1              Poslovni broj: Gž-2757/2018-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2757/2018-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr.sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. P., S.,OIB: ..., vlasnica obrta B. R. zastupana po punomoćniku D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Grad S., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu od 22. listopada 2018. pod poslovnim brojem P-737/2018-8, u sjednici vijeća održanoj dana 20. prosinca 2018.

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 22. listopada 2018. pod poslovnim brojem P-737/2018-8.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je tražila da sud naloži tuženiku da joj isplati iznos u ukupnoj visini od 3.500.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 1.500.000,00 kuna teče od 1.11.2004. do dana isplate, na iznos od 1.500.000,00 kuna od 17. listopada 2000. do konačne isplate te na iznos od 500.000,00 kuna od 1. studenog 2004.g. do konačne isplate.

 

Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži da joj naknadi parnični trošak.

 

Žalbu protiv ove presude podnose tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati zahtjev tužiteljice, podredno da presuda bude ukinuta te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 ‑ pročišćeni tekst i 25/13, dalje u tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tužiteljice dostavio na odgovor tuženiku.

 

Tuženik nije odgovorio na žalbu tužiteljice.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice na isplatu iznosa od 3.500.000,00 kuna kojeg tužiteljica specificira po osnovama:

 

- manje prodane pogrebne opreme za razdoblje od 17. siječnja 2000. do 1. studenog 2004. iznos od 1.500.000,00 kuna,

 

- zbog tuženikove tržišne privilegiranosti i s tim u vezi izmakle dobiti za razdoblje od 17. listopada 2000. do 1. studenog 2004. iznos od 1.500.000,00 kuna i

 

- zbog izmakle dobiti vezane za koncesiju po ugovoru broj 238/03 od 24. ožujka 2003. za dvije godine u iznosu od 500.000,00 kuna.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredbi parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a iz razloga što je pobijana presuda jasna, razumljiva, moguće je ispitati jer sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje koji su jasni i razumljivi te su međusobno povezani.

 

Nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi sa povredom odredbe iz članka 8. ZPP-a.

 

Naime, člankom 8. ZPP-a je stipulirano načelo slobodne ocjene dokaza koje je utvrđeno kao jedno od osnovnih načela parničnog postupka, na način da će sud odlučiti prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane.

 

Upravo na izneseni način prvostupanjski sud se ponašao kada je ocijenio svaki izneseni dokaz pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te kada je na temelju rezultata cjelokupnog vođenog parničnog postupka donio zaključak u vezi sa predmetom spora.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio:

 

- da je Odlukom o obavljanju pogreba umrlim osobama na gradskom groblju L., S. od 31. srpnja 1996. tuženik dodijelio koncesiju za djelatnost pružanja kompletne pogrebne usluge javnom komunalnom poduzeću L., S., sada trgovačkom društvu L. d.o.o.,

- da je Grad S. svojom Odlukom o dodjeli koncesije za obavljanje komunalnih poslova u vezi sa dijelom pogrebnih poslova i opremanjem i prijevoza umrlih osoba a koja se pokapaju na mjesnim grobljima Grada S., osim groblja L., te izvan područja Grada S. za razdoblje od 4 godine obavijestio tužiteljicu da je ona jedna od izabranih koja se javila na objavljeni javni natječaj,

- da je temeljem te Odluke tuženica sa obrtničkom radnjom tužiteljice B. r. Š. b.b. S. zaključila ugovor o koncesiji za obavljanje dijela pogrebnih poslova i to opremanje i prijenosa umrlih osoba koje se pokapaju na mjesnim grobljima Grada S. osim groblja L. te izvan područja Grada S.,

- da je tužiteljica temeljem ugovora o koncesiji neometano ostvarivala sve preuzete obveze i sva prava koja su statuirana tim ugovorom te

- da u izvršavanju prava i obveze temeljem ugovora o koncesiji tužiteljica nikad nije bila onemogućavana ili sprječavana protupravnim ponašanjem tuženika.

 

U odnosu pak na obim i nastanak štete koju je zatražio tužitelj, kako obične štete tako i izmakle koristi pozivom na odredbe iz članka 154. te 189. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) sud je donio odluku o vještačenju po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo M. G. koji je otklonio vještačenje u predmetnom spisu kao i stalni sudski vještak za knjigovodstvo i financije M. T. koja je također otklonila izvođenje dokaza vještačenjem u predmetnom spisu budući "relevantna dokumentacija temeljem koje bi se moglo izvršiti izračun izgubljene zarade tužitelja u utuženom razdoblju ne prileže spisu".

 

Prvostupanjski sud je temeljem iznesenih utvrđenja, koja svojim žalbenim navodima tužiteljica nije dovela u sumnju, a pozivom na odredbe iz članka 154. stavka 1., 155., članka 189. stavka 1. i članka 219. ZOO-a odbio zahtjev tužiteljice uz zaključak da tužiteljica nije dokazala da bi trpjela štetu koja bi bila uzrokovana protupravnim ponašanjem tužitelja i kojima bi bila onemogućena u prodaji pogrebne opreme odnosno izmakle koristi vezane za koncesiju koju je tužiteljica dobila.

 

Stoga sud prvog stupnja odbija zahtjev tužiteljice.

 

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem provedenih dokaza u postupku koje dokaze je sud cijenio na način kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge koje prihvaća i na koje upućuje ovaj drugostupanjski sud.

 

U smislu odredbe iz članka 154. ZOO-a kojeg posebno citira sud prvog stupnja opće pravilo obveznog prava jeste da onaj tko drugom uzrokuje štetu dužan je naknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi iz članka 155. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

 

ZOO kao opći propis koji uređuje materiju i odgovornosti za štetu ne nabraja opće pretpostavke o odgovornosti za štetu ali pravna teorija kad govori o općim pretpostavkama onda pod istima podrazumijeva subjekte obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetnu radnju štetnika, štetu, uzročnu vezu i protupravnost. Subjekti odgovornosti za štetu su odgovorna osoba i oštećenik. Tužiteljica za sebe tvrdi da je oštećenik a da bi Grad S. bio odgovorna osoba stavljajući u privilegirani položaj treću osobu za obavljanje poslova za koje je tužiteljica registrirana 2000.

 

Druga pretpostavka odgovornosti za štetu jeste štetna radnja štetnika, a s obzirom na vrstu radnje podrazumijeva se izvanugovorna odgovornost te ugovorna odgovornost. Postojanje izvanugovorne odgovornosti može biti deliktna odgovornost: imovinskopravni ili pak građanskopravni delikt dok za ugovornu odgovornost relevantna povreda ugovorno obveznopravnog odnosa.

 

Kao što je naprijed navedeno nije došlo do povrede ugovornog odnosa koji je bio zaključen između tužiteljice i tuženika, a sve iz razloga što ni sama tužiteljica tijekom postupka ne navodi a niti posebno tvrdi da bi tuženik bilo kakvom protupravnom radnjom izvršio povredu ugovora o koncesiji kojeg su stranke međusobno zaključile.

 

U pogledu izvanugovorne odgovornosti istina je da postoji Odluka Ustavnog suda RH na koju se poziva tužiteljica od 29. rujna 1999. pod brojem U-2-593/95 koja odluka je ukinula članak 3. stavak 1., članak 6. stavak 1. i 2. i članak 7. Odluke Skupštine Splitsko dalmatinske županije o obavljanju pogreba umrlih osoba na gradskom groblju L., S. od 31. srpnja 1996. Tom odlukom Ustavnog suda RH te odredbe prestale su važiti na dan 1. siječnja 2000.

 

Međutim, sama ta činjenica da su odredbe Odluke kojim je kako to tvrdi tužiteljica stavljeni u monopolistički položaj javno komunalno poduzeće L., S. kojem se pored poslova uređenja i održavanja splitskog groblja daju ovlasti u obavljanju pogrebnih poslova na tom groblju: preuzimanje, prijevoz i opremanje pokojnika, a onemogućavanje drugih pravnih osoba koje se bave istom registriranom djelatnošću da ravnopravno učestvuju u natječaju za dobivanje tih poslova i na mjesnom groblju L., nije dostatna.

 

Valjano međutim sud upire da nije dovoljno da se radi o apstraktnoj nemogućnosti ostvarivanja jednog dobitka već da treba postojati objektivna mogućnost da se takva dobit ostvari. Dakle, da se mora raditi o dobitku koji bi po redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima mogao očekivati.

 

Zakon o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95) u utuženom razdoblju govori o održavanju djelatnosti na groblju kao jednoj od komunalnih djelatnosti koja se sastoji u održavanju groblja i krematorija a s druge strane i obavljanju pogrebnih poslova. Prema ovom zakonu, djelatnost održavanja podrazumijeva funkcionalno održavanje prostora i zgrada za posljednji ispraćaj, obavljanje ispraćaja i sahrane pokojnika, a pogrebni poslovi podrazumijevaju preuzimanje, opremanje i prijevoz umrle osobe do mjesta ukopa ili krematorija.

 

Međutim, kao što je već naprijed istaknuto Ugovorom o koncesiji gdje su povjereni neki od poslova pobliže navedenih u tom ugovoru, od strane grada su poštivani i tuženi Grad S. nije onemogućio ili otežao ostvarenje prava ali i izvršenje i obveza preuzetih ovim ugovorom kojeg su stranke međusobno zaključile.

 

S tim u vezi tužiteljica također nije dokazala da bi temeljem Ugovora kojeg je zaključila sa tuženom, mogla očekivati znatnu korist po redovnom toku stvari, koja je izmakla, a sve pozivom na odredbu članka 189. stavka 3. ZOO-a.

 

Prema odredbi članka 189. stavka 3. ZOO-a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu ali i stajalište sudske prakse o kojima navodi i sud prvog stupnja koja je naprijed posebno apostrofirana tužitelj nije dokazao koju bi dobit mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima a koje bi očekivanje bilo iznevjereno ili spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

 

Naime, ugovor kojeg su zaključile stranke rezultat je provedenog javnog natječaja za davanje koncesije u vezi sa povjeravanjem dijela pogrebnih poslova, opremanjem i prijevozom umrlih osoba koja se pokapaju na mjesnim grobljima Grada S. osim groblja L. te izvan područja Grada S. za razdoblje od četiri godine.

 

Protiv ove odluke tužiteljica je mogla pokrenuti upravni spor sukladno članku 13. a Zakona o komunalnom gospodarstvu koji je u to vrijeme bio na snazi („Narodne novine“, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00 i 59/01) a koji postupak tužiteljica nije pokrenula, te je prihvatiti da su granice ovlaštenja i prava ugovornih stranaka upravo propisane navedenim ugovorom o koncesiji.

 

Zbog izloženog nije moguće prihvatiti žalbeni prigovor tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

Naime, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud valjano primijenio materijalnopravne odredbe o kojima je naprijed bilo riječi kada je odbio zahtjev tužiteljice za isplatom po naprijed navedenim osnovama.

 

Iz izloženog dakle proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba podnesena a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u dispozitivu presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu 20. prosinca 2018.