- 1 -              Rev-x 1264/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1264/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Visoke škole za glazbenu umjetnost „I. M.“, L., OIB: …. , koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž., Z. protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, OIB: … , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6265/14-2 od 16. lipnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4495/11-67 od 17. travnja 2014., u sjednici održanoj 16. siječnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o    j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4495/11-67 od 17. travnja 2014. odbijen je tužbeni zahtjev da je tužena dužna platiti tužiteljici na ime troškova studiranja studenata upisanih uz potporu Ministarstva znanosti i tehnologije iznos od 1.696.488,00 kn za školsku godinu 2001/2002, iznos od 2.614.360,00 kn za školsku godinu 2002/2003, iznos od 728.526,00 kn za troškove poslovanja za 2003., na ime troškova studiranja za školsku godinu 2003/2004 iznos od 2.519.298,11 te 503.294,63 kn za listopad, studeni i dio prosinca 2004. Tužiteljici je naloženo da tuženici naknadi parnične troškove u iznosu od 903.560,00 kn.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6265/2014-2 od 16. lipnja 2015. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ista preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom ili  prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući u smislu odredbe čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Ovu povredu tužiteljica u suštini obrazlaže tvrdnjom da su sudovi nižeg stupnja pogrešno ocijenili dokaze (Suglasnost Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske od 10. ožujka 2000. i od 5. listopada 2001., dopis tuženice od 11. listopada 2000. i Ugovor od 11. listopada 2000.), kombinirajući to s tvrdnjom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava; konkretno odredbi čl. 59. st. 5. čl. 62. st. 2. Zakona o visokim učilištima („Narodne novine“, broj 96/93, 34/94, 48/95, 29/95. i 54/96. - dalje: ZVU). Na te navode prvenstveno treba reći da o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Možebitna pogrešna primjena ovog načela o slobodnoj ocjeni dokaza mogla bi imati za posljedicu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, a ne povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Na tu povredu (u ovom kontekstu) se u reviziji ne ukazuje. Uz navedeno, pogrešna primjena materijalnog prava u smislu čl. 356. ZPP nije nedostatak presude uslijed kojeg se ona ne bi mogla ispitati.

 

U reviziji je navedeno da je „prvostupanjski sud počinio daljnju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP jer nije ispravno utvrdio niti obrazložio stvarnu namjeru ugovornih strana iz sklopljenog Ugovora“, a nastavku je navedeno da je drugostupanjski sud ovaj žalbeni navod potpuno zanemario, pri čemu se posebno naglašava sadržaj dopisa tužene od 11. listopada 2000. u kojem je navedeno da je potpora po studentu utvrđena u visini od 65% od troškova studiranja na M. akademiji u Z..

 

Prvenstveno se ističe da prvostupanjski sud ne može doći u priliku da nepravilno primjeni (ili da ne primjeni) odredbe čl. 375. ZPP, jer je adresat te norme drugostupanjski sud. Prema čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Navode u žalbi o sadržaju dopisa tuženice od 11. listopada 2000. drugostupanjski sud nije posebno cijenio jer je smatrao da nisu od odlučnog značaja za ishod ovog spora, a što prihvaća i ovaj revizijski sud, iz razloga pobliže obrazloženih u odgovoru na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nadalje, revizijski razlog pravomoćno presuđene stvari (čl. 354. st. 2. točka 9. ZPP) nije jasno obrazložen, a nije niti osnovan. Naime, presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-11173/02 od 21. ožujka 2004. tužbeni zahtjev je prihvaćen za iznos od 386.884,15 kn i u tom dijelu je ista postala pravomoćna (nije pobijana žalbom). Ta ista presuda je rješenjem drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-3054/04-2 od 6. veljače 2007. ukinuta u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za 6.359.566,15 kn i u tom je dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Dakle, navedenom presudom nije odlučeno o zahtjevu tužbe (čl. 333. st. 1. ZPP) za isplatu 6.359.566,15 kn pa nije mogla postati pravomoćna.

 

Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz sadržaja isprava koje prileže spisu, da je Ministar Ministarstva znanosti i tehnologije (dalje: Ministarstvo) dao 10. ožujka 2000. tužiteljici (na temelju čl. 59. st. 5. ZVU) pisanu Suglasnost za upis 50 studenata za studij uz potporu Ministarstva u 2000/2001, s tim da je u Suglasnosti navedeno da će se visina potpore, način isplate i ostala pitanja utvrditi posebnim ugovorom (list 6). Sadržajno jednaka Suglasnost izdana i za školsku 2001/2002. za upis 25 studenata (list 7). Nadalje, stranke su 11. studenog 2000. sklopile Ugovor koji se odnosi na upis 50 studenata prema Suglasnosti od 10. ožujka 2000. (list 12 do 14 spisa), a u dopisu Ministarstva od istog dana (uz koji se tužiteljici dostavlja Ugovor na potpis) navedeno je da je visina potpore po studentu utvrđena u „65%-tnoj visini troškova studiranja na M. akademiji u Z.“. Nije sporno da stranke nikada nisu sklopile ugovor za upis 25 studenata kako je navedeno u Suglasnosti od 5. listopada 2001.

 

Među strankama je i u revizijskoj fazi postupka sporno nekoliko  pravnih pitanja, a za razrješenje kojih je ključna odredba čl. 21. ZVU. Njome je propisano da privatno visoko učilište kojem je izdana dopusnica za početak obavljanja djelatnosti uz svoj naziv obvezatno dodaje oznaku "s pravom javnosti" (st. 1.) i na njega se, ako drugačije nije propisano, primjenjuju odredbe ovoga Zakona o javnim visokim učilištima (st. 2.).

 

U ZVU, uz izuzetak odredbi čl. 10. i čl. 11., gotovo i nema odredbi kojima je za privatna visoka učilišta nešto posebno propisano. Odredbom čl. 10. st. 4. ZVU propisano je da se privatno sveučilište, veleučilište ili visoka škola osniva odlukom osnivatelja, dok se javno sveučilište osniva zakonom (st. 1.) odnosno javno veleučilište ili javna visoka škola uredbom Vlade Republike Hrvatske (st. 2.). Prema odredbi čl. 11. st. 2. ZVU privatno sveučilište, veleučilište ili visoka škola, osnivaju se uz prethodnu suglasnost Ministarstva znanosti i tehnologije i uz pribavljeno mišljenje Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, ne može se na temelju sadržaja tih odredbi izvoditi zaključak da je pravni položaj javnih visokih učilišta i privatnih visokih učilišta potpuno u svemu izjednačen, posebno ne u pogledu financiranja iz državnog proračuna. Pritom se ukazuje da tužiteljica tužbom u ovoj pravnoj stvari i ne tvrdi da su sredstva za njen rad osigurana u državnom proračunu, nego tužbeni zahtjev temelji na ugovoru kojeg je sklopila s Ministarstvom i na Suglasnostima Ministarstva o upisu određenog broja studenata koji će studirati uz potporu Ministarstva.

 

Prema čl. 59. ZVU visoko učilište upisuje studente prema kapacitetu, a na temelju odluke o upisu. Kapacitet visokog učilišta utvrđuje visoko učilište uz suglasnost Ministarstva. Odluku o upisu donosi sveučilište, veleučilište i visoka škola. Odlukom o upisu utvrđuje se za svaki studij: broj redovnih studenata koji studiraju uz potporu Ministarstva, broj redovnih studenata koji sami plaćaju svoj studij, te broj izvanrednih studenata. Odluka o upisu donosi se uz prethodnu suglasnost ministra u pogledu broja studenata koji će studirati uz potporu Ministarstva. Točno je da u ovim odredbama (na koje se poziva tužiteljica u reviziji) u pogledu privatnih visokih učilišta („s pravom javnosti“) nije drukčije propisano, ali iz utvrđenih činjenica proizlazi da je različit pravni status privatnog visokog učilišta i javnog visokog učilišta kojeg prihvaća i sama tužiteljica. Prema ovoj zakonskoj odredbi „kapacitet visokog učilišta utvrđuje visoko učilište uz suglasnost Ministarstva“. U ovom slučaju ne postoji suglasnost Ministarstva niti tužiteljica tvrdi da takva suglasnost postoji (Suglasnosti na listu 6. i 7. spisa odnose se samo na broj studenata koji se mogu upisati uz potporu Ministarstva). Naprotiv, tužiteljica je u spis dostavila svoj Statut od 20. studenog 2000., a u čl. 46. st. 2. toga Statuta određeno je da „Kapacitet utvrđuje Visoka škola na temelju Odluke nastavničkog vijeća“. Nije određeno da kapacitet utvrđuje Visoka škola „uz suglasnost Ministarstva“ kako je propisano u čl. 59. st. 2. ZVU, nego je utvrđeno „na temelju Odluke Nastavničkog vijeća“. Tvrdnje u reviziji da u ključnim pitanjima (kapacitet, troškovi financiranja itd.) imaju jednak status privatna visoka učilišta (koja imaju dopusnicu za početak obavljanja djelatnosti) i javna visoka učilišta u suprotnosti su s radnjama koje je poduzimala (prije i tijekom parnice) sama tužiteljica. Tužiteljica je svoju tužbu utemeljila, između ostalog, na Ugovoru kojeg je sklopila s tuženicom 11. listopada 2000. prema kojem je tuženica preuzela obvezu plaćati tužiteljici 99.267,50 kn mjesečno (1.985,35 kn po studentu koji studiraju uz potporu Ministarstva). Imajući na umu odredbu čl. 138. st. 1. ZVU koja glasi: „Republika Hrvatska u proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta“, pa ako se to odnosi i na  privatna visoka učilišta (koja imaju dopusnicu za početak obavljanja djelatnosti) kako se navodi u reviziji, postavlja se pitanje zbog čega bi tužiteljica pristala na sklapanje ugovora koji je za nju nepovoljniji u odnosu na financiranje javnih visokih učilišta (pritom i ne tvrdi da javna visoka učilišta sklapaju ugovore s Ministarstvom) ili još određenije, zbog čega bi pristala na 65% potpore od potpore koju Ministarstvo daje Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

 

Sudovi nižeg stupnja pravilno ocijenili da je odlučno upravo to da  se sredstva za rad javnih visokih učilišta osiguravaju u smislu odredbi čl. 137. i 138. ZVU iz državnog proračuna, ali ne i za rad privatnih visokih učilišta, unatoč tome što u tim odredbama nije rečeno da se te odredbe ne odnose na privatna visoka učilišta. Sam Ugovor od 11. listopada 2000. (list  12 do 14), na kojem se i temelji tužbeni zahtjev, dokaz je da država ne financira privatna visoka učilišta tako što u proračunu osigurava sredstva za njihov rad, nego može sudjelovati u njihovom financiranju na temelju sklopljenog ugovora.

 

U Suglasnosti Ministarstva (list 6) je navedeno da će se visina potpore, način isplate i ostala pitanja vezana uz suglasnost urediti posebnim ugovorom, a tužiteljica je to prihvatila. Time je pisani oblik postao uvjet valjanosti ugovora u smislu odredbe čl. 69. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narode novine“, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 1162. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05). Navedeno je razumljivo i stoga što se ne može očekivati da država financira privatno učilište na temelju tek nečijeg usmenog obećanja ili dogovora. Prema čl. 9. Ugovora od 11. listopada 2000. sve njegove izmjene i dopune moraju biti u „pisanom obliku“. Stoga obveza države (Ministarstva), a suprotno navodima u reviziji, ne proizlazi iz same Suglasnosti od 10. ožujka 2000. niti iz Suglasnosti od 5. listopada 2001. jer je u tim Suglasnostima određen je samo broj studenata koji se mogu upisati uz potporu Ministarstva.

 

Dakle, za odnose između stranaka mjerodavan je Ugovor od 11. listopada 2000. Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo (čl. 71. st. 1. ZOO). U čl. 6. st. 1. Ugovora utvrđena je obveza Ministarstva u iznosu od 1.985,35 kn po studentu, odnosno ukupno za 50 studenata iznos od 99.257,50 kn mjesečno. Sve ono što je prethodilo ugovoru ne obvezuje (arg. iz čl. 30. ZOO) pa slijedom toga nije odlučno to što je u dopisu Ministarstva od 11. listopada 2000. (list 11) navedeno da je visina potpore po studentu utvrđena u postotku od 65% od visine troškova studiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te iznosi li to 1.905,35 kn po studentu ili neki veći novčani iznos.  Ugovorna odredba (čl. 6. st. 1.) sasvim je jasna te se, u smislu odredbe čl. 99. st. 1. ZOO, primjenjuje onako kako glasi.

 

U pravu je tužiteljica kada tvrdi da prema čl. 62. st. 2. ZVU „Status redovnog studenta koji studira uz potporu Ministarstva ima student za vrijeme propisanog trajanja studija, a najviše za vrijeme koje je za trećinu dulje od propisanog trajanja studija utvrđenog člankom 35. ovoga Zakona, odnosno do kraja školske godine u kojoj taj rok ističe“. Međutim, odnosi između države i privatnog visokog učilišta uređuju se ugovorom, a to prihvaća i tužiteljica. Odgovor na pitanje bi li tužiteljica imala pravo tražiti svotu koju traži tužbom ako ne bi postojao ugovor između nje i Ministarstva, odnosno je li država dužna sklopiti ugovor sa svakim privatnim visokim učilištem kojem je izdana dopusnica za početak obavljanja djelatnosti, prema shvaćanju ovog revizijskog suda jest niječan, tj. takva obveza države ne postoji. Prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOO ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. Zakon o visokim učilištima (niti koji drugi zakon) ne obvezuje državu na sklapanje ugovora s privatnim visokim učilištima. Posljedično tome, da ugovor nije sklopljen tužiteljica ne bi imala pravo na bilo kakvu potporu od Ministarstva iz čega slijedi logičan zaključak da ugovorom može biti određena potpora i samo za jednu godinu studija. U čl. 8. Ugovora određeno je da se sklapa „za školsku godinu 2000/2001“. Da je Ugovor sklopljen na godinu dana potvrdili su u svom iskazu i svjedoci, i to ne samo bivši ministri kako se navodi u reviziji, nego i prof. dr. sc. I. M. koji je osnivač Visoke škole (tužitelja) i potpisnik Ugovora. Prema obrazloženju prvostupanjske presude ovaj svjedok je, između ostalog, iskazao „kako se cijena školovanja u Zagrebačkoj akademiji mijenjala iz tog razloga su se ugovori sklapali na određeno vrijeme od godinu dana“. Stoga se i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

 

Na temelju sveg iznesenog utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena pa je, na osnovi odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagrebu, 16. siječnja 2019.