Poslovni broj: 9 P-134/2017-30

 

Poslovni broj: 9 P-134/2017-30

 

 

   U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Varaždinu, po sucu Jasni Lekić, a na prijedlog sudske savjetnice Martine Mašić, u parničnom predmetu tužiteljice R. H., M. poljoprivrede, OIB: …., kojeg zastupa Ž. državno odvjetništvo u V., protiv tuženice O. S. I. Ž., T. K. L. 11, S. I. Ž., OIB: …., zastupana po punomoćnicima M. Š. i V. R., odvjetnicima u Z. odvjetničkom uredu M. Š. i V. R. iz K., radi isplate 5.181,24 kn, nakon zaključene glavne rasprave na ročištu 27. studenoga 2018. u prisutnosti zastupnice po zakonu tužiteljice i punomoćnice tužene, na ročištu za objavu i uručenje presude 17. siječnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I/              Nalaže se tuženoj O. S. I. Ž., OIB: …. da tužiteljici R. H., M. poljoprivrede, OIB: …, isplati tražbinu u iznosu od 5.181,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. rujna 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05%, od 1.srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41%, od 1. siječnja 2018. do isplate po stopi od 7,09% godišnje, a u slučaju promjene te stope po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, u roku od 8 dana.

 

 

II/              Nalaže se tuženoj O. S. I. Ž., OIB: …. da tužiteljici R. H., M. poljoprivrede, OIB: … nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.625,00 kn u roku od 8 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 1.875,00 kn odbija kao neosnovan.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužiteljica je dana 12. svibnja 2017. podnijela tužbu protiv tužene radi isplate iznosa od 5.181,24 kn.

 

Tužiteljica se u skladu sa čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) prije podnošenja ove tužbe obratila Ž. državnom odvjetništvu u V. dopisom br. N-DO-…. od 30. studenoga 2016. (listovi 10-11 spisa).

 

Tužiteljica u tužbi navodi da je J. U. temeljem Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, klasa: …….., urbroj: ……….. od 18. srpnja 2011. i Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, klasa: 945-01/11-02/91, urbroj: ………. od 18. srpnja 2011. (dalje u tekstu: Ugovora o zakupu) kao zakupnik uzeo u zakup poljoprivredna zemljišta (pobliže opisane u ugovorima) u vlasništvu tužiteljice na vrijeme od 5 godina. Ističe da se prema čl. 3. prvog Ugovora o zakupu zakupnina za jednu godinu zakupa utvrđuje u iznosu od 3.107,92 kn, a drugog Ugovora o zakupu u iznosu od 2.073,32 kn, te da se za prvu godinu zakupa plaća u roku od 15 dana od dana potpisivanja ugovora, a za sve sljedeće godine pa do isteka zakupa, zakupnina dospijeva na naplatu 1. rujna tekuće godine.

 

Nadalje se navodi u tužbi da J. U. nije platio utuženo dugovanje s osnove navedenih ugovora za razdoblje 2013., te je u međuvremenu umro, dok je njegova imovina raspoređena temeljem rješenja o nasljeđivanju od 23. ožujka 2015. tuženoj kao jedinom nasljedniku. Ističe da je vrijednost naslijeđene imovine veća od utuženog dugovanja pok. J. U., te da je stoga tužena kao nasljednik pok. prednika dužna tužiteljici platiti utuženu tražbinu.

 

              U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, i to kako u osnovu tako i visini. Prvenstveno tužena ističe da je vrijednost imovine koju je naslijedila, manja od utuženog potraživanja, te da se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe čl. 137. st. 6. i 7. važećeg Zakona o nasljeđivanju prema kojima predmet ovrhe radi ostvarenja tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu na koje je prešla ošasna ostavina mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine. Nadalje se ističe da je tužena veći dio pok. J. U. podmirila temeljem prijedloga za ovrhu tužiteljice, u odnosu na koji je O. sud u B., SS u Daruvaru donio rješenje o ovrsi, posl. broj Ovr-……….. 18. kolovoza 2017., po kojem rješenju je FINA ovršila tuženu za ukupan iznos od 5.166,87 kn.

 

           Tužena također ističe da je s tužiteljicom sklopila izvansudsku nagodbu broj N-DO-….. od 29. srpnja 2013. iz koje, između ostalog, proizlazi da prednik tužene J. U. svojim potpisom izjavljuje da je suglasan, ukoliko ne izvrši svoje obveze iz nagodbe, da se predmetni Ugovori o zakupu smatraju raskinutim s danom 24. ožujka 2013. U tom dijelu navodi da pok. J. U. nije iznos iz nagodbe platio tužiteljici u ugovorenom roku (do 30. rujna 2013.), već je dio (iznos od 7.500,00 kn ) platio tek 10. ožujka 2014., a za ostali iznos duga (4.666,87 kn) je tužena ovršena. Slijedom navedenog, smatra da su predmetni Ugovori o zakupu raskinuti u ožujku 2013. pa stoga tužiteljica nema pravo potraživati zakupninu za razdoblje 2013.

 

U odnosu na navode tužene iz odgovora na tužbu, tužiteljica se tijekom postupka očitovala da ukoliko bi se i smatralo da su predmetni Ugovori o zakupu raskinuti, kako to smatra tužena, tada se zahtjev za plaćanjem utužene tražbine može razmatrati s druge pravne osnove, tj. ne kao ugovorna obveza (zakupnina) već kao stjecanje bez osnove, jer se i nakon 24. ožujka 2013. (kada bi se utvrdilo da su ugovori raskinuti), prednik tužene nalazio u posjedu predmetnih zemljišta iz Ugovora o zakupu.

 

Punomoćnica tužene je na ročištu 14. studenoga 2017. istaknula kako su predmetni Ugovori o zakupu raskinuti s danom 24. ožujka 2013., te da ne postoji dokaz da bi pok. J. U. bio u posjedu predmetnih zemljišta i nakon raskida ugovora. Ujedno iznosi primjedbu da bi ovakav navod tužiteljice da se tužbeni zahtjev može razmatrati i s druge pravne osnove, uz  isticanje nove činjenice da su ugovori raskinuti, predstavljao preinaku tužbe.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, klasa: ……….., urbroj: ……….. od 18. srpnja 2011. (listovi 3-6 spisa), Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske, klasa: …………, urbroj: ………… od 18. srpnja 2011. (listovi 35-38 spisa), karticu kupaca od 11.10.2013. (list 7 spisa), presliku Rješenja o nasljeđivanju, broj O-442/14 od 23. ožujka 2015. (listovi 8-9 spisa), dopis br. N-DO-……. od 30. studenoga 2016. s povratnicom (listovi 10-11 spisa), presliku rješenja o ovrsi, broj Ovr-….. od 18. kolovoza 2017. (list 18 spisa), preslika prijedloga za ovrhu broj: O-DO-…. od 19. srpnja 2017. (listovi 19-21 spisa), izvod prometa po računu (list 22 spisa), presliku izvansudske nagodbe broj: N-DO-…….od 29. srpnja 2013. (listovi 23- 25 spisa), presliku naloga za plaćanje (list 26 spisa), presliku dopisa od 30. studenoga 2017. (list 50 spisa), potvrdu Porezne uprave od 30. studenoga 2017. (list 51 spisa), dopis od 30. studenoga 2017. (list 54 spisa), dopis od 13. prosinca 2017. (list 55 spisa), dopis od 15. prosinca 2017. (list 56 spisa), te je za potrebe ovog postupka izvršena preslika spisa O. suda u B., S. služba K. broj O-…… (ranije broj O-….) i spisa Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici broj N-DO-…..

 

Tužena je još predlagala priklop spisa Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba Križevci broj Povrv-….. za koji na ročištu 14. studenoga 2017. (list 32 spisa) navodi da se radi o sporu iste vrste, te u kojem su stranke kao tužitelj banka ili ŠKZ K. projekt, te ovdje tužena. Sud je rješenjem na ročištu 14. studenoga 2017. (list 33 spisa) odbio prijedlog tužene da se priklopi navedeni spis jer isti nije smatrao potrebnim za utvrđivanje relevantnih činjenica u ovom postupku.

 

U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti sukladno čl. 458., u svezi čl. 502. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP). U postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica (čl. 461a. st. 2. ZPP-a). Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu (čl. 461.a st. 3. ZPP-a). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno navedenom st. 3. čl. 461.a  ZPP-a, sud neće uzeti u obzir (čl. 461a. st. 4. ZPP-a).

 

Stoga, osim provedenih dokaza ovaj sud sukladno čl. 461 a. st. 4. ZPP-a nije uzeo u obzir dokaz, odnosno dokumentaciju koju je tužiteljica tijekom postupka podneskom od 14. studenoga 2017. dostavila u spis (listovi 29-30 spisa) smatrajući da je mogla bez svoje krivnje navedeni dokaz dostaviti uz tužbu. Naime, navedene isprave nastale su prije podnošenja tužbe, stoga ih je tužiteljica već mogla dostaviti uz tužbu. Također, tužiteljica nije tvrdila, a niti predložila dokaze za utvrđivanje činjenice kako nije mogla bez svoje krivnje već uz tužbu dostaviti navedene isprave.

 

Na temelju analize cjelokupne dokumentacije u spisu, u smislu čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, slijedom čega je tužbeni zahtjev usvojen (kao pod točkom I. izreke), iz razloga kako slijedi.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.181,24 kn s osnova neplaćene zakupnine za razdoblje 2013. godine temeljem dva Ugovora o zakupu od 18. srpnja 2011.

 

Ovdje se napominje da je tužiteljica podneskom od 2. veljače 2018. (listovi 58-59 spisa) preinačila tužbu tako što je promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva na način da je tražila da tužena trpi namirenje tužitelja za iznos od 5.181,24 kn iz vrijednosti naslijeđenih vozila, međutim sud rješenjem od 4. lipnja 2018. (listovi 67-69 spisa) nije dopustio preinaku tužbe (pravomoćno 19. lipnja 2018.), stoga je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

Između stranaka nije sporno:

 

-          da je tužiteljica vlasnik poljoprivrednih zemljišta pobliže označenih u citiranim Ugovorima o zakupu (listovi 3-6 spisa, te 35-38 spisa),

-          da su tužiteljica kao zakupodavac i pok. J. U. kao zakupoprimac sklopili dva Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu tužiteljice od 18. srpnja 2011. kojima je ugovoreno da će zakupoprimac isplaćivati tužiteljici godišnju zakupninu za vrijeme trajanja ugovora koji su bili sklopljeni na rok od 5 godina, i to u iznosima od 3.107,92 kn i 2.073,32 kn, odnosno ukupno 5.181,24 kn,

-          da je J. U. preminuo 2. kolovoza 2014., te da je tužena proglašena njegovim jedinim nasljednikom (proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju),

-          da je tužena naslijedila imovinu pobliže navedenu u rješenju o nasljeđivanju, te

-          da pok. J. U. nije platio tražbinu u utuženom iznosu za razdoblje 2013.

 

           Između stranaka je sporno:

 

-          pravni osnov tužbenog zahtjeva, odnosno da li se utužena tražbina odnosi na zakupninu temeljem Ugovora o zakupu ili na tražbinu s osnova stjecanja bez osnove radi uporabe tuđe stvari u svoju korist, što ovisi o utvrđenju sporne činjenice da li je došlo do raskida Ugovora o zakupu na kojima tužiteljica temelji utuženu tražbinu,

-          da li tužena odgovara za utuženu tražbinu kao nasljednik pok. J. U.,

-          da li je nastupio raskid Ugovora o zakupu, te ukoliko jest, da li je pok. J. U. nakon raskida ugovora bio u posjedu predmetnih poljoprivrednih zemljišta, te posljedično, da li tužiteljica za to vrijeme korištenja zemljišta ima pravo na isplatu utuženog iznosa, te

-          visina tužbenog zahtjeva.

 

Članak 6. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje: ZN) propisuje da smrću ostavitelja koji nema nasljednika, njegova ostavina prelazi na općinu odnosno grad određene ovim Zakonom, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici, čega se oni ne mogu odreći. Nadalje, članak 129. ZN-a propisuje da nasljedno pravo nasljednik stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Smrću ostavitelja njegova imovina prelazi na nasljednika i postaje njegovo nasljedstvo, te stoga trenutkom ostaviteljeve smrti nastupa i odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove. Prema članku 139. st. 3. ZN-a nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već podmirio sud pazi samo na prigovor nasljednika.

 

Prema tome, nasljednik odgovara i svojom, a ne samo naslijeđenom imovinom i to do visine vrijednosti naslijeđene imovine, koju sud može utvrđivati samo po prigovoru nasljednika.

 

Iz tuženičinih navoda u odgovoru na tužbi proizlazi da je ista iznijela prigovor nedostatnosti naslijeđene imovine za podmirenje duga, pri čemu ističe da vrijednost imovine koju je naslijedila ne vrijedi koliko i utužena tražbina (5.181,24 kn).

 

Uvidom u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika N. J.-V. iz K., poslovni broj O-……. od 23.3.2015. (listovi 8-9 spisa) utvrđeno je da ostavinsku imovinu  pok. J. U. čine nekretnine (oranice), 2 osobna vozila i novčana sredstva na nekoliko računa u neutvrđenom iznosu (pobliže opisana u rješenju), a koju imovinu je naslijedila tužena kao jedini nasljednik.

 

Stoga je sud na prijedlog tužene pribavio podatke od Porezne uprave o vrijednosti vozila i podatke od banaka o iznosu novčanih sredstava na računima koje je naslijedila.

 

Uvidom u potvrdu Porezne uprave, Područni ured Koprivnica, Ispostava Križevci od 30. studenoga 2017. (list 51 spisa) utvrđeno je da vrijednost vozila marke AUDI tip A4, model 1.9. TDI, broj šasije: …………, godina proizvodnje 1995. iznosi 11.538,00 kn, a vozila marke VOLKSWAGEN, tip GOLF, model 1.4 16V, broj šasije: …………, godina proizvodnje 2000. iznosi 17.728,00 kn.

 

Uvidom u podatke banaka o iznosu novčanih sredstava na računima (listovi 50, 54, 55, i 56 spisa) utvrđeno je da na istim računima nema novčanih sredstava ili postoji saldo od svega nekoliko kuna.

 

Navode tužene da se protiv iste vodi parnični postupak pred Općinskim sudom u Bjelovaru, Stalna Služba u Križevcima poslovni broj Povrv-…… radi plaćanja iznosa od 156.742,54 kn na ime duga pok. J. U., sud ne smatra odlučnim u ovom postupku obzirom da sama činjenica vođenja postupka ne znači da će tužena biti i obvezana na plaćanje istog iznosa. Dakle, odlučna činjenica bi bila za ovaj postupak da je isti postupak pravomoćno okončan na način da je tužena obvezana na plaćanje istog iznosa i da je taj iznos i podmirila. Zbog navedenog, sud nije smatrao potrebnim izvršiti uvid u citirani spis kako je to predlagala tužena, te je isti dokazni prijedlog odbijen (list 33 spisa).

 

Uvidom u prijedlog za ovrhu broj: O-DO-… od 19. srpnja 2017. (listovi 19-21 spisa)  utvrđeno je da je tužiteljica pokrenula ovršni postupak protiv tužene (kao nasljednika pok. J. U.) za naplatu iznosa od 4.666,87 kn s osnova ovršne izvansudske nagodbe broj N-DO-…..od 29. srpnja 2013. koju je sklopio pok. J. U. s tužiteljicom, te temeljem koje je bio dužan tužiteljici isplatiti iznos od 12.166,87 kn s osnova zakupnine za razdoblje 2011. i 2012. po predmetnim Ugovorima o zakupu.

 

Nadalje je utvrđeno da je u odnosu na takav prijedlog za ovrhu Općinski sud u Bjelovaru, SS u Daruvaru donio rješenje o ovrsi broj Ovr-………. od 18. kolovoza 2017. (list 18 spisa) temeljem kojeg je izvršena prisilna naplata iznosa od 5.166,87 kn iz novčanih sredstava tužene (iznos glavnice od 4.666,87 kn i trošak ovršnog prijedloga u iznosu od 500,00 kn) – proizlazi iz izvoda prometa po računu tužene (list 22 spisa).

 

Dakle, iz dostavljenih podataka proizlazi da je vrijednost imovine koju je tužena naslijedila (ukupna vrijednost vozila 29.266,00 kn) veća od utuženog potraživanja s kamatom (zbog čega sud nije ni pribavljao podatke o vrijednosti naslijeđenih nekretnina kao nepotrebne), pa uzimajući u obzir i utvrđenu vrijednost već namirenih ostaviteljevih dugova od strane tužene (iznos od 4.666,87 kn), sud zaključuje da tužena može odgovarati za dug pok. Josipa Uremovića iz ovog postupka obzirom da ne bi bila premašena vrijednost naslijeđene imovine.

 

U odnosu na prigovor tužene kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba članka 139. st. 6. ZN-a, prema kojoj predmet ovrhe radi ostvarenja ili osiguranja tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu na koje je prešla ošasna ostavina mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine, valja reći da je ovakav prigovor sud ocijenio neosnovanim obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o ovršnom postupku (prisilna naplata) koji bi bio pokrenut protiv tužene  pa da bi se citirana odredba mogla primijeniti, već se na istu odredbu tužena može uspješno pozivati u ovršnom postupku kojeg će tužitelj eventualno pokrenuti protiv tužene.

 

Radi donošenja meritorne odluke prije svega je bilo potrebno utvrditi pravni osnov tražbine tužiteljice. Sud je utvrdio da tražbina tužiteljice u ovom predmetu ne predstavlja zakupninu kako to smatra tužiteljica već tražbinu s osnova stjecanja bez osnove radi uporabe tuđe stvari u svoju korist iz razloga kako slijedi.

 

Prvenstveno valja istaknuti, da sud nije vezan pravnom osnovom tužbe, pa kad sud smatra da zahtjev po osnovi zakupa nije osnovan, ali utvrđeno činjenično stanje i stanje spisa daje uporište za prihvaćanje tužbenog zahtjeva po drugoj pravnoj osnovi (uporaba tuđe stvari u svoju korist) tada o tužiteljičinom pravu na isplatu treba odlučiti po toj pravnoj osnovi (tako i u rješenju VSRH Revt …….. od 19. svibnja 2010.).

 

Pri tome valja ukazati tuženoj, a obzirom na navode sa ročišta 14. studenoga 2017., da tužiteljica nije preinačila tužbu kada je istaknula da se tužbeni zahtjev može razmatrati s drugog pravnog osnova (stjecanje bez osnove) uz napomenu da tužiteljica nije tvrdila da su Ugovori o zakupu raskinuti, već je navela ukoliko sud utvrdi takvu činjenicu.

 

Uvidom u Izvansudsku nagodbu broj: N-DO-……… od 29. srpnja 2013. (listovi 23- 25 spisa), s ovjerenim potpisima stranaka kod javnog bilježnika, sud utvrđuje da je istu tužiteljica sklopila s pok. prednikom tužene J. U., te je istom ugovoreno da će J. U. tužiteljici temeljem predmetnih Ugovora o zakupu od 18. srpnja 2011. platiti ukupan iznos od 12.166,87 kn (s osnova 2 neplaćena godišnja obroka zakupnine za 2011. i 2012. – isto proizlazi iz zatraženog tijeka kamata i dopisa ODO-a u Koprivnici – dio spisa N-DO-…), te da će taj iznos platiti najkasnije 1. listopada 2013. (čl. III.). Nadalje proizlazi da je potpisom nagodbe Josip Uremović izjavio da je suglasan da se, ukoliko ne izvrši svoje obveze iz nagodbe, predmetni Ugovori o zakupu smatraju raskinutima s danom 24. ožujka 2013., te da je dužan tužiteljici vratiti posjed nekretnina koje su predmet Ugovora o zakupu.

 

Uvidom u dopise ODO-a u Koprivnici (sastavni dio spisa N-DO-….) od 30. srpnja 2013., 10. listopada 2013., 4. studenoga 2013. i 3. siječnja 2014. upućenih pok. J. U. i Općini Sveti Ivan Žabno (ovdje tuženoj) uvrđeno je da je tužena obaviještena o predmetnoj nagodbi (stoga ne stoji primjedba tužene tijekom postupka da o istome nije bila obaviještena zbog čega dalje osporava da bi pok. J. U. bio u posjedu predmetnih nekretnina nakon raskida ugovora), te da je J. U. bio u više navrata pozivan da postupi po nagodbi, odnosno da uplati dugovani iznos zakupnine za razdoblje 2011. i 2012., iz čega sud utvrđuje da isti nije platio iznos iz postignute nagodbe u ugovorenom roku.

 

Nadalje, iz dopisa tužene od 8. siječnja 2014. (sastavni dio spisa N-DO-…), upućenog ODO-u u Koprivnici, proizlazi da tužena na traženje ODO-a isto izvješćuje kako Josip Uremović po sklopljenoj nagodbi nije platio dug na ime zakupnine u iznosu od 12.166,87 kn, a niti je predao predmetne nekretnine u posjed Općini. Isto tako proizlazi da je Josip Uremović bio u posjedu predmetnih nekretnina i tijekom 2013. godine, te da zaduženje za zakupninu za razdoblje 2013. iznosi 5.181,24 kn.

 

Iz kartice kupaca tužene na dan 11. listopada 2013. (list 7 spisa) proizlazi da je tužena evidentirala zaduženje Josipa Uremovića, između ostalog, za iznos od 5.181,24 kn s osnova zakupnine za razdoblje 2013.

 

Valja istaknuti da nagodba stvara pravno relevantne učinke za sve odnose u svezi kojih je sklopljena i nakon nagodbe prava i obveze stranaka prosuđuju se u skladu s njezinim odredbama.

 

Temeljem ovakvog utvrđenja, sud zaključuje da su Ugovori o zakupu od 18. srpnja 2011. (s osnova kojih tužiteljica potražuje isplatu utuženog iznosa) raskinuti s danom 24. ožujka 2013. obzirom da prednik tužene J. U. nije postupio po nagodbi (nije uplatio ugovoreni iznos zakupnine u ugovorenom roku), a što je sukladno čl. V. sklopljene nagodbe između stranaka. Nadalje, sud utvrđuje da je prednik tužene J. U. i nakon raskida ugovora ostao u posjedu nekretnina u vlasništvu tužiteljice tijekom 2013. godine (koje su bile predmet raskinutih ugovora) i to bez valjane pravne osnove, te da tužiteljici nije platio naknadu za korištenje zemljišta u tom razdoblju.

 

Prema jednom od osnovnih načela obveznih odnosa iz čl. 9. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) proizlazi dužnost sudionika u obveznom odnosu da izvrše svoju obvezu te da su odgovorni za njezino ispunjenje, a tužena nije ponudila nijedan dokaz iz koje bi bilo vidljivo da je ispunila svoju obvezu, jedino što je osporavala da nakon raskida ugovora prednik tužene nije koristio zemljišta u vlasništvu tužiteljice, ali dokazi u spisu ukazuju upravo suprotno  (što proizlazi iz samog dopisa tužene od 8. siječnja 2014.).

 

Temeljem odredbe čl. 368. st. 4. ZOO-a, učinak raskida ugovora je da svaka strana drugoj duguje naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti odnosno nadoknaditi.

 

Nadalje, temeljem odredbe čl. 1120. ZOO-a, kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Slijedom navedenog, a imajući u vidu citirane zakonske odredbe, kako je prednik tužene s danom raskida Ugovora o zakupu (24.3.2013.) bio dužan vratiti tužiteljici predmetne nekretnine, a što isti nije učinio tijekom 2013. godine, time je dužan tužiteljici naknaditi koristi koje je imao za vrijeme posjeda, te korištenja nekretnina tijekom 2013.

 

Zaključno, obzirom na utvrđenje suda da je pok. prednik tužene J. U. koristio poljoprivredna zemljišta u vlasništvu tužiteljice tijekom 2013. i nakon što je prestalo ovlaštenje da ga koristi po Ugovorima o zakupu, dakle nakon raskida ugovora i (time) bez osnove, sud utvrđuje da se na taj način neosnovano obogatio bar za iznos zakupnine koju bi inače trebao platiti pa je to korist koju je dužan nadoknaditi (sukladno čl. 1120. ZOO-a). U okolnostima konkretnog slučaja tužena, a imajući u vidu da je pok. prednik tužene J. U. bespravno pa i pored činjenice što je znao za visinu prethodno ugovorene zakupnine, zadržao posjed zemljišta u vlasništvu tužiteljice, ničime ne dovodi u sumnju utvrđenje da je za utuženo razdoblje realna zakupnina bila upravo ona koju je Ugovorima o zakupu sam prednik tužene prethodno ugovorio s tužiteljicom i koji iznos tužiteljica sada potražuje u ovom postupku. Stoga je tuženoj, kao nasljedniku pok. J. U., naložena isplata novčanog iznosa od 5.181,24 kn.

 

Na utuženi iznos glavnice tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a kojom je određeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

 

Člankom 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tijekom postupka utvrđeno da su Ugovori o zakupu raskinuti s danom 24. ožujka 2013., da je pok. prednik tužene i nakon toga bio u posjedu zemljišta iako je znao da su ugovori raskinuti, a obzirom na sadržaj nagodbe koju je sklopio, isti se smatra nepoštenim stjecateljem, stoga bi slijedom citirane zakonske odredbe, a u svezi čl. 1120. ZOO-a, tužiteljica imala pravo potraživati kamatu za naknadu koristi od dana stjecanja, tj. od 24. ožujka 2013. Međutim, kako tužiteljica kamatu potražuje od 1. rujna  2013., a sud može odlučivati samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, ista joj je dosuđena kao pod toč. I. izreke.

 

Odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), a obzirom da je tužena u cijelosti izgubila u sporu.

 

Tužiteljica  koju  je zastupalo državno odvjetništvo, temeljem čl. 163. ZPP-a,ima pravo na troškove u iznosu koji bi se priznao na ime nagrade odvjetniku. Tako je tužiteljici (prema zahtjevu – list 75 spisa)  priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.625,00 kn, a koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 750,00 kn (Tbr. 8/1. Tarife), te na zastupanje tužiteljice na ročištima 14. studenoga  2017. i 27. studenoga 2018. u iznosu od 750,00 kn za svako ročište (Tbr. 9/1.Tarife), dok za zastupanje na ročištu 5. veljače 2018. u iznosu od 375,00 kn (Tbr. 9/2. Tarife – 50%) - u preostalom iznosu za isto ročište tužiteljica je odbijena.

 

Tužiteljici nije priznati trošak sastava podnesaka od 14. studenoga 2017. i 2. veljače 2018. koji su predani na ročištima (14.11.2017. i 5.2.2018.) neposredno nakon nadnevaka podnesaka, a koji trošak ročišta je tužiteljici priznat, te jer je sve navode iz istih podnesaka tužiteljica mogla iznijeti na  ročištima, pa sud navedeni trošak smatra nepotrebnim za vođenje ove parnice, sukladno čl. 155. ZPP-a.

 

 

U Varaždinu, 17. siječnja 2019.

                                                                     

 

           Sudac:

 

                                                                                                                   Jasna Lekić,v.r.

 

                                                                                                     Za točnost otpravka-ovlašteni službenik:

 

                           

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:  

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od osam (8) dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam (8) dana od dana primitka prijepisa presude.

Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu RH u tri (3) istovjetna primjerka. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

 

DNA:

-          tužiteljica - koju zastupa Ž. državno odvjetništvo u V., G.-upravni odjel, B. R. 2, V.

-          tužena – koju zastupaju punomoćnici M. Š. i V. R., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu M. Š. i V. R. iz K., S. 19