabran može, ali ne mora sudjelovati u daljnjem razvoju projekta, može davati svoje primjedbe, ali ne može utjecati na odluke investitora niti se može pozivati na autorska prava iz idejnog rješenja.

 

U svom iskazu zastupnik po zakonu tužitelja J. P. (list 186.-188. spisa) u bitnome je naveo činjenice navedene u tužbi istaknuvši i da je prednik prvotuženika B. O. koristilo tužiteljev projekt prilikom prodaje parcele pojasnivši da je u građevinarstvu opće poznato da parcela bez projektne dokumentacije ima manju vrijednost iz razloga što je projektna dokumentacija ispitala sve moguće kvantifikacijske pokazatelje, urbanističke parametre i provodljivost projekta na toj parceli te su s time tuženici, prezentirajući ga kupcu, povećali cijenu parcele i time prekršili tužiteljeva autorska prava, a što mu je telefonskim putem potvrdio kupac predmetne parcele čiji je djelatnik nazvao telefonski tužiteljev ured i raspitivao se o usklađenosti tužiteljevog projekta s GUP-om G. Z. i svim urbanističkim pravilima za predmetu parcelu. Iz iskaza zastupnika po zakonu drugotuženika B. Đ. koji je u to vrijeme bio zaposlen kod prednika prvotuženika kao pravni savjetnik za nekretnine, sud je utvrdio da je strategija prednika prvotuženika vezano uz nekretninski portfelj, od trenutka preuzimanja društva prvotuženika od strane društva B. holding bila prodaja nekretnina u vlasništvu društva, da su nakon stjecanja društva drugotuženika pokrenute akcije kako bi se nekretnine u drugotuženikovom vlasništvu stavile na tržište posredstvom agencija za promet nekretninama te da bi se na taj način, što je moguće brže unovčila imovina društva. Tada je prednik prvotuženika zajedno sa svojim suradnikom za prodaju nekretnina razmotrio na koji način može predmetnu nekretninu na najbolji način prezentirati na tržištu i donesena je odluka na savjet suradnika za prodaju nekretnina da se angažira društvo B. kako bi raspisalo natječaj na kojem bi se prikupila arhitektonska rješenja koja bi se koristila u prodaji predmetne nekretnine. Prednik prvotuženika je sklopio ugovor s B. p. i to je društvo raspisalo natječaj i u konačnici dostavilo idejna rješenja B. O. Po zaprimanju rješenja uprava B. O. je odlučila kako nije potrebno dalje provoditi postupak natječaja te je dan nalog B.-u da izvrši potrebne isplate po raspisanom natječaju. Nakon toga prednik prvotuženika je idejna rješenja tužitelja, ali i drugog društva koje je sudjelovalo u natječaju dostavilo agentima za nekretnine i izravno osobama koje su iskazale interes za kupnju predmetne nekretnine. Istaknuo je i da je potencijalni kupac odnosno društvo V. P. d.o.o. zatražilo ponudu za otkup idejnog rješenja tužitelja te da je po zaprimanju navedene ponude ista dostavljena društvu V. P. d.o.o. koje je odgovorilo da za nju nije zainteresirano, a što je u konačnici javljeno tužitelju. Sud je stoga, imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužitelju isplaćena naknada u iznosu od 15.000,00 kn od strane organizatora i provoditelja natječaja odnosno trgovačkog društva B. p. d.o.o. i to temeljem Ugovora broj 52-2010 za uslugu provedbe natječaja za izradu urbanističko-arhitektonske studije utvrdio da se ne radi, o ugovoru o stvaranju autorskog djela po narudžbi, a kako to tijekom postupka ističu tuženici. U konkretnom slučaju isplatom nagrade od 15.000,00 kn tuženici su stekli vlasništvo nad natječajnim radom tužitelja, međutim sukladno gore navedenoj odredbi čl. 77. ZAPSP-a autorsko je pravo samostalno i neovisno od prava vlasništva i drugih stvarnih prava na stvari na kojoj je autorsko djelo fiksirano, a pravo vlasništva i druga stvarna prava na stvari na kojoj je fiksirano autorsko djelo ne smije bez odobrenja nositelja autorskog prava biti izvršavano protivno autorskom pravu, ako tim Zakonom nije drukčije određeno.

 

U odnosu na dio čl. 7. t. d. Općih uvjeta Natječaja za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja za poslovno stambeni objekt, blok O.-T. u kojem je navedeno da se natjecatelj kao autor natječajnog rada ne može pozivati na autorska prava iz idejnog rješenja, isti je prema ocjeni ovog suda suprotan izričitim odredbama ZAPSP-a i to odredbi čl. 50. kojom je propisano da se autor ne može odreći svojeg autorskog prava. Pri tome valja naglasiti i da supsidijarnom primjenom odredbe čl. 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), a temeljem odredbe čl. 55. ZAPSP-a, navedenu odredbu treba tumačiti u korist tužitelja, a imajući u vidu da je predmetni ugovor odnosno Opće uvjete natječaja pripremila i predložila druga ugovorna strana.               Slijedom gore navedenih utvrđenja, a imajući u vidu da je tijekom postupka utvrđeno da je prvotuženik davao na uvid drugotuženiku tužiteljev Projekt odnosno autorsko djelo tužitelja, kao i da je drugotuženik taj Projekt pokazivao potencijalnom kupcu nekretnine, a bez da su tužitelju isplatili naknadu za korištenje istog, tuženici su prema ocjeni tog suda neovlašteno koristili tužiteljevo autorsko djelo bez da su mu za to platili naknadu. Pri tome se ukazuje i na nespornu činjenicu da je sam prednik prvotuženika pozvao tužitelja da dostavi ponudu za otkup natječajnog rada. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 77., čl. 13. i čl. 179. ZAPSP-a je usvojen tužbeni zahtjev. 

 

Protiv te presude u točkama I., II. i IV. izreke su tuženici izjavili žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovan postupak, a podredno da ju preinači uz naknadu troškova tuženicima.

 

U žalbi u bitnom ističu da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Navode da sud prvog stupnja svoju odluku temelji na činjenici da je prvotuženik dao na uvid drugotuženiku tužiteljev Projekt odnosno autorsko djelo tužitelja i da je drugotuženik taj Projekt pokazivao potencijalnom kupcu nekretnine, a bez da su tužitelju isplatiti naknadu za korištenje istoga. Navodi i da je u Općim uvjetima Natječaja bilo izričito navedeno da se autor natječajnog rada ne može pozvati na autorska prava za idejno rješenje, a sud je ocijenio predmetnu odredbu suprotnu zakonskim propisima. Ističu da autor može drugome ustupiti pravo korištenja autorskog djela, a sud pogrešno tumači pravila o korištenju autorskog djela. Osporavaju i aktivnu legitimaciju tužitelja s obzirom na to da se za dva autora navodi da su u radnom odnosu kod tužitelja a za trećega da je član društva. Ističe i kako je intencija tuženika bila prodaja predmetne nekretnine a izradom urbanističko-arhitektonskog rješenja bi se predmetna nekretnina na najbolji način prezentirale na tržištu, stoga je javljanjem na natječaj tužitelj mogao računati da njegovo rješenje neće biti prihvaćeno odnosno da će izraditi opsežan i zahtjevan Projekt za što će dobiti naknadu od 15.000,00 kn a što ne pokriva niti materijalne troškove izrade projekta.  Navodi i da djelo nije korišteno javno jer temeljem čl. 3. st. 4. ZAPSP se javnim korištenjem smatra svako korištenje autorskog djela koje je pristupačno javnosti ili korištenje u prostoru koji je pristupačan javnosti, kao i omogućavanje pripadnicima javnosti pristupa autorskom djelu a javnost označava veći broj osoba koje su izvan uobičajenog užeg kruga osoba usko povezanih rodbinskim ili drugim osobnim vezama, a tužitelj ističe kako su autorsko djelo pokazivali kupcu nekretnine.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe kako je presuda pravilna i zakonita, a prigovor promašene aktivne legitimacije se ističe tek u žalbi, pa nije pravovremen stoga predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitavši pobijanu presudu u dijelu točaka I., II., i IV. izreke presude na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je odluka prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu pravilna i osnovana na zakonu.

 

              Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

              Analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima tuženik nije uspješno osporio prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito prihvatio tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.

 

              Prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja je istaknut tek u žalbi, pa o istom prigovoru ovaj sud nije raspravljao jer je tuženik prekludiran u isticanju tog materijalnog prigovora.

 

              Žalitelji u žalbi ponavljaju navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznose neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovode u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

              U ovoj pravnoj stvari je pravni prednik prvotuženika objavio Natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja za poslovno stambeni blok O.-T. u studenom 2010. te je u istom projektu izričito naveo kako namjerava izgraditi objekt. Temeljem takvog Natječaja je tužitelj prijavio svoj projekt, a prvotuženik u tijeku postupka i u žalbi navodi dao mu nije bila namjera izgradnje objekta nego prodaja nekretnine, no tu namjeru nije javno objavio u natječaju.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se tužitelj javio na Natječaj sukladno objavljenim uvjetima te da je izrada projektne dokumentacije izrazito složeno djelo koje su autori prijavom na natječaj dali na korištenje ali samo za potrebe tog natječaja, a ne i u neke druge svrhe. Stoga je pravilno sud prvog stupnja temeljem čl. 44. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/03 i 79/07; dalje: ZAPSP) koji između ostalog propisuje da autor može za drugoga osnovati pravo iskorištavanja autorskog djela ili mu prepustiti ostvarivanje autorskog prava ugovorom, davanjem odobrenja (dozvole) za korištenje ili drugim pravnim poslom, te da autor može za drugoga osnovati pravo na temelju kojega će drugi moći autorsko djelo koristiti na svaki ili na određen način (pravo iskorištavanja autorskog djela), a ako pri osnivanju prava iskorištavanja autorskog djela nije izričito naveden način korištenja autorskog djela, smatra se da je stjecatelj stekao pravo koristiti autorsko djelo samo na način potreban za ispunjenje svrhe pravnog posla na temelju kojeg se stječe pravo, utvrdio da su tužitelji kao autori dali tuženicima samo pravo iskorištavanja svog projekta u svrhu Natječaja, a ne i u neke druge svrhe.

             

              Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su tuženici neovlašteno koristili njegovo autorsko djelo pokazujući ga prilikom prodaje predmetnog zemljišta, pravilno je primjenom čl. 179. ZAPSP koji propisuje da ako je neovlaštenim korištenjem autorskog djela ili predmeta srodnog prava povrijeđeno pravo nositelja prava, nositelj prava može zahtijevati cijenu koja je uobičajena za tu vrstu korištenja usvojen tužbeni zahtjev.

 

              Stoga ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda, te se na temelju odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a poziva na te razloge u kojima je sadržan i odgovor na žalbene navode tuženika, te se žalitelj upućuje na obrazloženje pobijane presude.

 

              Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i s tim da tuženici nisu posebno naveli da osporavaju, i u kojem dijelu, odluku o trošku.

 

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu protiv pobijane presude je valjalo odbiti i potvrditi predmetnu odluku sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 18. siječnja 2019.

 

Sudac

dr. sc. Jelena Čuveljak, v. r.