Broj: Kž 130/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. R. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2.  u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 02. prosinca 2014. broj K-7/14, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. M. R. oslobodio od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, razbojništvo, iz čl. 230. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisano u izreci te odluke.

Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećeno trgovačko društvo „B.“ d.o.o. Z. i ošt. V. Š. upućeni su da imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici.

              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

              Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. KZ/11.

              Odgovor na žalbu podnio je opt. M. R. po branitelju V. B., odvjetniku iz R., uz prijedlog da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

              Spis je, u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Državni odvjetnik smatra da je oslobađajuća presuda rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osporava po prvostupanjskom sudu iznesenu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, naročito ukazujući na proturječne navode obrane optuženika, sugerirajući da je optuženik tijekom postupka svoje navode prilagođavao pojedinim u međuvremenu izvedenim dokazima, a te razlike u obrani potom opširno izlaže i analizira, nalazeći ih nelogičnima. Također kritizira ocjenu prvostupanjskog suda u pogledu izvršenog prepoznavanja, prigovarajući da su zapisnici o prepoznavanju vjerodostojni i da im je, suprotno stanovištu prvostupanjskog suda, trebalo povjerovati i prihvatiti ih. Po mišljenju državnog odvjetnika bi tako ocijenjeni dokazi, u povezanosti s postojećim indicijama, odnosno izjavom počinitelja „daj pare, pljačka“ koji je k tome dodao da je „na privremenoj slobodi, uvjetnoj osudi“, kako to navodi svjedok N. T., te podacima iz telekomunikacijskog vještačenja o tome gdje se optuženik tempore criminis nalazio, tvorili adekvatnu činjeničnu podlogu za zaključak o tome da je upravo optuženik počinitelj inkriminiranog kaznenog djela.

              Međutim, suprotno navodima državnog odvjetnika, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom, kao i obranu optuženika, minuciozno i savjesno analizirao i kritički i logično ocijenio, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju u svemu pravilnima.

              Optuženik je doista, iznoseći u više navrata obranu, svoj iskaz mijenjao, no ni u jednom navratu inkriminirano djelo nije priznao, već ga je dosljedno poricao i tvrdio da nema ništa s tim djelom. Nedosljednosti u pojedinim tvrdnjama optuženika gdje se i kada toga dana nalazio nisu stoga dovoljne za zaključak da je on i počinitelj inkriminiranog djela, jer se optuženik ima pravo braniti na način koji smatra prikladnim, a na državnom odvjetniku je teret dokaza da je upravo optuženik počinio djelo za koje se tereti. U konkretnom slučaju nije bilo nikakvih materijalnih tragova koji bi optuženika povezivali s inkriminiranim razbojništvom, jer na licu mjesta nisu pronađeni upotrebljivi DKT tragovi, od optuženika nije oduzet novac pribavljen kaznenim djelom, niti je kod njega pronađen nož kojim je počinitelj kritične zgode prijetio. Za naglasiti je, nadalje, da je počinitelj tog djela imao kapuljaču navučenu na glavu, a svjedokinje N. U. G. i V. Š., djelatnice sportske kladionice, izjavile su i da je preko lica držao maramu. Takav opis nesumnjivo podrazumijeva da crte lica počinitelja nisu bile izložene pogledima očevidaca, zbog čega je sigurno prepoznavanje počinitelja zacijelo bilo otežano. Prvostupanjski je sud, provjeravajući vjerodostojnost zapisnika o prepoznavanju iz kojih je proizlazilo da su obje spomenute djelatnice kladionice prepoznale optuženika kao počinitelja, te djelatnice ispitao kao svjedoke, posebnu pažnju posvećujući upravo okolnostima pod kojima je to prepoznavanje izvršeno, te je njihove iskaze usporedio s iskazima svjedoka policajca A. B. i M. Đ. Pritom je utvrdio nepodudarnosti između sadržaja zapisnika o prepoznavanju i odvijanja same radnje prepoznavanja (pa tako, npr. da u zapisnik nije ubilježeno da se od osoba koje su bile poredane radi prepoznavanja tražilo da izgovore određene riječi pred svjedokom N. U. G., iako je to bilo učinjeno, što je potvrdio i svjedok policajac B., ne dajući prihvatljivo objašnjenje za takav propust), kao i vrlo značajan podatak na koji su ukazale obje djelatnice kladionice, odnosno da je opis počinitelja, koji se uoči same radnje prepoznavanja mora utvrditi i unijeti u zapisnik na temelju ispitivanja svjedoka koji vrše prepoznavanje, u konkretnom slučaju unesen u zapisnik na temelju onog što je bilo sadržano u službenim zabilješkama o obavljenim obavijesnim razgovorima s tim svjedokinjama, čime su u sadržaj zapisnika o prepoznavanju ušli i podaci koji nisu smjeli biti dio tih zapisnika jer se sadržaj službenih zabilješki o obavljenim obavijesnim razgovorima ne može koristiti kao dokaz niti upotrebljavati u kaznenom postupku. Iz tih je razloga prvostupanjski sud zaključio da sadržaj zapisnika o prepoznavanju nije vjerodostojan, te se priklonio iskazima svjedokinja N. U. G. i V. Š. danima na raspravi, a kada su svjedokinje izjavile da nisu bile sigurne da je optuženik počinitelj, iako to nije tako uneseno u zapisnike o prepoznavanju.

              Kako, dakle, identifikacija optuženika kao počinitelja nije sa sigurnošću utvrđena, u nedostatku materijalnih tragova koji bi povezivali optuženika s predmetnim kaznenim djelom, prvostupanjski je sud zaključio da nema dovoljno dokaza da je optuženik to djelo i počinio. Ovakvo rezoniranje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući da preostala dokazna građa (odnosno riječi koje je počinitelj izgovorio na licu mjesta, a koje je citirao svjedok N. T.), te činjenica da je mobitel optuženika u 17,14 i u 17,30 bio zabilježen na udaljenosti zračnom linijom oko 950 m, odnosno 250 m od mjesta događaja, a djelo je počinjeno oko 17,40 sati, iako predstavljaju temelj za sumnju o optuženiku kao počinitelju tog djela, nisu istodobno i nedvojbena argumentacija za zaključak o identitetu počinitelja.

              Naime, postojanje osnovane sumnje da je neka osoba počinila određeno kazneno djelo je dovoljno za podizanje optužnice, ali ne i za donošenje osuđujuće presude, jer ista mora biti rezultat utvrđenja bitnih činjenica s izvjesnošću. Stoga je u danoj situaciji, dosljedno primjenjujući načelo in dubio pro reo, prvostupanjski sud zakonito i osnovano opt. M. R. oslobodio od optužbe.

              Iz navedenih razloga nije ostvarena žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

Zagreb, 13. lipnja 2017.