1              Poslovni broj: Gž-2349/2018-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2349/2018-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Dragici Samardžić, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, Ministarstvo socijalne politike i mladih, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika D. T., kao pravnog slijednika prvotne tuženice L. T., OIB: …, iz C., radi naknade štete, rješavajući žalbe tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-82/16-10 od 31. svibnja 2017., dana 14. siječnja 2019.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-82/16-10 od 31. svibnja 2017.

 

Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom je naloženo tuženici L. T. da tužiteljici Republici Hrvatskoj plati iznos od 11.500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi od 8,14% godišnje tekućim od 15. listopada 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje počev od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., a od 1. srpnja 2016. po stopi od 7,88% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve do isplate, kao i da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.085,00 kuna, s navedenom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku 15 dana (točka I. izreke). Istom je presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 41.487,10 kuna, kao i dio tužbenog zahtjeva u razlici od zatražene do dosuđene visine kamate za period od 15. listopada 2015. do isplate (točka II. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.259,52 kune, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude žale se tužiteljica i prvotno označena tuženica L. T.

 

Tužiteljica presudu pobija u dijelu pod točkom II. i III. izreke zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže sa presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica L. T. žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu  pod točkom I. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353.st.1. ZPP-a uz prijedlog da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači u smislu žalbenih navoda.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženice, usprotivila se žalbenim navodima i predložila da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Postupak je u ovoj pravnoj stvari pokrenut protiv tuženice L. T., te je po provedenom postupku u odnosu na ovu tuženicu donesena pobijana presuda. Kako je tuženica preminula nakon donošenja prvostupanjske presude, to je postupak prekinut rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Pn-82/2016-17 od 25. siječnja 2018. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-82/2016-18 od 24. travnja 2018. postupak je nastavljen u odnosu na D. T., nasljednika prvotno označene tuženice.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 52.987,10 kuna na ime povrata nepripadno isplaćenog iznosa doplataka za pomoć i njegu isplaćenog prednici tuženika za razdoblje od 2. svibnja 2006. do 31. kolovoza 2015.

 

U postupku nije bilo prijeporno da je prednici tuženika L. T. rješenjem Centra za socijalnu skrb V. Klasa: UP/I-551-06/04-01-33, Urbroj: 2189-13-03-05-4, od 27. svibnja 2005. priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu u iznosu od 400,00 kuna mjesečno i to počevši od 20. siječnja 2004., te da je pod točkom 4. izreke rješenja određena obveza korisnika da u roku 8 dana od dana nastanka prijavi svaku promjenu koja bi mogla utjecati na ostvarivanje ili visinu doplatka za pomoć i njegu. Nije bilo sporno ni to da je zbog neprijavljivanja okolnosti odlučnih za određivanje visine doplatka za pomoć i njegu, temeljem rješenja Centra za socijalnu skrb V., Klasa: UP/I-551-06/13-04/424, Urbroj: 2189-13-03-10-13-4 od 4. prosinca 2013. utvrđeno da prednici tuženika prestaje pravo na doplatak za pomoć i njegu s danom 30. studenoga 2013.

 

Nadalje, nije bilo sporno da je protiv navedenog rješenja prednica tuženika izjavila žalbu koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstva socijalne politike i mladih Klasa: UP/II-551-07/14-01/3, Urbroj: 519-06/1/3-15-2 od dana 26. svibnja 2015., te je rješenje tužitelja od 4. prosinca 2013. postalo pravomoćno 1. rujna 2015., kada je Centar za socijalnu skrb V. prestao prednici tuženika isplaćivati doplatak za pomoć i njegu.

 

Također je nesporno da je tužiteljica prije podnošenja tužbe uredno podnijela zahtjev za mirno rješenje spora u smislu odredbe članka 186.a ZPP-a.

 

Konačno, u postupku nije bilo prijeporno da je prednici tuženika prestalo pravo na doplatak za pomoć i njegu zbog toga što je sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju 2. svibnja 2006. sa kćeri V. M. i sinom D. T., kao davateljima uzdržavanja, koje okolnosti nije prijavila Centru za socijalnu skrb V., iako je to bila dužna učiniti.

 

Prijeporno je je li prednici tuženika u spornom razdoblju nepripadno isplaćen utuženi iznos na ime doplatka za tuđu pomoć i njegu, kao i osnovanost prigovora zastare potraživanja istaknut od strane prednice tuženika.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prednica tuženika sklapanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim su se davatelji uzdržavanja obvezali pružati joj svu potrebnu pomoć i njegu do njene smrti, prestala ispunjavati uvjete iz članka 43. i 44. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine", broj 73/97, 27/01, 82/01, 103/03, 44/06,79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora, te da sukladno članka 21. istog Zakona nema pravo na stalnu pomoć.

 

Kako je donošenjem novih Zakona o socijalnoj skrbi – "Narodne novine", broj 57/11- "Narodne novine", broj 33/12 i "Narodne novine", broj 157/13 i 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, Ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju izričito definiran kao zapreka za ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu, to je prvostupanjski sud s pravom smatrao da tuženica od dana sklapanja spomenutog ugovora o doživotom uzdržavanju - 2. svibnja 2006. nema pravo na doplatak za pomoć i njegu.

 

Stoga prednica tuženika u žalbi neutemeljeno tvrdi da joj ovo pravo pripada neovisno o sklapanju tog ugovora.

 

Odredbom članka 251. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2013. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovoga postupka propisano je da je korisnik koji je na temelju rješenja centra za socijalnu skrb ostvario pravo u sustavu socijalne skrbi dužan nadoknaditi štetu koja je nastala time što je:

 

– na temelju neistinitih ili netočnih podataka za koje je znao ili morao znati da su neistiniti, odnosno netočni ili na drugi način neosnovano ostvario pravo iz sustava socijalne skrbi na koje nije imao pravo ili ga je ostvario u većem opsegu nego što mu pripada

 

– pravo iz sustava socijalne skrbi ostvario zbog toga što nije prijavio promjenu koja utječe na prestanak ili opseg prava, a znao je ili je morao znati za tu promjenu.

 

Prema odredbi članka 252. istog Zakona pri utvrđivanju prava na naknadu štete primjenjuje se zakon kojim se uređuju obvezni odnosi, ako ovim Zakonom nije drugačije propisano.

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda je prednica tuženika temeljem citiranih zakonskih odredbi dužna vratiti tužiteljici iznose koji su joj nepripadno isplaćeni na ime doplatka za pomoć i njegu, pa se u žalbi neutemeljeno osporava ovaj zaključak suda prvog stupnja.

 

Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15 i 140/15 - dalje: ZOO) djelomično prihvatio prigovor zastare tražbine tužiteljice, te je zbog zastare odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu novčanih iznosa isplaćenih tuženici zaključno sa 1. rujna 2013., u iznosu od 41.487,10 kuna, dok je u preostalom dijelu za iznos od 11.500,00 kuna prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio prigovor zastare za navedeno razdoblje, jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete u smislu naprijed citiranih odredbi članka 251. i 252. Zakona o socijalnoj skrbi iz 2013. godine, koji zahtjev zastarijeva za tri godine, a ne o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, kako to pogrešno tvrdi tužiteljica.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

 

S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu. Temeljem odredbe članka 380. toč.2. ZPP-a potvrđena je i odluka o troškovima postupka.

 

Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155.st.1. ZPP-a.

 

 

U Splitu 14. siječnja 2019.

 

 

Sutkinja:

Dragica Samardžić v.r.