- 1 -              Rev 91/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 91/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice O. G., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u R., protiv tuženice V. K. iz L., koju zastupa punomoćnik R. K., suprug tuženice, radi otkaza ugovora o zakupu poslovnog prostora, predaje u posjed i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3315/11-2 od 18. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-270/09-31 od 7. lipnja 2010., u sjednici održanoj 8. siječnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

i

r i j e š i o   j e :

 

 

I.              Revizija tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3315/11-2 od 18. veljače 2013. kojim je potvrđena točka I. stavak treći presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-270/09-31 od 7. lipnja 2010., se odbija kao neosnovana.

 

II.              Revizija tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3315/11-2 od 18. veljače 2013. kojim je potvrđena točka I. stavak prvi i drugi prvostupanjske presude se odbacuje kao nedopuštena.

 

III.              Revizija tužiteljice protiv dijela presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3315/11-2 od 18. veljače 2013. kojim je potvrđena odluka o parničnim troškovima iz točke II. prvostupanjske presude se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Pazinu presudom poslovni broj P-270/09-31 od 7. lipnja 2010. sudio je:

 

I.              „Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              Otkazuje se Ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen između O. G. kao zakupodavatelja i K. V. iz P., (ranije iz P.), kao zakupca, zaključen dana 20. listopada 203., Klasa: 372-01/03-01/01, Ur. br. 21463/02-02-02-03-15.

 

Nalaže se tuženoj da poslovni prostor u naravi zgrada u mjestu B. sagrađena na k.č. 529 upisana u zk. ul. 1278 k.o. L., neto korisne površine 306,00 m2, slobodan od soba i stvari, preda tužiteljici - O. G. u posjed.

 

Nalaže se tuženoj da isplati tužiteljici obroke mjesečne zakupnine i to za mjesec studeni 2003. Iznos od 1.030,64 kune, a nadalje u visini od 6.030,64 kune mjesečno sve do dana predaje O. G. u posjed navedene zgrade, a sve sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedini mjesečni iznos teče od njegova dospijeća - od šestog dana u mjesecu za tekući mjesec pa do isplate.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice O. G. za naknadu parničnog troška kao neosnovan.“

 

Županijski sud u Puli-Pola je presudom poslovni broj Gž-3315/11-2 od 18. veljače 2013. odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. U reviziji je navedeno da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja navedenog u reviziji, važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud RH ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je djelomično nedopuštena, a djelomično neosnovana.

 

Revizija je nedopuštena protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđen I. stavak prvi i drugi prvostupanjske presude, odnosno kojim je pravomoćno odbijen zahtjev za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora i zahtjev za predaju.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH je ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tužiteljica protiv drugostupanjske presude podnijela redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, koju stranke mogu podnijeti:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

 

Pobijana drugostupanjska presuda nije presuda iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, pa je za dopuštenost revizije mjerodavan vrijednosni kriterij iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Točkom I. stavak prvi i drugi prvostupanjske presude potvrđene drugostupanjskom presudom odlučeno je o nenovčanim zahtjevima za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora i zahtjev za predaju poslovnog prostora, pa je po čl. 40. st. 2. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

Tužiteljica u tužbi nije označila vrijednost predmeta spora za nenovčane zahtjeve, a prvostupanjski sud nije postupio po čl. 40. st. 4. ZPP na način da je  brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, rješenjem odredio vrijednost predmeta spora. Ako prvostupanjski sud u slučaju iz čl. 40. st. 4. ZPP ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatra će se da je vrijednost predmeta spora 50.000,00 kn (čl. 40. st. 5. ZPP).

 

Stoga protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o nenovčanim zahtjevima nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Napominje se da je ovaj sud ispitao ispunjava li podnesena revizija protiv navedenog dijela pretpostavke propisane odredbom čl. 382. st. 2. ZPP, prema kojoj, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi važnosti primjerice navedeni u toj odredbi.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Tužiteljica se u reviziji nije pozvala na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, a revizija protiv drugostupanjske presude o nenovčanom zahtjevu ne ispunjava kriterije za izvanrednu reviziju.

 

Stoga je valjalo djelomično odbaciti po čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Revizija je dopuštena protiv drugostupanjske presude kojoj je odlučeno o novčanom zahtjevu, ali je neosnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392a st. 1. ZPP revizijski sud je u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija dopuštenom revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koju je ukazano u reviziji, koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li tuženica dužna isplatiti tužitelju naknadu za korištenje poslovnog prostora (zgrada u mjestu B. sagrađena na k.č. 529 upisana u zk. ul. 1278 k.o. L.) i to obroke mjesečne zakupnine za mjesec studeni 2003. u iznosu od 1.030,64 kune, a nadalje u visini od 6.030,64 kune mjesečno sve do dana predaje O. G. u posjed navedene zgrade.

 

Također je sporno postoji li između stranaka valjan ugovor o zakupu navedenog poslovnog prostora, te za slučaj da ugovor nije valjan, je li tuženica dužna isplatiti naknadu za korištenje neovisno o tome je li ugovor o zakupu ništav.

 

S tim u vezi je sporna pravilna primjena propisa na kojima se temelji obrazloženje drugostupanjske presude i to: Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine” broj 91/96, 124/97, 174/01, 38/09, 125/11), Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 38/09) i Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj 125/11), jer tužiteljica drži da su glede ništavosti ugovora o zakupu u mjerodavne odredbe Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine” broj 51/01).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su tužiteljica i tuženica dana 20. listopada 2003. potpisale Ugovor o zakupu poslovnog prostora Klasa: 372-01/03-01/01, Ur. br. 21463/02-02-02-03-15., te da je predmet zakupa zgrada stare škole u mjestu B. sagrađena na k.č. 529 upisana u zk. ul. 1278 k.o. L., neto korisne površine 306,00 m2,

 

- da se tuženica obvezala plaćati zakupninu u iznosu od 6.030,64 kune mjesečno, što odgovara protuvrijednosti 795,60 EUR na dan potpisivanja ugovora,

 

- da je tuženica na temelju ugovora bila dužna zgradu koristiti u svrhu brige i skrbi za starije i nemoćne osobe,

 

- da tuženica nije plaćala zakupninu, zbog čega su joj upućene opomene u tri navrata, a s time što joj opomene od 28. veljače 2006. i 3. travnja 2006. nisu uručene, a uručena joj je treća opomena kojom se poziva na plaćanje zaostalih mjesečnih zakupnina u iznosu od 184.834,37 kuna po kojoj tuženica nije postupila i tužiteljici nije platila ništa,

 

- da ugovor nije ispunjavala ni jedna od ugovornih strana jer tužiteljica nije predala zgradu tuženici, iako joj je omogućila pregled zgrade kako bi tuženica mogla procijeniti visinu troškova uređenja zgrade, koja je bila sporna, a prema ugovoru su se troškovi trebali barem djelomično prebiti s potraživanje tužiteljice po osnovi zakupnine,

 

- da iz rezultata cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi da su stranke postigle načelan dogovor o zakupu poslovnog prostora i iznosu zakupnine, ali nisu ugovorile detalje o rokovima, način predaje i stupanju tuženice u posjed, rokovima započinjanja adaptacije i sanacije prostora, te omjer prebijanja troškova adaptacije s iznosima zakupnine, o čemu su usmeno okvirno razgovarali,

 

- da je do potpisa Ugovora o zakupu došlo na temelju javnog natječaja, ali tužiteljica prije sklapanja ugovora o zakupu nije pribavila mišljenje o pravnoj valjanosti ugovora od nadležnoga državnog pravobranitelja.

 

Stoga su nižestupanjski sudovi zaključili da je predmetni Ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbi čl. 6. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine” broj 91/96), što se po shvaćanju drugostupanjskog suda nikako ne može smatrati manjim nedostatkom ugovora, jer je takav ugovor ništav prema izričitoj odredbi čl. 7. Zakona o zakupu poslovnog prostora.

 

U odnosu na prigovore tužiteljice da je stupanjem na snagu Zakona o državnom odvjetništvu, kojim je stavljen izvan snage prijašnji Zakon o državnom odvjetništvu i Zakon o državnom pravobraniteljstvu, prestala potreba pribavljanja mišljenja od nadležnog državnog pravobraniteljstva, drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da stupanjem na snagu tog zakona nisu stavljene izvan snage odredbe Zakona o zakupu poslovnog prostora, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o državnom odvjetništvu.

 

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen s obrazloženjem da između stranka nije sklopljen valjan ugovor o zakupu, pa ne postoji ugovorna obveza, a da s druge strane tuženica nije koristila tuđi poslovni prostor jer nije ni stupila u posjed prostora, pa vlasnik prostora nema pravo na naknadu za korištenje poslovnog prostora neovisno o ugovoru.

 

Tužiteljica je revizijom osporila pravilnu primjenu materijalnog prava glede ništetnosti Ugovora o zakupu.

 

Prema navodima tužiteljice stupanjem na snagu Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine” broj 51/01) prestao je važiti Zakon o državnom odvjetništvu („Narodne novine” broj 75/95 i 36/98) i Zakon o državnom pravobraniteljstvu („Narodne novine” broj 75/95), a novim zakonom drugačije je uređena nadležnost i ovlasti državnog odvjetništva.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude, a prema kojemu tužiteljica nije dokazala postojanje obveze iz ugovora niti obveze na temelju faktičnog korištenja tuđe stvari.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova Ugovor o zakupu potpisan je dana 20. listopada 2003. između tužiteljice i tuženice nakon provedenog javnog natječaja, ali tužiteljica prije sklapanja ugovora o zakupu nije pribavila mišljenje o pravnoj valjanosti ugovora od nadležnoga državnog pravobranitelja.

 

U vrijeme sklapanja Ugovora o zakupu bio je na snazi Zakon o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine” broj 91/96) koji je u čl. 6. propisivao:

 

(1) Poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske, općina, gradova, županija i G. Z., te pravnih osoba u njihovu vlasništvu ili pretežitom vlasništvu daje se u zakup putem javnoga natječaja.

 

(6) Prije sklapanja ugovora o zakupu osobe iz stavka 1. ovoga članka dužne su pribaviti mišljenje o pravnoj valjanosti ugovora od nadležnoga državnog pravobranitelja.

 

(7) Ugovor o zakupu sklopljen protivno odredbama ovoga članka ništav je.

 

Predmetni poslovni prostor je bio u vlasništvu tužiteljice O. G., pa je prema navedenom propisu postojala obveza pribaviti mišljenje o pravnoj valjanosti ugovora od nadležnoga državnog pravobranitelja.

 

Pogrešno tužiteljica drži da je obveza pribavljanja mišljenja prestala stupanjem na snagu Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine” broj 51/01) kojim je stavljen izvan snage prijašnji Zakon o državnom odvjetništvu i Zakon o državnom pravobraniteljstvu, te kojim su djelomično izmijenjene odredbe o nadležnosti i ovlastima te dvije državne institucije.

 

Naime Zakon o zakupu poslovnog prostora/96 je lex specialis u odnosu na Zakon o državnom odvjetništvu, a ovlasti državnog odvjetništva mogu biti propisane i posebnim zakonom. Tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine” broj 174/ 04) i to u čl. 3. brisana odredba čl. 6. st. 5. i 6. Zakona o zakupu poslovnog prostora.

 

Zakonom o državnom odvjetništvu („Narodne novine” 51/01) formirani su Kazneni i Građansko-upravni odjel koji obavljaju, u pretežitom dijelu, poslove koje je za kazneni odjel propisivao Zakon o državnom odvjetništvu, a za građansko-upravni odjel Zakon o državnom pravobraniteljstvu.

 

Osnovano tužiteljica ukazuje u reviziji da je prema novom ustroju Državno odvjetništvo Republike Hrvatske uz ostalo, prema odredbi čl. 16. st. 2. Zakona o državnom odvjetništvu  nadležno i ovlašteno davati na zahtjev državnih tijela (…) pravna mišljenja o svim pitanjima koja se odnose na imovinskopravne poslove i zaštitu imovine, prirodnih bogatstava, dijelova prirode, nekretnina, stvari i prava od interesa za Republiku Hrvatsku.

 

              Međutim, stupanjem na snagu Zakona o državnom odvjetništvu nisu stavljene izvan snage odredbe Zakona o zakupu poslovnog prostora, a poslove ranijeg Državnog pravobraniteljstva preuzelo je državno odvjetništvo.

 

Stoga je za valjanost ugovora o zakupu poslovnog prostora u vlasništvu općina, koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine” broj 174/04) bilo potrebno pribaviti mišljenje o pravnoj valjanosti ugovora od nadležnoga državnog pravobranitelja te državnog odvjetništva, što je u ovom slučaju izostalo.

 

Zbog iznijetih razloga predmetni ugovor o zakupu je ništav, pa iz samog ugovora nije nastala obveza tuženice plaćati zakupninu.

 

Pravilno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da u ovom slučaju nije nastala obveza tuženice korištenjem tuđe stvari bez valjane pravne osnove, jer prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženica nije stupila u posjed poslovnog prostora niti ga je na bilo koji način koristila.

 

Zbog iznijetih razloga tužbeni zahtjev za isplatu naknade za korištenje je odbijen pravilnom primjenom materijalnog prava, pa je valjalo djelomično potvrditi presudu po čl. 393. ZPP.

 

U odnosu na reviziju protiv odluke o parničnim troškovima:

 

Revizija protiv rješenja o parničnim troškovima nije dopuštena.

 

Naime, revizija je izvanredni pravni lijek kojim stranke mogu podnijeti protiv presude i rješenja.

 

Prema odredbi čl. 382. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, i to redovnu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 1. ZPP, a izvanrednu reviziju prema pravilima iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Kad su u pitanju rješenja drugostupanjskog suda, revizija u pravilu nije dopuštena, a  samo iznimno je dopuštena po čl. 400. st. 1. ZPP, i to protiv takvog rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer glede parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava, o čemu je zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi:

 

„Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija.”

 

Stoga je podnesena revizija protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju.

 

Zagreb, 8. siječnja 2019.