Poslovni broj 8 Gž R-2154/16-2

 

 

 

 

Poslovni broj 8 Gž R-2154/16-2

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Horvat-Mataić, predsjednice vijeća, Ivice Veselića suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Feuš članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. G. P. iz Z., koju zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u odvjetničkom društvu P. i p. u Z., protiv tuženika INA-Industrija nafte d.d. Zagreb, Avenija Većeslava Holjevca 10, kojeg zastupa punomoćnik Željko Petrišić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-490/14-32 od 7. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 8. siječnja 2019.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-490/14-32 od 7. srpnja 2016. u pobijanom usvojenom dijelu pod točkom I. izreke pobijane presude i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              ''I. Utvrđuje se da je Odluka tuženika o privremenom udaljenju s rada od 20. prosinca 2011. godine nezakonita i nedopuštena“.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-490/14-32 od 7. srpnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II., III., IV. i V. izreke.

 

III. Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-490/14-32 od 7. srpnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke i sudi:

 

Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku daljnji parnični trošak u iznosu od 20.625,00 kuna u roku 8 dana.

 

IV. Tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.812,50 kuna u roku 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              Utvrđuje se da je Odluka tuženika o privremenom udaljenju s rada od 20. prosinca 2011 godine nezakonita i nedopuštena.

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da putem internog lista INA GLASNIK –  i putem e-mail adrese: interne.vijesti@ina.hr ili u slučaju promjene naziva e-mail adrese putem nove e-mail adrese za identičnu svrhu, ili putem e-mail adrese predsjednika Uprave INA – INDUSTRIJA NAFTE d.d., Zagreb, uputi tužiteljici uz kopiju poruke svim radnicima tuženika odnosno uz naznaku primatelja SVIMA i uz pisani dokaz o upućenoj elektroničkoj pošti svim radnicima tuženika, ispriku sljedećeg sadržaja:

Ovim se putem, osobno i u ime INA INDUSTRIJA NAFTE OIB: 27759560625, kao Poslodavca, želim ispričati gospođi Ž. G. P. za sve postupke kojima je neosnovano bila izložena dana 20.12.2011., na mjestu direktorice Sektora korporativnih komunikacija INA INDUSTRIJA NAFTE d.d., te za sve pretrpljene neugodnosti.

Način na koji je udaljena odnosno način na koji je radnici oduzeta mogućnost rada bio je pravno nedopušten i nekorektan.

Stoga, ovom prilikom još jednom osobno i u ime INA – INDUSTRIJA NAFTE kao Poslodavca upućujem isprike gospođi Ž. G. P.. 

 

Predsjednik Uprave

INA INDUSTRIJA NAFTE d.d.,

a sve u roku osam dana.“

 

Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da na ime nematerijalne štete, odnosno povrede prava osobnosti isplatiti tužiteljici iznos od 500.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekućom od dana podnošenja ove tužbe, do isplate.“

IV.               Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od

71.875,00 kn, u roku od 8 dana.

 

V.               Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kn.

 

VI.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 81.250,00 kn.“

 

Protiv dijela navedene presude pod točkom II., III., IV. i VI. žalbu podnosi tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška, podredno, da se pobijana prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

 

Tuženik se žali protiv dijela pobijane presude pod točkom I. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da se pobijani dijelovi prvostupanjske presude preinače u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška, podredno, da se pobijani dijelovi prvostupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje, uz naknadu troška.

 

Žalba tužiteljice je neosnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanim dijelovima, ovaj sud ne nalazi da bi tijekom prvostupanjskog postupka bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, na koje viši sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Pobijana je presuda jasna i razumljiva te sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa se kao takva može ispitati.

 

U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužiteljica zaposlenica tuženika na temelju Ugovora o radu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i da je tuženik 20. prosinca 2011. donio Odluku o privremenom udaljenju s rada; da je tužiteljica 2. siječnja 2012. preporučenom pošiljkom podnijela Zahtjev za zaštitu prava, da je tuženik taj Zahtjev za zaštitu prava zaprimio 3. siječnja 2012. te da je tužiteljica ovu tužbu predala sudu preporučenom pošiljkom od 2. veljače 2012. Slijedom navedenog u ovoj pravnoj stari valja primijeniti odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., dalje: ZR) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010.

 

U odnosu na točku I. izreke:

 

Člankom 129. stavak 1. ZR-a je propisano: „Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava“, dok je stavkom 2. toga članka 129. propisano: „Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom“.

 

Naime, tuženik u žalbi osporava zaključivanje prvostupanjskog suda da se dan zaprimanja preporučene pošiljke tuženiku smatra danom dostave zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu i da od tog dana počinje teći rok za podnošenje tužbe, te se ističe da iz odredbe čl. 129. st. 2. ZR-a proizlazi da rok za podnošenje tužbe teče od dana predaje preporučene pošiljke na poštu, a ne od dana zaprimanja preporučene pošiljke kod tuženika.

 

Glede prijepornog pitanja računanja roka za podnošenje tužbe propisanog odredbom čl. 129. st. 2. ZR-a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kada je radnik zahtjev za zaštitu prava u roku uputio poslodavcu preko pošte preporučenom pošiljkom, a iz javne isprave (povratnice) je imao podatak kada je poslodavac primio njegov zahtjev, rok iz čl. 129. st. 2. ZR-a počinje teći od dana kojeg je poslodavac primio zahtjev za zaštitu prava, a ne kada je zahtjev predao pošti.

 

Kako je neprijeporna činjenica da je tuženik 20. prosinca 2011. donio Odluku o privremenom udaljenju s rada i da je tužiteljica 2. siječnja 2012. preporučenom pošiljkom podnijela Zahtjev za zaštitu prava, da je tuženik navedenu preporučenu pošiljku zaprimio 3. siječnja 2012. (kako je razvidno iz povratnice) pa rok od 15 dana u kojem poslodavac može odlučiti o zahtjevu za zaštitu prava počinje teći od 4. siječnja 2012. te istječe 18. siječnja 2012. (srijeda). Dana 19. siječnja 2012. započeo je teći novi rok od 15 dana radi podnošenja tužbe, a posljednji dan roka za podnošenje tužbe istekao je 2. veljače 2012. (četvrtak). Taj dan nije padao na državni blagdan, odnosno u nedjelju ili koji drugi dan kad sud ne radi, pa kako je tužba podnesena toga dana (2. veljače 2012.) tuženik neosnovano ističe da je pitanje pravodobnosti tužbe pogrešno ocijenjeno.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, kako je tuženik Odlukom o osobnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 3. siječnja 2012. stavio izvan snage svoju Odluku o privremenom udaljenju s rada od 20. prosinca 2011., na koji način je udovoljio zahtjevu tužiteljice iz Zahtjeva za zaštitu zakonitosti, to ista Odluka više nije na snazi, odnosno više ne postoji. Slijedom navedenog, stav je ovog višeg suda, tužiteljica nema pravni interes na utvrđenje da je ta Odluka tuženika o privremenom udaljenju s rada od 20. prosinca 2011. nezakonita i nedopuštena.

 

Pravni interes treba shvatiti šire, tj. kao interes koji na bilo koji način dotiče pravne odnose tužiteljice, imovinskopravne ili neke druge. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari taj pravni interes tužiteljica može ostvarivati ponovno podnošenjem Zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv Odluke o osobnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 3. siječnja 2012. te potom eventualno tužbom. Zbog navedenog razloga valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom I. i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

 

U odnosu na točku II. izreke:

 

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je tužiteljica podneskom od 1. rujna 2015. preinačila tužbu na način da je pored postojećeg zahtjeva za utvrđenje i naknadu štete postavila i zahtjev kojim traži od tuženika da putem internog lista i putem e-mail adrese tuženika uputi njoj, uz kopiju te poruke svim radnicima, ispriku. Tužiteljica je navedeni zahtjev podnijela, pozivajući se na odredbu čl. 1099. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., dalje: ZOO).

 

Sud prvog stupnja pravilno je, suprotno žalbenim navodima, primijenio odredbu čl. 230. st. 1. ZOO-a, kada je utvrdio da je taj dio tužbenog zahtjeva podnesen nakon proteka zastarnog roka od 3 godine, imajući u vidu da je tužba podnesena 2. veljače 2012. godine. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno smatra da se rok treba računati od posljednje medicinske dokumentacije (svibanj 2012.). Naime, tužiteljica točkom II. izreke, između ostalog, traži „…ispriku za sve postupke kojima je neosnovano bila izložena dana 20.11.2011. .. te za sve pretrpljene neugodnosti. Način na koji je udaljena odnosno način na koji je radnici oduzeta mogućnost rada bio je pravno nedopušten i nekorektan“. Iz navedenog potpuno jasno slijedi da je tužiteljica za sve navedeno što navodi u ovdje citiranom dijelu točke II. izreke, doznala još 20. studenoga 2011.

 

U odnosu na točku III. izreke:

 

U odnosu na žalbene navode tužiteljice, u kojima žaliteljica preocjenjuje iskaze svjedoka D. M., M. V., K. S. i tužiteljice, na isto nije ovlaštena, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je, odnosno nije, prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužiteljice u ovom postupku.

 

Polazeći od činjenice da tužiteljica u tužbi i tijekom postupka nije navela na temelju koje osnove ju je tužena ili neki njezin radnik diskriminirao ili uznemiravao, prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 5. st. 2. i čl. 130. ZR-a, te članka 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj: 85/08., 112/12., dalje: ZSD), u svezi s čl. 1. st. 1. ZSD, odbija taj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

 

Prema odredbi čl. 5. st. 2. ZR-a poslodavac je dužan poštivati prava i dostojanstvo radnika. Prema st. 4. navedenog članka zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući i kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima, dok je prema st. 5. poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s posebnim zakonom.

 

Prema odredbi čl. 130. st. 1. ZR-a postupak i mjere zaštite dostojanstva od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju se posebnim zakonom, a to je Zakon o suzbijanju diskriminacije.

 

Odredbom čl. 1. ZSD-a propisano je da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovog članka (čl. 1. st. 2. ZSD-a).

 

Člankom 2. st. 1. ZSD-a propisano je da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

Jedan od oblika diskriminacije je i uznemiravanje koju odredba čl. 3. ZSD definira kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnove iz čl. 1. st. 1. ZSD-a koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

Iz citiranih odredbi proizlazi da se diskriminacijom i uznemiravanjem radnika smatra neželjeno ponašanje poslodavca ili nadređenog suradnika, uzrokovano osnovom iz čl. 1. st. 1. ZSD-a.

 

Tužiteljica kao osoba koja se poziva na diskriminaciju mora navesti po kojem od temelja iz čl. 2. st. 1. Zakona o radu odnosno čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu u usporedivoj situaciji.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio, a takvo utvrđenje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da tužiteljica u tužbi i tijekom postupka ne navodi niti jedan temelj diskriminacije i svoje navode o diskriminaciji ne obrazlaže niti jednom činjenicom iz koje bi bilo razvidno da je diskriminirana po nekoj osobini iz naprijed navedenih zakonskih odredbi, pa stoga nije učinila niti vjerojatnim da je do diskriminacije došlo i zbog toga je pravilno prvostupanjski sud odbio taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

Žalbeni navodi da je tužiteljica diskriminirana zbog protupravne Odluke tuženika od 20. studenoga 2011. zabranom tužiteljici „dolaska u sve poslovne prostore tuženika“, a da tužiteljica niti ne ukazuje da je stavljena u nepovoljniji položaj od ostalih djelatnika tuženika, su paušalni, te kao takvi nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

Neosnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev jer tužiteljica nije navela osnovu diskriminacije, s obzirom je čl. 186. ZPP-a propisano da parnične stranke nemaju dužnost navođenja pravne osnove spora.

 

Točno je da tužiteljica, u smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a nije dužna navesti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, međutim sa tim ne treba miješati odredbe čl. 2. st. 1. i 3. ZSD-a prema kojima tužitelj, u postupku pokrenutom individualnom tužbom za utvrđenje diskriminacije i za zabranu diskriminacije (čl. 17. st. 1. i 2. ZSD-a) mora navesti osnovu (temelj) iz čl. 1. st. 1. ZSD-a po kojoj je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu osobu.

 

Valja navesti i da je, u smislu odredbe čl. 20. ZSD-a, tužiteljica dužan učiniti vjerojatnim da je postupanjem tuženika došlo do diskriminacije, što u konkretnom slučaju tužiteljica nije učinila vjerojatnim.

 

Glede žalbenih navoda da je tužba u tom djelu tužbenog zahtjeva podnesena zbog povrede prava osobnosti iz čl. 1100. ZOO-a, valja reći da bi se odgovaralo za štetu moraju nastupiti određene činjenice koje se nazivaju pretpostavke odgovornosti za štetu. To su: a) sposobnost subjekta da odgovara za štetu, b) štetna radnja štetnika, c) šteta, d) uzročna veza između štetne radnje i štete i e) protupravnost (krivnja). Sve navedene pretpostavke moraju se ispuniti kumulativno. Međutim u konkretnom slučaju sasvim sigurno nema niti štetne radnje, niti uzročne veze niti protupravnosti tuženika. Naime, tuženik ima mogućnost donijeti i odluke koje nisu zakonite, a radnik ima pravo protiv istih odluka poslodavca može koristiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i posljedično tužbu. Zakon ne predviđa potraživanje naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog nezakonitog otkaza.

 

Zaključno, iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud, jer sa potrebnom sigurnošću proizlaze iz rezultata postignutih raspravljanjem i jer ih žalbeni navodi tužiteljice nisu uspjeli dovesti u sumnju.

 

Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154 st. 1. ZPP-a. Međutim, pri odlučivanju koje će troškove tuženiku naknaditi sud prvog stupnja pogrešno nije prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a) i radnje za sastav podneska od 9. rujna 2015. i 11. prosinca 2015. te trošak zastupanja na ročištu 7. ožujka 2013. Naime, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09., 142/12., 103/14., 118/14.) tuženik sukladno Tbr. 8/1. ima pravo i na trošak sastavka podnesaka od 9. rujna 2015. i 11. prosinca 2015., svaki po 5.000,00 kuna plus porez na dodanu vrijednost od 2.500,00 kuna te na zastupanje na ročištu 7. ožujka 2013. prema Tbr. 9/1. u iznosu od 5.000,00 kuna, odnosno daljnji iznos od 2.500,00 kuna plus porez na dodanu vrijednost od 625,00 kuna. Također, tuženik ima pravo na trošak naknade pristojbe odgovora na odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna, budući je to trošak koji je skrivila tužiteljica, koja u tom dijelu nije i ne može biti oslobođena plaćanja sudskih troškova. Sveukupno, tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku s osnova parničnog troška daljnji iznos od 20.625,00 kuna za koji je neosnovano tuženik odbijen u točki V. izreke.

 

Kako je tuženik u cijelosti uspio sa žalbom, osnovano je potraživanje tuženika za naknadu troška žalbe u iznosu od 6.250,00 kuna prema Tbr. 10/1. te trošak poreza na dodanu vrijednost od 1.562,50 kuna, odnosno ukupno 7.812,50 kuna.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 368 st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio prvostupanjske presude pod točkom II., III., IV. i VI. izreke, te na temelju čl. 373. st. 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tuženika, odbiti točku I. izreke tužbenog zahtjeva i dosuditi tuženiku cjelokupni trošak parničnog postupka.

 

 

U Zagrebu 8. siječnja 2019.

 

 

Predsjednica vijeća:

Vlasta Horvat-Mataić