Broj: Kž 294/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. T., zbog kaznenog djela iz članka 90., u vezi čl. 33. KZ/97., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. T., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 21. siječnja 2016. br. K-7/12, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. D. T. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. st. 1. KZ/97, na temelju navedenih zakonskih odredbi uz primjenu čl. 57. st. 1. i 4. toč. d) Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunava vrijeme lišenja slobode od 15. do 17. rujna 2011.

 

II.              Žalba opt. D. T. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Vukovaru proglasio je krivim opt. D. T. da je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97, na način pobliže opisan u izreci te presude, te ga je primjenom čl. 57. st. 1. i 4. toč. d) KZ/97, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, u koju mu je primjenom čl. 63. KZ/97, uračunato vrijeme lišenja slobode od 15. do 17. rujna 2011.

 

Na temelju čl. 158. st.1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. -  dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. A. D. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1., u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 7. i 8. ZKP/08, optuženik je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od  29.002,40 kn za gotove izdatke, te 1.000,00 kn na ime paušala.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači osudom na strožu kaznu zatvora.

 

Optuženi D. T. podnio je žalbu putem branitelja E. M. odvjetnika iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te okrivljenika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

              Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08,  spisi su dostavljeni na dužno razgledanje.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba opt. D. T. nije osnovana.

 

Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, time što je izreka pobijane presude u suprotnosti s provedenim dokazima te je nerazumljiva i proturječna  razlozima presude.

 

Protivno takvim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje je utemeljio na rezultatima i ocjeni dokaza izvedenih na raspravi, pa se istaknuti žalbeni navodi ustvari svode na prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji će se razmotriti nastavno kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

Prema tome, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupak na koje se u žalbi poziva optuženik, niti se radi o bilo kojoj povredi kaznenog postupka ili zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na način da ističe kako je pogrešno utvrđeno činjenično stanje dovelo do povrede kaznenog zakona kada je optuženiku stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iako bi se pravilnom ocjenom izvedenih dokaza moglo zaključiti da se zapravo radi o prekoračenju nužne obrane ili nanošenju teške tjelesne ozljede, a ne o pokušaju ubojstva, čime optuženik zapravo pobija ispravnost utvrđenih činjenica na kojima je prvostupanjski sud pravilno temeljio svoje zaključke da je optuženik počinio upravo kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/07.

 

Naime, kako se pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, očito je da se ovdje radi samo o pobijanju ispravnosti utvrđenih činjenica, a ne o pogrešnoj primjeni materijalnog prava na ispravno utvrđeno činjenično stanje, a protivno navodima u žalbi, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize izvedenih dokaza, prije svega iskaza ošt. A. D., te ispitanih svjedoka i rezultata provedenog medicinskog vještačenja, zaključio da je optuženik u cilju da usmrti ošt. A. D. zadao istom ukupno jedanaest ubodnih rana (tri ubodne rane leđa, dvije ubodne rane glave i šest ubodnih rana prednje prsne i trbušne stjenke od kojih su dvije bile s prodorom u trbušnu šupljinu), čime je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97, upravo na način pobliže opisan u izreci pobijane presude, za što je prvostupanjski sud dao dostatne, uvjerljive i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.  Pri tome, u situaciji kada tijekom verbalnog i fizičkog sukoba nastalog između optuženika i oštećenika, optuženik odlazi do automobila parkiranog ispred ugostiteljskog objekta, uzima nož iz automobila i vraća se do oštećenika te mu zadaje ukupno jedanaest ubodnih rana (a ne porezotine kako ih proizvoljno i suprotno nalazu medicinskog vještaka označava optuženik u podnesenoj žalbi), jasno proizlazi namjera optuženika usmjerena na usmrćenje oštećenika, do čega nije došlo samo uslijed sretnih okolnosti da unatoč prodoru noža u trbušnu šupljinu oštećenika nije došlo do ozljeđivanja vitalnih organa koji se nesumnjivo tamo nalaze, te nema govora o postupanju u nužnoj obrani pa tada niti o prekoračenju iste.

 

Ocjenjujući osnovanost i zakonitost odluke o kazni, u povodu podnesenih žalbi zbog te žalbene osnove od strane državnog odvjetnika pa i optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je žalba državnog odvjetnika osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

Naime, prvostupanjski sud je s jedne strane pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 50. i 56. KZ/97, bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, cijeneći kao olakotne okolnosti na strani optuženika –dosadašnju neosuđivanost, obiteljske prilike, činjenicu da je kao sudionik Domovinskog rata odlikovan Spomenicom, te doprinos oštećenika nastalom sukobu, koje je okolnosti pravilno cijenio kao naročito izražene olakotne okolnosti, dok istovremeno otegotnih okolnosti na strani optuženika sud nije našao.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj inače pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti te kako je veći značaj trebao dati činjenici da je optuženik postupajući s izravnom namjerom pokazao izrazitu upornost u izvršenju djela kada je oštećeniku zadao ukupno jedanaest ubodnih rana, od kojih su dvije prodrle u trbušnu šupljinu oštećenika, te je kazneno djelo ubojstva ostalo u pokušaju samo zahvaljujući sretnim okolnostima i činjenici da nije došlo do ozljeđivanja vitalnih organa oštećenika.

 

Stoga je i po nalaženju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, imajući na umu sve utvrđene okolnosti, opravdano očekivati da će se tek kaznom odmjerenom u izreci ove presude (u trajanju od tri godine i šest mjeseci zatvora), koja je odmjerena primjenom odredbi o ublažavanju kazne s obzirom na istaknute olakotne okolnosti i činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju, prema optuženiku ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i 56. KZ/97, te je trebalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način pobliže označen u izreci ove drugostupanjske presude.

 

S obzirom da je iz navedenih razloga prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, to je odbijena žalba opt. D. T. podnesena zbog te iste žalbene osnove.

 

Prema svemu što je izloženo trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 i čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 13. lipnja 2017.