- 1 -              Revr 134/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 134/2018-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine suca izvjestitelja i člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Đ. (OIB: … ) iz G., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K.&K. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske – ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-670/16-2 od 19. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-182/15 od 13. siječnja 2016., u sjednici održanoj 19. prosinca 2018.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-670/16-2 od 19. listopada 2017. i presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-182/15 od 13. siječnja 2016. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Tuženica Republika Hrvatska  dužna je tužitelju A. Đ. isplatiti iznos od 163.365,00 kn (slovima: stošezdesettritisućećetristošezdesetpetkuna)  sa zakonskom zateznom kamatom od 16.07.2007. do 31.12.2007.g. sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. pa do 31. 07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:

 

- na iznos od 4.222,40 kn od 16. srpnja 2007. godine do isplate,

- na iznos od 1.929,20 kn od 16. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od   6.697,60 kn od 16. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od   5.023,20 kn od 16. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 15.142,40 kn od 16. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 5.241,60 kn od 16. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od   6.115,20 kn od 16. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10.920,00 kn od 16. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od   9.172,80 kn od 16. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od   1.310,40 kn od 16. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od   6.115,20 kn od 16. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od   8.590,40 kn od 16. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10.337,60 kn od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od   4.513,60 kn od 16. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od   5.532,80 kn od 16. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od   7.280,00 kn od 16. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11.356,80 kn od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od   7.644,00 kn od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od   6.988,80 kn od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od   3.203,20 kn od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od   4.513,60 kn od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od   3.148,60 kn od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od   6.115,20 kn od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12.230,40 kn od 16. listopada 2009. godine do isplate, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 19.676,10 kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 13. siječnja 2016.g. do isplate,  sve u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Odbija se, kao neosnovana, žalba tuženice Republike Hrvatske, ministarstva te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj: 11 Pr-182/2015 od 13. siječnja 2015. u odluci o glavnoj stvari.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja A. Đ., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima tako da se tuženici nalaže da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 22.176,10 kn sa zateznom kamatom, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim od 13. siječnja 2016. do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.„

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. točku 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovome sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojem pitanju je revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložila je ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zahtjeva trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju, tužitelj je osporio navode iznesene u reviziji i predložio je odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Stranka u izvanrednoj reviziji, sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni revidentica je postavila sljedeća pitanja:

 

„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

 

2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?

 

3. Imaju li djelatne vojne osobe pravo na naknadu za prekovremeni rad na straži i dežurstvu za sate koje stvarno nisu efektivno radili (priprema i odmor)?“

 

Revidentica navodi da je, u pogledu revizijom postavljenih pitanja, stav suda u pobijanoj odluci nepodudaran sa stavom revizijskog suda zauzetim u odlukama poslovnog broja Revr-693/13 od 20. srpnja 2016., Revr-151/14 od 20. srpnja 2016., Revr-3/16 od 20. srpnja 2016., Revr-1273/14 od 17. siječnja 2017., Revr-753/09 od 17. studenog 2009. i Revr-1714/14-2 od 14. prosinca 2016.

 

U odlukama na koje se poziva revident revizijski je sud zauzeo shvaćanje da je u situaciji višednevnog obavljanja poslova straže ili dežurstva životno i logično da djelatna vojna osoba koja zbog specifičnosti takve službe ne može napustiti mjesto rada, ima slobodno vrijeme u kojem se odmara, koje se, unatoč obveznoj prisutnosti na radnom mjestu ne može smatrati prekovremenim radom, pa se stoga i prilikom isplate plaće taj rad ne može vrednovati kao neprekidan rad.

 

U pogledu revizijom postavljenih pitanja revizijski sud je uočio nepodudarnost u shvaćanju suda izraženom u pobijanoj odluci sa shvaćanjem revizijskog suda zauzetim u odlukama na koje se poziva revidentica te je ocijenio da su u reviziji postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa je stoga revizija dopuštena.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe za isplatu dodataka na plaću po osnovi prekovremenog rada, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, kojeg je tužitelj obavljao u razdoblju od srpnja 2007. do listopada 2009.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženici isplatu cjelokupno  utuženog iznosa (163.365,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom) pozivom na odredbu čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07) i čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04) ocijenivši da tužitelju za utuženo razdoblje pripada uvećanje plaće jer je u vrijeme straže bio isključivo vezan za službu i svih 24 sata je morao biti na raspolaganju.

 

U revizijskom stadiju postupka sporno je može li se tužitelju priznati prekovremeni rad u trajanju od dvadeset četiri sata dnevno u kontinuitetu.

 

Prema ocjeni ovoga suda, osnovano tuženica ukazuje na pogrešan pristup u primjeni materijalnog prava od strane sudova u postupku koji je prethodio reviziji, a koji su tužitelju, kako proizlazi iz odluka, u spornom razdoblju za dežurstva kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Imajući na umu da tužitelj kao djelatna vojna osoba za vrijeme službe dežurstva, obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba, nema mogućnost napuštanja radnog mjesta, životno je i logično da ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom neovisno o tome traje li odmor osam sati neprekidno ili je zbog specifičnosti službe organiziran na drugačiji način. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva u kontinuitetu, prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata (tako i ovaj sud u odluci Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa da je sav rad tužitelja koji traje više od osmosatnog dnevnog radnog vremena prekovremeni rad, sudovi nižeg stupnja nisu utvrdili odlučne činjenice - stvarno odrađene sate rada tužitelja te vrijeme dnevnog odmora, a o čemu ovisi i odgovor na sporno pravno pitanje - ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad i u kojoj visini.

 

Zbog takvog, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uzrokovanog pogrešnim shvaćanjem nižestupanjskih sudova u pogledu materijalnopravnih odredbi, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno pravnom shvaćanju na kojem se temelji ovo rješenje i sukladno primjedbama ovoga suda donijeti novu, zakonitu odluku (čl. 394.a ZPP-a).

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 19. prosinca 2018.