1

Poslovni broj: Gž-463/2018-3

Poslovni broj: Gž-463/2018-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to: Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. G., odvjetniku u O. društvu A. H. & G. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv međupresude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1111/15-15 od 25. siječnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje međupresuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1111/15-15 od 25. siječnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom međupresudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tuženica Republika Hrvatska odgovorna za štetu koju trpi tužiteljica zbog povrede njezinih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju te je odlučeno da će se do pravomoćnosti ove međupresude zastati s raspravljanjem o visini tužbenog zahtjeva i da će se o troškovima parničnog postupka odlučiti kasnijom presudom.

 

Protiv ove međupresude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi da pobijana međupresuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica odgovara po načelu objektivne odgovornosti temeljem odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 93/16 i 104/16 – dalje: ZSDU) u vezi odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO). U konkretnom slučaju, smatra da nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženice primjenom odredbe čl. 14. ZDDU budući radnje tuženice – donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj:150/11 i 70/12 – dalje: ZIDZOJO) i Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj: 112/12) i posljedično tome donošenjem odgovarajućih rješenja ne spadaju u radnje koje sadrže element protupravnosti. Pri tom se poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev-1332/01. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske da se isplatom zadovoljštine ne utječe na prava koja imenovanim javnim ovršiteljima pripadaju po osnovi naknade imovinske i neimovinske štete te smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da pravo tužiteljice na naknadu štete pripada temeljem materijalnopravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u navedenoj odluci.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana međupresuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se ista preinači na način da se u cijelosti, kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu troškova postupka.

 

Sa žalbom tuženice postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana međupresuda pravilna i zakonita.

 

Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer pobijana međupresuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući sadrži u svemu jasne i neproturječne razloge.

 

Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud, pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa posljedično tome valja zaključiti da u ovom postupku nije ostvaren ovaj zakonski žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Predmet ovog spor je zahtjev tužiteljice da se tuženici naloži naknaditi joj štetu (imovinsku i neimovinsku) koju trpi postupanjem tuženice donošenjem Zakona o javnim ovršiteljima („Narodne novine“ broj: 139/10 – dalje: ZOJO), ZIDZOJO) i Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, kojima je najprije ustrojena služba javnih ovršitelja, a potom i ukinuta, propustivši pri tome riješiti i pravne posljedice u koju su dovedeni imenovani javni ovršitelji – u konkretnoj situaciji tužiteljica i u vezi s time njezina legitimnim očekivanja, pod kojima se podrazumijeva opće pravno načelo formirano u europskom kontinentalnom pravnom krugu u kontekstu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, te zaštite imovinskih prava pojedinaca zaštićenih odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koje načelo legitimnih očekivanja je izraženo i pojašnjeno u odlukama Suda pravde Europske unije u predmetima C-74/4, C-104/89, C-37/90, T-66/96, T-221/97, T-203/96, T-271/04, C-81/72 i C-286/12, smatrajući tuženicu odgovornom za tu štetu temeljem odredbi čl. 14. ZSDU u vezi odredbe čl. 1046. ZOO.

 

U ovom postupku nije sporno da je tuženica donijela navedeni Zakon o javnim ovršiteljima i potom ZIDZOJO te i Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima, kojima je najprije ustrojena služba javnih ovršitelja, a potom, nakon odgode početka njihova rada, i ukinuta, da je sukladno navedenom ZOJO tužiteljica rješenjem Ministarstva pravosuđa od 24. listopada 2011. imenovana javnim ovršiteljem sa službenim sjedištem u Zagrebu, Radnička 20 i da joj je rješenjem istog ministarstva Klasa: UP/I-133-07/11-01/502, Ur. broj: 514-03-01-03/2-11-1 od 20. prosinca 2011. određen početak rada sa 1. siječnja 2012., a potom rješenjem istog ministarstva Klasa: UP/I-133-07/11-01/502 Ur. broj: 514-03-01-03/2-11-19 od 29. prosinca 2011. izmijenjeno je ranije rješenje u dijelu početka rada, zbog čega je ona poduzela sve radnje radi početka navedene službe, da bi potom ta služba bila ukinuta navedenim Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima.

 

Sporno je li tuženica odgovorna za štetu koju tužiteljica trpi ovakvim postupanjem tuženice.

 

Odlučujući o tom spornom pitanju, prvostupanjski sud je nakon ocijene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), temeljem odredbe čl. 330. ZPP ovom međupresudom odlučio o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva zaključujući da je tuženica odgovorna za štetu koju trpi tužiteljica. Pri tome izražava pravno shvaćanje da je opisanim postupanjem tuženice, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je propustila riješiti status imenovanih javnih ovršitelja, a nakon što su isti postupili po njezinom nalogu i imali određene materijalne izdatke i zakonita i legitimna očekivanja da će obavljati posao koji će im omogućavati ostvarivanje prihoda i nakon što je njihova služba ukinuta, postoji uzročnoposljedična veza između takvog propusta tuženice i štete koju tužiteljica zbog toga trpi, slijedom čega je i odgovorna za takvu štetu temeljem odredbe čl. 14. ZSDU u vezi odredbe čl. 1045. i čl. 1046. ZOO, pri čemu se poziva i na rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-I-5612/11 (U-I-6274/11, U-I-178/12, i U-I-480/12) od 23. siječnja 2013., posebno ukazujući da je navedenim rješenjem Ustavnog suda republike Hrvatske određeno plaćanje zadovoljštine u iznosu od 18.000,00 kn, ali je pri tome izraženo i pravno shvaćanje da ta zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe tj. imenovanog javnog ovršitelja da u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete.

 

Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovakva pravna shvaćanja i primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica izjavljenom žalbom.

Naime, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da, neovisno o načinu primjene čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), dakle, neovisno da li je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske izravno primjenjiva na sporni odnos ili ona samo sadrži pravne stavove koji mogu biti primjenjivi u konkretnom slučaju (neizravno djelovanje), ona svojim sadržajem (pravnim shvaćanjima) daje razloge koji potvrđuju pravilnost prvostupanjske međupresude.

Navedenim odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH propisano je da su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatne, da ih je dužna poštivati svaka fizička i pravna osoba (čl. 31. st 1.). Sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave, dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda. Po ocjeni ovog suda, kada odluka Ustavnog suda ne rješava izravno neki pravni odnos, sva tijela državne vlasti moraju savjesno voditi računa o eventualnoj mogućnosti njene neizravne primjene, odnosno snazi argumentacije i njenom načelnom značaju za takav odnos koji izvire iz ustavne pozicije Ustavnog suda RH.

 

U odnosu na ovaj pravni odnos (predmet spora) i žalbene razloge žaliteljice, a cijeneći pri tome i navedene odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, valja ukazati na neke bitne elemente iz navedenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-I/5612/2011), osobito na argument iz točke 19. prema kojem je pravomoćno rješenje o imenovanju tužitelja na dužnost javnog ovršitelja „… stvorilo njegovo legitimno očekivanje da mu prava koja su mu priznata tim rješenjem neće biti retroaktivno poništena na njegovu štetu“ pri čemu Ustavni sud RH razloge za to pravno shvaćanje temelji i na relevantnim pravnim shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava o zaštiti vlasništva, osobito o legitimnim očekivanjima u smislu čl. 1. Protokola br. 1.  uz Konvenciju, što je obrazložio u rješenju poslovni broj: U-I-2921/2003 od 19. studenog 2008.g. („Narodne novine“ broj: 137/08). Naime, načinom odgode početka rada javnih ovršitelja i konačnim prestankom te službe, po pravnom shvaćanju Ustavnog suda RH, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te osobe (pa tako i tužiteljica) našle su se u situaciji potpune pravne nesigurnosti, uz naznaku da su se javni ovršitelji pripremali za službu udovoljavajući nametnutim obvezama iz Pravilnika Ministra, a zakonodavac je ukinuo tu službu (točka 19.2. – zadnji stavak navedene odluke).

 

U odnosu na žalbene navode žaliteljice, ovaj sud ukazuje na pravna shvaćanja Ustavnog suda RH izraženo u navedenoj odluci, prema kojoj Ustavni sud RH daje za pravo zakonodavcu odabira modela provedbe ovrhe, međutim, model provedbe ovrhe putem javnih ovršitelja bio je zakonski model Republike Hrvatske, usklađen sa zakonodavstvom Europske unije, radi čega Ustavni sud RH ne prihvaća da bi mogao biti ocijenjen kao nedemokratski ili kao neprihvatljiv s aspekta temeljnih ustavnih načela i vrednota, u kojim okolnostima Ustavni sud RH sagledava poziciju imenovanih javnih ovršitelja  koji to stvarno i nisu postali s aspekta povrede njihovih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju.

 

U tom kontekstu, Ustavni sud RH postavlja odnos između pravedne ravnoteže između općih ili javnih interesa zajednice i zaštite prava tih osoba (imenovanih javnih ovršitelja), te ukazuje na nužnost održanja povjerenja javnosti u državne javne institucije, povjerenje u njihovu predanost vladavini prava i zaštiti ljudskih prava, te povjerenje u pravo koje te institucije stvaraju. U tu svrhu Ustavni sud RH je imenovanim javnim ovršiteljima dosudio novčanu zadovoljštinu, izričito određujući da se time ne razrješava pitanje štetnih učinaka donošenja Zakona o javnim ovršiteljima i ostvarenje pozicije statusa javnih ovršitelja prema važećim zakonima, te prestanka tog zakona, a time i individualne pozicije (dužnosti) imenovanih osoba (između ostalog i tužiteljice u ovom predmetu), pri čemu upućuje imenovane javne ovršitelje na pravo pred redovnim sudom zahtijevati naknadu pretrpljene štete prema općim propisima obveznog prava, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća navedena pravna shvaćanja Ustavnog suda RH, te smatra da opisana nedosljednost zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, u svojoj konačnosti, stvara za njih štetne posljedice, koje je zakonodavac izravno proizveo, u odnosu na konkretne osobe imenovane za javne ovršitelje, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, a posljedično tome proizlazi i odgovornost tuženice za naknadu štete, koju zbog toga trpe, a što sve proizlazi i iz materijalnopravnog stajališta Ustavnog suda RH. Pri tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, koje je podudarno i sa pravnim shvaćanjem Ustavnog suda RH, za odgovornost države za naknadu štete, u okolnostima konkretnog slučaja, nije  odlučan način kvalifikacije protupravnosti, u situaciji u kojoj je povrijeđen europskom pravnom stečevinom zaštićen razmjer (odnos) između legitimnih javnih interesa i legitimnih individualnih interesa, na štetu potonjih.

 

Stoga, i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju, među subjektima ovog odštetnopravnog odnosa ispunjene sve pretpostavke iz čl. 1045. i čl. 1046. ZOO za utvrđenje tuženičine  odgovornosti za štetu koju trpi tužiteljica, koja proizlazi iz činjenice da je tužiteljica, nakon ispunjenja svih uvjeta, imenovana za javnu ovršiteljicu, da bi, nakon zakonskih odgoda početka njezine službe, prestankom zakona temeljem kojeg je na tu dužnost i  imenovana, ta služba (njezina dužnost) prestala, čime je ostala bez očekivanih legitimnih očekivanja zbog čega trpi i određenu imovinsku i neimovinsku štetu, a što žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju, radi čega je i žalbu tuženice valjalo ocijeniti u cijelosti neosnovanom.

 

Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud u svemu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kako je pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije počinio ni one bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je ukazivala žaliteljica, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

 

                                               Pula - Pola, 14. siječanj 2019.

 

Predsjednik vijeća:

 

Robert Fabris,v.r.