Broj: Kž 22/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11, 143/12; dalje u tekstu: KZ/97) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. listopada 2015. broj K-1/14, u sjednici održanoj 1. lipnja 2017., u prisutnosti branitelja M. K., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) oslobođeni su od optužbe da bi počinili, opt. M. P. kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti  iz čl. 337. st. 4. KZ/97, a opt. D. B. kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi s čl. 37. KZ/97, dok na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbu podnijela je opt. D. B. putem branitelja dr. sc. D. P., odvjetnika iz S., uz zahtjev za obavijest o sjednici vijeća.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući prema čl. 475. st. 2. ZKP/08, sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika i opt. D. B., a u prisutnosti njezinog branitelja.

Žalba nije osnovana.

Za državnog odvjetnika je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer sud prvog stupnja „u presudi uopće ne spominje važan dio činjeničnog opisa kaznenog djela … kako je prvookrivljeni dr. M. P., … kao ravnatelj Doma zdravlja S., samovlasno Ugovor o specijalizaciji s drugookrivljenom dr. D. B. zaključio s rokom obveznog rada u Domu zdravlja S. nakon polaganja specijalističkog ispita na svega tri godine iako je prema Zaključku Gradskog poglavarstva  Grada S. …taj ugovor trebao zaključiti na rok od minimalno šest godina“ , a što da „govori o samovolji prvookrivljenog u favoriziranju“ odnosno postupcima opt. M. P. „čitavo to vrijeme…pogodujući interesima“ opt. D. B. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje navodi da prvostupanjski sud „zanemaruje sve direktne dokaze, indicije i kontrolne činjenice koje idu u prilog optužbe dajući jednostranu ocjenu dokazne građe s nelogičnim i životno neprihvatljivim tezama koje imaju samo jedan cilj, a taj je opravdati intuitivno donesenu oslobađajuću presudu.“ Smatra kako provedeni dokazi jasno govore da je opt. M. P. na sjednici upravnog vijeća doma zdravlja prešutio „pravu istinu o svim aspektima radnog odnosa Doma s dr. B.“ i time „svjesno doveo u zabludu Vijeće Doma“ pa se odluka o „puštanju u privatnu praksu i zakup kriminalnim ponašanjem prvookrivljenog i njegove pravne službe pretvorila u prikriveno opraštanje duga  u iznosu od 250.000,00 kuna“ dok na «dogovor za izvršenje djela» ukazuje činjenica što opt. D. B. «u trenutku traženja raskida ugovora...(nije) spomenula dug s osnova specijalizacije i ponudila način podmirenja, a što bi svjesna osoba učinila.»  Upiranjem na politički angažman u istoj stranci opt. M. P., «muža drugookrivljene i članova Upravnog vijeća Doma zdravlja i skupštinske većine u Splitsko-dalmatinskoj županiji i političkom pripadnošću i poznanstvom s aktualnim gradonačelnikom S. i političkom pozicijom sadašnjeg ravnatelja Doma zdravlja S.» po ocjeni državnog odvjetnika optužba je dokazala motive odnosno «da je drugookrivljena nedvojbeno poticala prvookrivljenog i u osobnim kontaktima (i) ili preko članova obitelji da joj učini usluge kao protuuslugu njenom suprugu, ex. saborskom zastupniku i članu odbora za zdravstvo...koji je prvookrivljenom osiguravao mjesto ravnatelja Doma zdravlja i u S. i kasnije u S.»

Suprotno stavu državnog odvjetnika ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano, sveobuhvatno i valjano ocijenjeni svi izvedeni dokazi na temelju kojih je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak kako nije dokazano da su optuženici počinili terećeno kazneno djelo.

Žalbena argumentacija državnog odvjetnika uvelike je izraz subjektivno obojene kritike pobijane presude koja nadilazi mjeru profesionalnog odnosa prema predmetu, bez stvarnog uporišta u stanju dokazne građe koja je izvedena na raspravi. Prvostupanjski sud se pri utvrđenju odlučnih i drugih dokazno važnih činjenica te izvođenju zaključka o nedokazanosti djela osnovano rukovodio činjeničnim opisom inkriminiranog djela o čemu je dao razumne, razumljive i za ovaj sud stoga prihvatljive razloge.

Protivno navodima žalbe, iz sadržaja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju dokumentacije u spisu, među ostalim, utvrdio i što je bio sadržaj zaključka Poglavarstva Grada S. od 14. veljače 2002. (str. 13 presude). Međutim, bez obzira na opseg činjeničnih navoda optužnice, pa tako i onaj o spomenutom zaključku Poglavarstva Grada S., suština terećenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97 su radnje opt. M. P. kojima je opt. D. B. pribavio znatnu imovinsku korist u iznosu 238.592,70 kuna. Ovaj se iznos, prema optužbi, odnosi na oslobođenje «obveze plaćanja naknade za troškove specijalizacije za najmanje dvije godine», s obzirom da je opt. D. B. sukladno Ugovoru o specijalizaciji od 18. srpnja 2002. bila u ugovornoj obvezi po završetku specijalizacije raditi tri godine za Dom zdravlja ili naknaditi troškove specijalizacije, ali je odradila samo jednu godinu. Stoga se osnovano i argumentacija prvostupanjskog suda odnosi na one činjenice koje su od značaja za ocjenu dokazanosti bitnih elemenata terećenog kaznenog djela.

Na temelju stanja dokazne građe ispravno je prvostupanjski sud utvrdio kako je za donošenje odluke Upravnog vijeća Doma zdravlja kojom se dopušta prelazak opt. D. B. u privatnu praksu bilo relevantno utvrditi jesu li ispunjeni (zakonom i pravilnikom) propisani uvjeti za zakup ordinacije, o čemu je Upravno vijeće izvijestio opt. M. P., a u konačnici, razmatranjem relevantne dokumentacije, pozitivnu odluku donijelo Ministarstvo zdravstva.

Nadalje, osnovano je sud prvog stupnja na temelju suglasnih iskaza svjedoka (F. K., J. M., D. P.) prihvatio obranu opt. M. P. o sugestiji odnosno svojevrsnom pritisku Ministarstva zdravstva glede odlaska liječnika u privatnu praksu (potvrđuje i dokumentacija u spisu, npr. dopis HZZO list 133) te u svezi s tim da postupak davanja suglasnosti za opt. D. B. nije odudarao od drugih istovjetnih slučajeva odlazaka liječnika u zakup pri čemu se povrat uloženih sredstava tijekom specijalizacije tražio samo ako liječnik ne bi zaključio ugovor o zakupu sa Domom zdravlja Splitsko dalmatinske županije. Pored svjedoka F. K. i D. P. svjedokinja J. M. detaljno je i argumentitrano opisala način postupanja pri «odlasku liječnika u zakup» prije nego im je isteklo vrijeme koje su trebali provesti na radu kao specijalisti te da je jednako, rutinski, učinjeno i u predmetu opt. D. B.

Povezujući ova utvrđenja sa činjenicom da je u izradi inkriminiranog Sporazuma o prestanku Ugovora o radu od 17. travnja 2007. kao stručna osoba (pravnica) sudjelovala J. M., da se sadržaj Sporazuma u toč. 3. izrijekom veže samo na konstataciju o nepostojanju potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa zasnovanog ugovorom o radu od 18. travnja 2006., dakle da predmet Sporazuma ne obuhvaća obveze iz Ugovora o specijalizaciji, s pravom je sud prvog stupnja zaključio da u tako sastavljenom ugovoru nema neistinitih navoda kako se optuženika teretilo činjeničnim opisom optužnice. Stoga je utemeljen zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku pouzdanih dokaza da je opt. M. P. ostvario objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela. Konačno, pokraj činjenice da je osim opt. D. B. i drugim liječnicima omogućen prelazak u zakup odnosno privatnu praksu (iskazi svjedoka i dokumentacija u spisu), činjenica političkog angažmana supruga opt. D. B. može nesumnjivo nije dostatna za pouzdan zaključak o dokazanosti sudioništva u terećenom kaznenom djelu odnosno da je optuženica svojim radnjama poticala, dakle djelovala na opt. M. P. da zlorabi svoj položaj i ovlast kako bi joj pribavio znatnu imovinsku korist.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. lipnja 2017.