- 1 -              Rev 3773/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3773/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. V. iz M. V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. R., M. R. i H. K. u Z., protiv tuženika L. H. d.o.o. k.d., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-23/2017-9 od 16. svibnja 2018., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-3/12-20 od 31. listopada 2013., u sjednici održanoj 8. siječnja 2019.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-23/2017-9 od 16. svibnja 2018. i sudi:

 

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-3/12-20 od 31. listopada 2013. u toč. I izreke.

 

Nalaže se tuženiku na ime parničnih troškova isplatiti tužitelju iznos 57.403,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se u razdoblju od 31. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećavanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. nadalje određuje se za svako polugodište uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve pa do isplate.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-3/12-20 od 31. listopada 2013. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 671.368,43 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime neisplaćene bruto plaće za prekovremeni rad tužitelja kod tuženika u razdoblju od kolovoza 2008. do kraja rujna 2011. te je ujedno naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 44.803,30 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž R-23/2017-9 od 16. svibnja 2018. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelju te je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime parničnih troškova iznos 57.039,75 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude uz naknadu parničnih troškova tužitelju.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju predloživši njezino odbijanje.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni, zbog čega je pobijana presuda jasna i razumljiva, te se pravilnost iste može ispitati, a to što je odluka u pobijanoj presudi rezultat pogrešne primjene materijalnog prava od strane drugostupanjskog suda, o čemu će u nastavku obrazloženja ove presude biti riječi, ne čini ju nerazumljivom, već je to razlog za njezino preinačenje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime neisplaćene plaće za prekovremeni rad tužitelja ostvaren kod tuženika u razdoblju kolovoz 2008. do kraja rujna 2011.

 

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, ocijenivši da tuženik, koji suprotno odredbi čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR/09 i ZR/11) nije vodio evidenciju o radnom vremenu i na kome je prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR/09 i ZR/11 bio teret dokazivanja da tužitelj nije odradio prekovremene sate, a za koje potražuje isplatu, to nije uspio dokazati. Stoga je, a polazeći od tužiteljeve evidencije o odrađenim prekovremenim satima u spornom razdoblju, a na temelju podataka o plaći tužitelja, utvrđen pripadajući iznos plaće tužitelju.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog, ocijenivši da je na tužitelju bio teret dokazivanja da su u okolnostima konkretnog slučaja postojali razlozi propisani odredbom čl. 45. st. 1. ZR-a zbog kojih bi tuženik kao poslodavac mogao zahtijevati od tužitelja kao radnika prekovremeni rad (u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i drugi slučajevi prijeke potrebe), a što da tužitelj nije dokazao, te smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio pravilo o teretu dokazivanja propisan st. 4. čl. 131. ZR/09 i ZR/11, je odbio zahtjev tužitelja.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda, tužitelj u reviziji i dalje ustraje u svom zahtjevu smatrajući da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 131. st. 4. ZR-a, a glede tereta dokazivanja o prekovremenom radu tužitelja, a kod nesporne činjenice da tuženik u tom razdoblju nije vodio zakonom propisanu evidenciju o radnom vremenu radnika.

 

Prema stanju spisa predmeta i rezultata provedenog postupka proizlazi:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika od 20. prosinca 2005., a da mu je odlukom od 23. rujna 2011. otkazan ugovor o radu,

 

- da tuženik u razdoblju: kolovoz 2008. – rujan 2011. nije vodio evidenciju o radnom vremenu radnika pa niti tužitelja, a

 

- da je tužitelj vodio privatnu evidenciju radnog vremena prema kojoj je on u razdoblju od kolovoza 2008. do kraja rujna 2011., a zbog obima poslova proveo na prekovremenom radu kod tuženika ukupno 1834 sata, a za što mu nije isplaćena plaća niti odobreni slobodni dani.

 

Prema odredbi čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09 i ZR/11 dužnost je poslodavca voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i radnom vremenu, a takva obveza poslodavca je do stupanja na snagu ZR/09 (1. siječnja 2010.) bila propisana odredbama Zakona o evidenciji u oblasti rada, preuzetog kao Zakon Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 34/91 i 26/93), a koji je bio na snazi do 31. svibnja 2010. na temelju odredbe čl. 300. st. 2. ZR/11.

 

Prema odredbi čl. 131. st. 4. ZR/09 i ZR/11 u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

 

Dakle, tom odredbom je izričito određeno da teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu u slučaju da poslodavac na propisani način ne vodi evidenciju o radnom vremenu.

 

Evidencija radnog vremena podrazumijeva uz ostalo i evidenciju o prekovremenom radu radnika, a koja je u konkretnom slučaju u spornom razdoblju u odnosu na tužitelja kao radnika tuženika izostala.

 

U skladu s tim, a polazeći od odredbe čl. 131. st. 4. ZR/09 i ZR/11, jasno je da teret dokazivanja o radnom vremenu kojeg je tužitelj proveo na radu kod tuženika, uključujući i onaj prekovremeni rad tužitelja je na tuženiku.

 

Tuženik, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud tijekom ovog postupka nije uspio dokazati da tužitelj u promatranom razdoblju nije radio prekovremeno, a kako to međutim proizlazi iz evidencije tužitelja o njegovom radu kod tuženika, te iskaza saslušanih svjedoka.

 

Polazeći od zakonske obveze tuženika voditi evidenciju o radnom vremenu radnika, a što je tuženik nesporno propustio učiniti, u primjeni odredbe čl. 131. st. 4. ZR/09 i ZR/11, pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je na tužitelju bio teret dokazivanja potrebe za prekovremenim radom kod tuženika u spornom razdoblju u smislu odredbe čl. 45. st. 1. ZR/09 i ZR/11. Naprotiv na tuženiku je bio teret dokazivanja da tužitelj u spornom razdoblju nije prekovremeno radio, što tuženik međutim nije dokazao.

 

Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 131. st. 4. u vezi s odredbom čl. 84. ZR/09 i ZR/11 tužitelju trebalo dosuditi iznos provedenim računovodstvenim vještačenjem utvrđenim kao pripadajuća plaća za prekovremeni rad, zbog čega je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 8. siječnja 2019.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.