Poslovni broj 64-Pn-1431/17-44

 

 

 

                                                                                                 

 

 

 

 

               REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

                   Ulica grada Vukovara 84

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

              Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu pojedincu toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik A. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika H.-Z. d.d., Z., ., OIB …, koga zastupa punomoćnica R. R., odvjetnica u Z., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. studenoga 2018. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. prosinca 2018.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Nalaže se tuženiku H.-Z. d.d. isplatiti tužiteljici D. B.  zateznu kamatu koja je na iznos od 310.500,00 kn tekla od 11. siječnja 2008. do 10. lipnja 2012. po stopi u visini od 14% godišnje za razdoblje do 30. lipnja 2011., a od 1. srpnja 2011. do 10. lipnja 2012. po stopi u visini od 12% godišnje.

 

II              Nalaže se tuženiku H.-Z. d.d. isplatiti tužiteljici D. B. iznos od 200.098,85 kn sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2012. do isplate, obračunatoj do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

III              Odbija se tuženi zahtjev kao djelomično neosnovan u dijelu koji glasi na isplatu iznosa od 14.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama od 24. listopada 2012. do isplate.

 

IV              Nalaže se tuženiku H.-Z. d.d. naknaditi tužiteljici D. B. troškove postupka u iznosu od 31.875,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. prosinca 2018. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbija kao djelomično neosnovan, a zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u cijelosti se odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je tuženik, unatoč prestanku osiguranog potraživanja, odbijao predniku tužiteljice N. Br. izdati brisovno očitovanje za upisani zalog na 115 dionica u vlasništvu prednika tužiteljice oznake H.-R-A, iz kojeg razloga je prednik tužiteljice podnio tužbu Trgovačkome sudu u Zagrebu te je taj sud pravomoćnom presudom od 6. listopada 2011. naložio tuženiku izdati predniku tužiteljice predmetno brisovno očitovanje, uz određenje da će u protivnome isto zamijeniti ta presuda. Tužiteljica navodi da je njezin prednik 4. i 7. siječnja 2008. dao ovlaštenom brokerskom društvu H. V. d.d. nalog za prodaju svih dionica kojima raspolaže za cijenu od 2.700,00 kn po dionici te su 143 dionice, koje su bile upisane na poziciji „slobodna pozicija“ za tu cijenu i prodane, dok predmetnih 115 dionica nije moglo biti prodano, zbog upisanog založnog prava tuženika, zbog kojega su se nalazile na poziciji „založena neprenosiva“. Tužiteljica navodi da je po navedenoj pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, po SKDD-u provedeno brisovno očitovanje iz presude dana 4. srpnja 2012. te je tada prednik tužiteljice mogao raspolagati sa tih 115 dionica oznake H.-R-A, što i čini 10. kolovoza 2012. prijenosom dionica na A. Đ. uz naknadu utvrđenu na temelju podataka sa Z. b. d.d. u visini od 960,00 kuna po dionici, odnosno ukupno, 110.400,00 kn. Iz navedenoga, prema tvrdnjama tužiteljice, nastala je njezinom predniku šteta u visini razlike između iznosa od 2.700,00 kn po dionici, za koji iznos bi iste mogao prodati da je tuženik izdao brisovno očitovanje, i iznosa od 960,00 kn po dionici, za koji iznos su iste i prodane nakon brisanja založnog prava, odnosno sveukupno iznos od 200.100,00 kn sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. kolovoza 2012. do isplate, kao i iznos kamata koje na iznos od 310.500,00 kn (115 dionica * 2.700,00 kn) teku od 11. siječnja 2008. do 10. kolovoza 2012. Tužiteljica navodi i da je njezinu predniku navedenim postupanjem tuženika nedostajalo sredstava za život te je bio prisiljen podizati kredite i potraživati zajmove kod prijatelja, što je kod njega izazvalo veliki stres, strah, sram i nervozu, a posljedično i zdravstvene probleme, zbog čega je došlo do povrede prava osobnosti prednika tužiteljice iz kojega razloga po tome osnovu potražuje iznos od 14.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe do isplate, a potražuje i naknadu troškova ovoga postupka, zajedno sa zateznim kamatama. Podneskom predanim na ročištu za glavnu raspravu 7. lipnja 2018. tužiteljica specificira zahtjev na način da potražuje naknadu štete u visini od 200.098,85 kn (koji iznos predstavlja razliku iznosa od 2.700,00 kuna po dionici i prosječne tržišne vrijednosti dionica na dan prodaje u iznosu od 960,01 kn, sve pomnoženo sa 115 dionica), dok u ostalome dijelu zahtjev ostaje neizmijenjen.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i njegovu visinu. Tvrdi da je predmetno založno pravo upisano na temelju Sporazuma koji je sklopljen između prednika tužiteljice i tuženika 14. veljače 1995., a kojim je prednik tužiteljice dozvolio tuženiku da umjesto depozita, u skladu s čl. 5. al. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji, u slučaju neplaćanja zakupnine i ostalih troškova korištenja poslovnog prostora, tuženik kao zakupodavac može naplatiti nepodmirena potraživanja iz založenih dionica, a ima i ovlaštenje te dionice upisati u knjigu dionica kao svoje vlastite dionice. Naime, tuženik i prednik tužiteljice su 23. veljače 1995. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji odnosno korištenju poslovnog prostora u Z., na vrijeme od 5 godina, točnije do 30. ožujka 2000. i to prednik tužiteljice u svojstvu korisnika poslovnog prostora, tuženik kao zakupnik, a G. Z. kao vlasnik i zakupodavac, a zaključen je i Sporazum o davanju u zalog predmetnih dionica umjesto depozita u visini tromjesečne zakupnine. Tvrdi da brisovno očitovanje nije dano upravo iz razloga što je prednik tužiteljice nakon isteka Ugovora o poslovnoj suradnji i dalje imao nepodmirena dugovanja prema tuženiku proizašla iz toga odnosa, a za osiguranje kojega potraživanja su upravo bile založene predmetne dionice. Također, tuženik tvrdi da je prednik tužiteljice odbijao napustiti predmetni poslovni prostor te su tuženiku i dalje stizali na naplatu troškovi komunalne naknade koje je bio dužan podmirivati prednik tužiteljice. Navodi i da je zbog odbijanja prednika da napusti predmetni prostor, tuženiku nastala šteta u vidu izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja toga prostora. Navodi da je potraživanje prema tužitelju prebijao sa dividendama tužitelja prilikom dospijeća istih. Također, navodi kako nije izdao brisovno očitovanje iz razloga što je u predmetnoj parnici pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prednik tužiteljice tražio isplatu dividende, a tuženik je istakao prigovor prijeboja te do okončanja iste parnice nije znao hoće li sud prihvatiti prigovor prijeboja ili će mu naložiti da predniku tužiteljice isplati dividendu, u kojemu slučaju bi tuženik bio ovlašten potraživanje prema predniku tužiteljice naplatiti iz založenih dionica. Stoga, kako je tek u toj parnici izvršen prijeboj međusobnih potraživanja, to su se tek donošenjem presude kojom se odbija zahtjev prednika tužiteljice za isplatom dividende stekli uvjeti za brisanje prava zaloga sa predmetnih dionica, što je tuženik i učinio. Također, tuženik navodi kako je brisovno očitovanje dano 4. srpnja 2012. te je prednik tužiteljice već tada mogao prodati dionice i po višoj ugovorenoj cijeni, ali ih je prodao tek 10. kolovoza 2012., iako je tada, uz datum 17. srpnja 2012., bila najniža cijena dionice, promatrajući razdoblje od srpnja do kolovoza 2012. Kasnije tijekom postupka, u podnesku od 9. srpnja 2015., tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Osporava i osnovanost tužbenog zahtjeva radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, smatrajući da to takve štete nije niti došlo, a uz to je takvo potraživanje zastarjelo. Stoga tuženik predlaže odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljici naknadu troškova postupka tuženiku.

 

              Presudom ovoga suda poslovni broj Pn-4400/12-14 od 4. ožujka 2014. naloženo je tuženiku da predniku tužiteljice isplati zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 310.500,00 kn teče od 11. siječnja 2008. do 10. lipnja 2012., da mu isplati iznos od 197.800,00 kuna sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2012. do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 10.062,50 kn, dok je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 16.300,00 kn s pripadajućom kamatom.

 

              Rješenjem Županijskoga suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-961/14-2 od 9. prosinca 2014. ukinuta je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4400/12-14 od 4. ožujka 2014. i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, uz uputu da prvostupanjski sud u ponovljenom postupku utvrdi koja su sve potraživanja tuženika bila osigurana predmetnim dionicama i kada su prestale osigurane tražbine.

 

              Radi utvrđivanja spornih okolnosti u ovome postupku sud je izveo sve po strankama predložene dokaze i to uvidom u cjelokupni spis Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1190/05 (u priklopu ovome spisu), uvidom u obavijesti SKDD (list 13-14 spisa), prikaz prometa (list 15 spisa), obavijesti o obavljenoj transakciji (list 16-17 spisa), sporazum o uređenju odnosa (list 18 spisa), ugovor o prijenosu dionica (list 19-20 spisa), medicinsku dokumentaciju prednika tužiteljice (list 21-24 spisa), ugovor o poslovnoj suradnji (list 30-35 spisa), sporazum o osiguranju (list 36 spisa), otvorene stavke (list 37 spisa), podatke o cijeni dionica (list 56 spisa), saslušan je prednik tužiteljice kao stranka (list 70-71 spisa), presuda ovoga suda posl.br. P-1823/08 od 17.4.2014., te drugostupanjska presuda od 19.5.2015. (list 121-134 spisa), ispis sa mrežnih stranica Z. b. d.d. (list 156 spisa) i povijesni prikaz cijene dionice (list 157-162 spisa).              

 

              U ovome postupku predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom štete, imovinske i neimovinske, nastale propuštanjem tuženika da izda brisovno očitovanje na dionicama, unatoč činjenici što je osigurana tražbina prestala. Stoga je valjalo utvrditi postojanje pretpostavki za naknadu štete pa tako subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu i protupravnost.

 

              Uz nesporne subjekte obveznog odnosa, valjalo je utvrditi štetnu radnju štetnika. Tužiteljica tvrdi da se štetna radnja štetnika sastoji u propuštanju davanja brisovnog očitovanja za založno pravo na 115 dionica oznake H.-R-A, unatoč prestanku potraživanja tuženika prema predniku tužiteljice.

 

              Odredbom čl. 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, dalje: ZVDSP) propisano je da založno pravo prestaje kad prestane cijela njime osigurana tražbina i sve sporedne tražbine, kamate i troškovi, ako nije što drugo zakonom određeno.

 

              Uvidom u Sporazum o osiguranju od 14. veljače 1995. utvrđeno je da je N. B. na vrijeme od 5 godina bio dužan položiti tuženiku depozit u visini tromjesečne zakupnine, da tuženik kao zakupodavac iz toga depozita ima pravo i obvezu namiriti svoja nepodmirena potraživanja glede zakupnine i ostalih troškova utvrđenih Ugovorom o poslovnoj suradnji, da umjesto depozita N. B. daje, a tuženik preuzima u zalog njegove djelomično otplaćene dionice koje je kupio od Hrvatskog fonda … broj … sveukupne nominalne vrijednosti 20.000 DEM te da će u slučaju neplaćanja zakupnine i ostalih troškova u rokovima utvrđenim Ugovorom o poslovnoj suradnji, tuženik raskinuti Ugovor o poslovnoj suradnji i založene dionice bez daljnjeg pitanja i privole uzeti i upisati u knjigu dionica kao vlastite dionice.

 

              Iz navedenog Sporazuma o osiguranju proizlazi da je između tuženika i N. B. ugovoren depozit na vrijeme od 5 godina, a umjesto davanja depozita u novcu, N. B. dao je zalog na predmetnim dionicama. Dakle, samim Sporazumom ugovoreno je trajanje založnog prava na vrijeme od 5 godina. U slučaju da je N. B. tuženiku dao depozit u novcu, tuženik bi mu, u slučaju da njime nije podmirio ugovoreno potraživanje, taj depozit bio dužan vratiti. Budući da je zalog na dionicama dan umjesto depozita, to je takvo založno pravo prestalo istekom roka od 5 godina, jer je upravo tako ugovoreno između tuženika i prednika tužiteljice. Dakle, jednako kao što bi tuženik, u slučaju davanja depozita, bio dužan taj depozit (ako iz njega nije namirio potraživanje) vratiti predniku tužiteljice, tako je i založno pravo, koje je dano umjesto depozita, prestalo protekom roka od 5 godina, odnosno 14. veljače 2000.

 

              Odredbom čl. 345. ZVDSP propisano je da založno pravo koje je ograničeno rokom ili raskidnim uvjetom prestaje zbog isteka toga roka ili ispunjenja uvjeta.

 

              Iz navedenoga proizlazi da je, u slučaju da prema tuženiku od strane prednika tužiteljice nije došlo do dugovanja po osnovi zakupnine i ostalih troškova utvrđenih Ugovorom o poslovnoj suradnji, u kojem slučaju bi tuženik imao pravo raskinuti taj Ugovor i založene dionice upisati u knjigu dionica kao vlastite dionice, založno pravo na predmetnim dionicama prestalo je zbog isteka roka.

 

              Stoga je bilo potrebno utvrditi da li je od N. B. prema tuženiku preostalo kakvo dugovanje iz razdoblja važenja Ugovora o poslovnoj suradnji od 23. veljače 1995. Uvidom u taj Ugovor utvrđeno je da je zaključen na razdoblje od 5 godina, a teče od 23. ožujka 1995. te da se njime N. B. obvezao plaćati tuženiku mjesečnu zakupninu i troškove električne energije, vode, grijanja, odvoza smeća, komunalne naknade i sl.

 

              Na navedenu okolnost tuženik je predložio izvođenje dokaza uvidom u Otvorene stavke od 24.1.2001., dok su navodi o potraživanju tuženika prema predniku tužiteljice N. B. po osnovi izmakle dobiti zbog nemogućnosti korištenja prostora koji mu je dodijeljen natječajem, ocijenjeni neosnovanim te dokazi predloženi na tu okolnost nisu niti izvođeni, s obzirom da založno pravo na dionicama prednika tužiteljice nije dano radi osiguranja takvih potraživanja, već isključivo potraživanja po osnovi zakupnine i režijskih troškova. Također, nisu izvođeni niti dokazi na okolnost da prednik tužiteljice nije ispraznio prostor po isteku Ugovora o poslovnoj suradnji te da nakon toga isteka nije plaćao komunalnu naknadu u razdoblju od rujna 2000. do prosinca 2001., iz istoga razloga. Naime, u tome razdoblju među strankama nije postojao nikakav ugovorni odnos niti je predmetnim založnim pravom osigurano kakvo potraživanje van Ugovora o poslovnoj suradnji, koji je istekao u ožujku 2000. Tako nije vršen uvid u rješenje o ovrsi od 29.3.2002. i žalbu na to rješenje, zaključak G. Z. od 25.9.2000., dopis G. Z. od 11.3.2002. i dopis G. Z. od 1.2.2006. niti je izvršen priklop spisa ovoga suda poslovni broj Ps-519/02, budući da su svi ti dokazi (koji prileže listu 38-51 spisa) predloženi na okolnosti postojanja potraživanja koje nije relevantno za odluku u ovome sporu.

 

              Dakle, što se tiče potraživanja po osnovi zakupnine i režijskih troškova za vrijeme trajanja Ugovora o poslovnoj suradnji te koja su bila osigurana založnim pravom na predmetnim dionicama, tuženik je predložio uvid u Otvorene stavke od 24.1.2001. Taj dokaz nije dovoljan da bi tuženik dokazao u sudskom postupku postojanje svoga potraživanja po osnovi zakupnine i režijskih troškova u ugovorenom razdoblju. Naime, iste predstavljaju jednostrani akt tuženika, a u njemu su evidentirana i potraživanja nakon isteka predmetnog Ugovora o poslovnoj suradnji.

 

              Sud je izveo dokaz i saslušanjem prednika tužiteljice N. B., koji je tada bio stranka u postupku u svojstvu tužitelja, te isti prihvatio u cijelosti, budući da je životan, uvjerljiv i u skladu s ostalim dokazima koji su izvedeni u ovome postupku, a iz kojega proizlazi da je tuženiku isplaćen cjelokupni iznos po osnovi najamnine i troškova za vrijeme trajanja Ugovora o poslovnoj suradnji, dok su troškovi nakon isteka toga Ugovora postojali prema G. Z., kao vlasniku predmetnoga prostora te su predmet drugih postupaka koji su u tijeku, u kojima je N. B. isticao prigovor vrijednosti uloženih sredstava u predmetni prostor.

 

              Također, izvršen je i uvid u spis Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1190/05 te je utvrđeno da je pravomoćnom presudom toga suda od 6. listopada 2011. (list 285 – 289 spisa Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1190/05)  tuženiku naloženo izdati očitovanje kojim dozvoljava brisanje založnog prava na 115 dionica prednika tužiteljice N. B. te je drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. ožujka 2015. (list 325-328 spisa Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1190/05) pod točkom III. izreke utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prijeboja u tome postupku, a koja se odnosi na zakupninu i režijske troškove dospjele tijekom 2000. godine.

 

              Stoga je, po stavu ovoga suda, predmetno založno pravo na dionicama prednika tužiteljice,  prestalo protekom ugovorenog roka od 5 godina, odnosno, još u veljači 2000., a tuženik nije dokazao da je prema predniku tužiteljice postojalo nepodmireno potraživanje osigurano predmetni zalogom, to je tuženik već tada bio u obvezi dati predniku tužiteljice brisovno očitovanje radi brisanja zaloga na tim dionicama. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 322. st. 3. ZVDSP, kojim je propisano da kad prestane tražbina koja je zalogom osigurana, založni je vjerovnik dužan bez odgađanja zalog vratiti onomu od koga ga je primio. Također valja navesti da, sve u slučaju da je tuženik i dokazao postojanje svoga potraživanja osiguranog založnim pravom, ne bi tuženik bio ovlašten zadržati pravo zaloga na predmetnim dionicama u cijelosti, već samo prodajom istih namiriti svoju tražbinu, a ostatak vratiti.

 

              Iz navedenoga proizlazi da se štetna radnja tuženika sastoji u neizdavanju brisovnoga očitovanja za 115 dionica prednika tužiteljice oznake H.-R-A.

 

              Što se tiče štete nastale tužiteljici, kao sljednici N. B., ista se sastoji u izmakloj koristi (čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“, br. 35/2005 - dalje: ZOO). Naime, da nije bilo štetne radnje tuženika, odnosno, da je tuženik izdao brisovno očitovanje na predmetnim dionicama, prednik tužiteljice je za njihovu prodaju, zajedno s ostalim dionicama koje je prodao 4. i 7. siječnja 2008., mogao dobiti vrijednost od 2.700,00 kuna po dionici. Ta vrijednost utvrđena je uvidom u prikaz prometa H. v. d.d. od 5. listopada 2012., kao i iz obavijesti SDA d.d. o obavljenoj transakciji od 7. siječnja 2008. i 8. siječnja 2008. S obzirom da je prednik tužiteljice predmetne dionice bio u mogućnosti prodati tek po izdavanju brisovnog očitovanja od tuženika, a koje je izdano po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, provedenog 4. srpnja 2012. te ih je prodao 10. kolovoza 2012. po cijeni od 960,00 kuna, dok je tadašnja tržišna vrijednost utvrđena uvidom u podatke o cijeni dionica na Z. b. d.d., u visini od 960,01 kuna. Time je tužitelju nastala šteta u vidu izmakle koristi koju bi ostvario prodajom predmetnih 115 dionica u paketu s ostalih 143 dionice po vrijednosti od 2.700,00 kuna, umanjeno za vrijednost po kojoj je tih 115 dionica prodano. Tako je predniku tužiteljice izmakla korist u iznosu od 1.740,00 kuna po dionici, što sveukupno, za predmetnih 115 dionica čini iznos od 200.100,00 kuna, a u granicama tužbenog zahtjeva, postavljenom u odnosu na tržišnu vrijednost od 960,01 kn po dionici, tužiteljici je dosuđena naknada štete u iznosu od 200.098,85 kn.

 

              U odnosu na prigovor zastare, kojega tuženik ističe u podnesku od 9. srpnja 2015., valja navesti da je odredbom čl. 230. ZOO propisano kako tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakome slučaju za pet godina otkad je šteta nastala.

 

              Po stavu ovoga suda predniku tužiteljice šteta je nastala u siječnju 2008., kada je išao u prodaju dionica te nije bio u mogućnosti prodati, uz 143 dionice koje je prodao, i onih 115 dionica, koje su i dalje bile opterećene založnim pravom tuženika. Dakle, objektivni rok za podnošenje tužbe počeo je teći u siječnju 2008. Subjektivni rok od tri godine, koji teče od saznanja oštećenika za štetu i osobu koja je štetu učinila, prema stavu ovoga suda, počeo je teći 10. kolovoza 2012., odnosno, danom prodaje tih dionica po tadašnjoj tržišnoj cijeni, a učinjenoj po brisanju založnog prava tuženika. Naime, tek tada je prednik tužiteljice mogao znati opseg i visinu štete, jer se ista sastoji u razlici dobiti ostvarene prodajom dionica 2008. i one ostvarene prodajom dionica 10. kolovoza 2012. Budući da je tek tada prednik tužiteljice mogao znati visinu štete, to je tek tada doznao za štetu, čiju naknadu može potraživati od štetnika.

 

              S obzirom na navedeno, sud je tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja ocijenio neosnovanim.

 

              Dakle, usred utvrđenog postojanja svih pretpostavki odgovornosti za štetu tuženika, te neosnovanosti istaknutog prigovora zastare potraživanja, sud je na temelju odredbe čl. 45 st. 1. ZOO-a naložio tuženiku naknaditi štetu nastalu tužiteljici u utuženom iznosu od 200.098,85 kn.

 

              U pogledu zahtjeva tužiteljice za isplatom zateznih kamata, valja navesti kako je odredbom čl. 1086. ZOO-a propisano kako se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

 

              Budući da je u ovome postupku, a kako je prethodno obrazloženo, utvrđeno da je šteta nastala u trenutku prvotne prodaje dionica 4. i 7. siječnja 2008., to je obveza tuženika za naknadom štete dospjela tada, te je tužiteljici, u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva dosuđena zatezna kamata koja teče na iznos od 310.500,00 kn od 11. siječnja 2008. do 10. lipnja 2012., a koji iznos predstavlja visinu izmakle dobiti tužiteljice u tome razdoblju, koja izmakla dobit je umanjena prodajom predmetnih 115 dionica 10. kolovoza 2012., kada je s iznosa od 310.500,00 kn ta izmakla dobit umanjena na iznos od 200.098,85 kn, tako da od toga datuma teče zatezna kamata na iznos od 200.098,85 kn sve do isplate. Međutim, budući da tužiteljica zateznu kamatu na iznos od 200.098,85 kn zahtijeva od 10. lipnja 2012., to joj je ona i dosuđena, s obzirom da je sud vezan granicama tužbenog zahtjeva, iako joj je sve do trenutka prodaje predmetnih 115 dionica, odnosno 10. kolovoza 2012., ta kamata tekla na iznos od 310.500,00 kn. Stoga, budući da navedeni zahtjev predstavlja manji iznos, taj je tužiteljici i dosuđen.

 

              Visina stope zatezne kamate određena je u granicama tužbenog zahtjeva primjenom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

              Zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti njezinog prednika N. B. odbijen je kao neosnovan, budući da sud smatra isti nedokazanim. Naime, u tužbi je navedeno kako je tužitelju nastala povreda prava osobnosti u vidu trpljenja neugode, straha za život, neizvjesnosti općenito, te neizvjesnosti radi teške bolesti, nervoze, te frustracije zbog nemogućnosti omogućavanja pristojnog života sebi i supruzi. Na te okolnosti dostavljena je u spis i medicinska dokumentacija za N. Br., u koju je sud izvršio uvid. Međutim, nije dokazana uzročna veza između bolesti dijagnosticirane i liječene kako je navedeno u toj dokumentaciji i samog štetnog događaja u ovome predmetu, a navedeno pogotovo iz razloga što je prednik tužiteljice N. B. u svome iskazu na ročištu 14. siječnja 2014. naveo kako je još 2008. godine obolio i zapao u novčane poteškoće, te je tada išao prodati dionice, uslijed čega je saznao da predmetne dionice sa založnim pravom nitko ne želi, pa ih nije mogao prodati.

 

              Stoga, tužiteljica nije dokazala postojanje uzročne veze između utužene povrede prava osobnosti i štetnog događaja koji se sastoji u propuštanju davanja brisovnog očitovanja tuženika za predmetne dionice, a kako se radi o činjenici koju je na temelju čl. 219. ZPP-a bila dužna dokazati tužiteljica, to je na temelju čl. 221a ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanja ta činjenica uzeta kao nedokazana i tužbeni zahtjev je u tome dijelu odbijen, sve kao u izreci pod točkom III.

 

              Tužiteljici je, s obzirom na razmjerno neznatan dio zahtjeva u kojemu nije uspjela, a zbog kojeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi, na temelju odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a, dosuđena naknada troškova ovoga postupka koji su u skladu sa čl. 155. ZPP-a bili potrebni za vođenje parnice.

 

              Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje Tarifa) i to: za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), za zastupanje na ročištima održanima 15.10.2013., 14.1.2014., 7.6.2018. i 8.11.2018. u visini od 250 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), te za tri obrazložena podneska i to podnesak od 10.12.2012., 29.4.2015. i 24.10.2018. u visini od 250 bodova za svaki (Tbr. 8/1. Tarife), a za podneske od 24.8.2015., 23.3.2016. i 29.11.2016. u visini od 50 bodova (Tbr. 8/3 Tarife), što ukupno čini 2150 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. Tarife) i uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) iznosi 26.875,00 kn, uvećano za troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu u visini od 2.500,00 kn za svaku od tih radnji, odnosno 5.000,00 kn, što sveukupno iznosi 31.875,00 kn, koji iznos je tužiteljici i dosuđen.

 

              Naprotiv, tužiteljici nisu dosuđeni troškovi podneska od 19.12.2012. budući da se njime ispravlja sadržaj podneska od 10.12.2012., troškovi sastava podnesaka od 14.5.2013., 14.6.2013. i 9.3.2017., budući da tim podnescima tužitelj traži od suda zakazati ročište, te sastava podneska od 7.6.2018., koji je predan na ročištu za glavnu raspravu, za zastupanje na kojemu je tužiteljici dosuđen trošak. Iz navedenih razloga svi ti podnesci bili su nepotrebni za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a. Također, odbijen je zahtjev za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu i zastupanje na ročištima za objavu presude, budući da su isti također nepotrebni za vođenje parnice, sve primjenom čl. 155. ZPP-a, dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti kao neosnovan, primjenom citirane odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a.

 

 

U Zagrebu, dana 20. prosinca 2018.

                                                                                                                                           

Sudac:

                                                                                                                                            Ela Mišura Stopfer v.r.

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome  županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 3 primjerka.

             

 

 

DNA:

1. Pun. tužiteljice, uz rj o pristojbi na tužbu – 2.500,00 kn i na presudu – 2.500,00 kn

2. Pun. tuženika

 

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik:

Renata Lončar