- 1 -              Kzz 12/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Kzz 12/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. N. zbog kaznenog djela iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 18. veljače 2016. broj KZZ-DO-45/2015 podignutom protiv pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici od 13. studenog 2014. broj Kzm 4/2014-28 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 15. siječnja 2015. broj Kžm-32/2014-3, u sjednici održanoj 9. siječnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se zahtjev Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti od 18. veljače 2016. broj KZZ-DO-45/2015., kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Virovitici od 13. studenog 2014., broj Kzm-4/2014-28, optuženi F. N. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode – spolnog uznemiravanja, opisanog u članku 156. stavku 1. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., a kažnjivog po članku 156. stavku 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, uz izricanje uvjetne osude iz članka 56. KZ/11., tako da se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12. i 56/13. i 145/13., dalje: ZKP/08.-13.) u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 8. ZKP/08.-13. optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.845,00 kuna te nagradu i nužne izdatke opunomoćeniku oštećene.

 

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 15. siječnja 2015., broj Kžm-32/2014-3, prihvaćena je žalba optuženog F. N. i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je, na temelju članka 453. točke 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., dalje: ZKP/08.-14.), optuženi F. N. oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv spolne slobode – spolno uznemiravanje iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. te je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-14., odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08.-14., nužni izdaci optuženika, nagrada i nužni izdaci branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene pravomoćne presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje: zahtjev), „zbog povrede odredbe čl. 468. st. 2. i 3. u vezi čl. 469. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku“, predlažući da Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom utvrdi da je zahtjev osnovan „jer je pravomoćnom sudskom odlukom koju sačinjavaju presuda Općinskog suda u Virovitici broj Kzm-4/14 od 13. studenog 2014. i presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kžm-32/14 od 15. siječnja 2015. povrijeđena odredba čl. 468. st. 2. i 3. u vezi čl. 469. toč. 1 Zakona o kaznenom postupku u korist okrivljenog F. N.“.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Obrazlažući zahtjev, državni odvjetnik navodi da Županijski sud u Bjelovaru „nezakonito ocjenjuje kako postupanjem okrivljenika opisanim u izreci prvostupanjske presude nisu ostvarena obilježja kaznenog djela spolnog uznemiravanja, pri čemu je na utvrđene činjenice kao drugostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo te povrijedio odredbu čl. 156. st. 1. i 2. Kaznenog zakona“. Tome dodaje „kako se u konkretnom slučaju radilo i o sudskoj odluci koja je suprotna sadržaju odredbe čl. 19. st. 1. Konvencije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda, prema kojoj odredbi radnje okrivljenika opisane u izreci presude nedvojbeno predstavljaju spolno zlostavljanje koje je počinjeno od strane odgovorne osobe kojoj je povjerena skrb djeteta“. Stoga državni odvjetnik nalazi da je odlukom Županijskog suda u Bjelovaru od 15. siječnja 2015. broj Kžm-32/2014, koja je „donesena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i Međunarodnim konvencijama o zaštiti djece“, povrijeđen zakon.

 

Iz izloženog proizlazi da državni odvjetnik zapravo smatra pogrešnim zaključak drugostupanjskog suda da djelo, činjenično opisano u izreci prvostupanjske presude, nije kazneno djelo iz članka 156. KZ/11., zbog čega nalazi da je sud povrijedio odredbu članka 156. stavka 1. i 2. KZ/11. i počinio povredu koju je u zahtjevu pravno označio kao povredu članka 468. stavka 2. i 3. u vezi sa člankom 469. točkom 1. ZKP/08.-14.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da radnje optuženika opisane u izreci prvostupanjske presude nemaju onaj karakter, značaj i težinu da bi, pa i u svojoj ukupnosti, predstavljale radnju počinjenja kaznenog djela spolnog uznemiravanja iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. KZ/11.

 

Odlučujući o žalbi optuženog F. N. protiv presude Općinskog suda u Virovitici od 13. studenog 2014. broj Kzm-4/2014-28, Županijski sud u Bjelovaru je opravdano ocijenio da radnje optuženika usmjerene na oštećenicu, kako su opisane u izreci prvostupanjske presude („jednom je uhvatio za nogu, drugi puta je zagrlio, treći puta zamahnuo da je udari po stražnjici, četvrti puta rekao da je treba istući, a zatim ju udario po stražnjici“), nemaju spolnu konotaciju, odnosno ne predstavljaju grubo zadiranje u sferu seksualnosti do mjere da su mogle povrijediti dostojanstvo i moral žrtve pa da bi tim radnjama bila ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. KZ/11.

 

Naime, radnje opisane kao optuženikovo hvatanje oštećenice za nogu, bez pobliže naznake mjesta na nozi na kojem je došlo do hvatanja, kao i njegov zagrljaj učenice pri izlasku iz učionice, iako se njima nedvojbeno zadire u tjelesni integritet druge osobe, protivno navodima državnog odvjetnika, nemaju, same za sebe, spolni karakter, jednako kao što takav karakter nemaju ni riječi da je treba istući. Nadalje, radnje zamahivanja rukom prema stražnjici i udaranje druge osobe po stražnjici mogu biti i spolne naravi, ali takav spolni karakter tih radnji, da bi se radilo o kaznenom djelu spolnog uznemiravanja iz članka 156. KZ/11., mora biti jasno naznačen u činjeničnom opisu kaznenog djela, a to ovdje nije slučaj.

 

Ujedno, s pravom drugostupanjski sud zaključuje da predmetne radnje, pa i udaranje po stražnjici, ne predstavljaju zadiranje u sferu seksualnosti druge osobe u mjeri i intenzitetu zbog kojeg bi imale značaj radnji počinjenja kaznenog djela iz članka 156. KZ/11.

 

Naime, činjenica da je Zakonom o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ broj 85/08. i 112/12., dalje: ZSD) predviđena prekršajna odgovornost za spolno uznemiravanje, pri čemu je radnja počinjenja prekršaja iz članka 26. stavka 1. ZSD-a, prema odredbi članka 3. stavku 2. toga Zakona, gotovo istovjetno određena kao i radnja počinjenja kaznenog djela iz članka 156. KZ/11., zahtijeva razgraničenje radnje počinjenja prekršaja i kaznenog djela, a takvo razgraničenje moguće je upravo s obzirom na intenzitet povrede zaštićenog dobra, pri čemu treba imati na umu odredbu članka 1. stavka 1. KZ/11., prema kojoj se kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju samo za ona ponašanja kojima se tako povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile (iz čega proizlazi takozvana fragmentarnost i supsidijarnost kaznenopravne zaštite).

 

Stoga, ocjenjujući da optuženikove radnje opisane u optužnici (njegovo traženje od oštećene učenice da ostane u učionici za vrijeme odmora, grljenje, hvatanje za nogu, udaranje po stražnjici i riječi da je treba istući) nisu poduzete upravo s ciljem vrijeđanja dostojanstva i dovođenja oštećenice u ponižavajući položaj, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da, iako su te radnje izvjesno neprimjerene i neprihvatljive, ne predstavljaju grubo zadiranje u sferu seksualnosti, i to do mjere da bi u objektivnom smislu predstavljale ostvarenje bića kaznenog djela spolnog uznemiravanja iz članka 156. KZ/11.

 

Zbog iznijetog, i uz okolnost da ni u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela koje je F. N. bilo stavljeno na teret optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici, izmijenjenom na raspravi 30. listopada 2014. nije naznačena spolna narav poduzetih radnji, nije osnovana tvrdnja državnog odvjetnika da je drugostupanjski sud, našavši da opisanim postupanjem optuženika nisu ostvarena obilježja kaznenog djela spolnog uznemiravanja iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. KZ/11., povrijedio odredbu članka 468. stavka 3. u svezi s člankom 469. točka 1. ZKP/08.-14. u pitanju je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo.

 

U odnosu na povredu članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP/08.-14. državni odvjetnik u zahtjevu ističe da je zaključak drugostupanjskog suda protivan odredbi članka 19. stavku 1. Konvencije o pravima djeteta („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 12/93. i 20/97. dalje: Konvencija) i da je odlukom Županijskog suda u Bjelovaru od 15. siječnja 2015. broj Kžm-32/2014-3, koja je „donesena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i Međunarodnim konvencijama o zaštiti djece“ povrijeđen zakon.

 

Međutim, odredbom članka 19. stavkom 1. Konvencije, na koju ukazuje državni odvjetnik, propisano je da će države stranke poduzeti sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zlouporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje dok o njemu brine roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili druga odgovorna osoba kojoj je povjerena skrb o djetetu.

 

Dakle, citirana odredba članka 19. stavka. 1. Konvencije načelne je naravi te obvezuje države, stranke te Konvencije, na poduzimanje zakonodavnih, upravnih, socijalnih i prosvjetnih mjera zaštite djece od svih oblika povreda, pa i spolnog uznemiravanja, pri čemu, suprotno navodima zahtjeva, navedena odredba Konvencije, čija stranka je i Republika Hrvatska, ne određuje koje radnje predstavljaju spolno uznemiravanje, pa tako ni ne propisuje kojim radnjama se ostvaruju obilježja kaznenog djela iz članka 156. KZ/11.

 

Međutim, ovdje treba navesti i da odredba članka 468. stavak 2. ZKP/08.-14., na koju izrijekom ukazuje državni odvjetnik u zahtjevu, propisuje da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka počinjena, između ostalog, i ako je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Iako Konvencija o pravima djeteta sadrži univerzalne standarde koje države potpisnice moraju jamčiti svakom djetetu te osigurava socijalna, ekonomska, građanska, politička i kulturna prava djece, tom Konvencijom nije propisano pravo na pravično suđenje. Naime, pravo na pravično suđenje, povreda kojega, ako je ocijenjena teškom, u skladu s odredbom članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14., predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, propisano je odredbom članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav RH) i odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06., i 2/10., dalje: EKLJP), pa stoga povreda članka 19. stavka 1. Konvencije o pravima djeteta ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

 

Iz sadržaja odredbe članka 6. stavka 1. EKLJP proizlazi da prava propisana tom odredbom, a koja čine sadržaj prava na pravično suđenje, pripadaju svakome kome se utvrđuju prava i obveze građanske naravi i svakome protiv kojega je podignuta optužnica za kazneno djelo. Stoga, te s obzirom na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Perez protiv Francuske (presuda od 12. veljače 2004., zahtjev broj 47287/99) i Jeans protiv Hrvatske (presuda 13. siječnja 2011., zahtjev 45190/07), proizlazi da se članak 6. stavak 1. EKLJP primjenjuje na žrtvu pod uvjetom da je postavila imovinskopravni zahtjev i u postupku sudjeluje kao oštećenik ili ako je pokrenula parnicu čiji ishod ovisi od ishoda kaznenog postupka.

 

Slijedom iznijetog, s obzirom na okolnosti ovog predmeta i činjenicu da tijekom kaznenog postupka koji je vođen protiv optuženog F. N. zbog kaznenog djela iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. imovinskopravni zahtjev nije postavljen, to je promašen navod državnog odvjetnika da je ovdje riječ o odluci „koja je donesena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i Međunarodnim konvencijama o zaštiti djece“ i da je time povrijeđena odredba članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP/08.-14.

 

Zbog svega iznesenog, ne postoji povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.-14., kao niti povrede iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08.-14. koje ističe državni odvjetnik, zbog čega je njegov zahtjev, na temelju odredbe članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) koji se sada primjenjuje, odbijen kao neosnovan.

 

Zagreb, 9. siječnja 2019.