Pristupanje sadržaju
Broj: Kž 501/2015
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Miroslava Šovanja, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 25/77., 50/78., 25/84, 52/87, 43/89., 8/90, 9/91., 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 32/93. - pročišćeni tekst, 38/93., 28/96. i 30/96. - dalje u tekstu: KZ RH) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli - Poli od 11. lipnja 2015. godine, broj K-31/08, u sjednici održanoj 4. srpnja 2017. godine, u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice, optuženika i branitelja optuženika, odvjetnika Lj. D.,
p r e s u d i o j e
i
r i j e š i o j e
I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te žalba optuženika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom prvostupanjskom presudom, u treći puta ponovljenom prvostupanjskom postupku proglašen je krivim M. B. što je počinio kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. KZ RH, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14. godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 45. st. 1. Osnovni Krivični zakon Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92. i 91/92. - dalje u tekstu: OKZRH) uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. veljače 1996. godine do 11. prosinca 2000. godine.
U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženik je na temelju čl. 148. st. 1. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08) dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka, i to troškove za svjedoke, troškove za vještaka psihijatrijske struke, troškove za vještaka sudske medicine i balistike, nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti, visina kojih će se odrediti naknadno posebnim rješenjem te je dužan nadoknaditi i paušalne troškove u iznosu od 12.000,00 kuna.
Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni te zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni na način da se optuženog B. osudi strožom zatvorskom kaznom, a u odnosu na troškove kaznenog postupka predlaže da se presuda u tome dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Žalbu protiv presude podnio je i optuženi i to kako po branitelju po službenoj dužnosti I. S., odvjetniku iz P., tako i po naknadno izabranim braniteljima G. M.1, i Lj. D., oba odvjetnici iz R. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se preinači i njega oslobodi od optužbe ili osudi blažom kaznom.
Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik predloživši da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženik i branitelji. Sjednici vijeća pristupio je branitelj Lj. D., a nazočnost optuženika osigurana je videokonferencijskom vezom u smislu čl. 475. st. 9. ZKP/08. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti državnog odvjetnika i drugog branitelja, na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08.
Žalba državnog odvjetnika osnovana je u dijelu kada pobija odluku o troškovima postupka dok u ostalom dijelu, kao i žalba optuženika u cijelosti, nije osnovana.
Nije u pravu optuženik kada u žalbi podnesenoj po branitelju G. M.1 ističe postojanje bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Naime, ne radi se o proturječju između izreke i obrazloženja u dijelu opisa prilaska vozilu oštećenog od strane G. M.2 Nigdje u činjeničnom opisu nije navedeno sa koje strane bi taj svjedok prilazio vozilu, već samo da je predstavivši se kao policajac od vozača zatražio dokumente. Svi izvedeni dokazi upućuju na zaključak, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud da je on vozilu prilazio sa strane suvozača, zatraživši dokumente, a kako to potvrđuje i svjedok A. O. u svome iskazu s rasprave od 10. lipnja 2015. godine (list 2851 spisa), iz koga iskaza nedvojbeno slijedi da je upravo s njegove strane zatražena predaja dokumenata (putovnica) te da su zatraženi dokumenti bili i predani kroz prozor suvozača. Ovakvo ispravno utvrđenje suda iz obrazloženja presude nije u suprotnosti s navodima iz činjeničnog opisa te se ne radi o istaknutoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka.
Također, ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 tj. da bi tijekom postupka došlo do teških povreda pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja žalbena osnova se ističe u svim žalbama optuženika, ukazujući na onemogućenost optuženika da ispita svjedoke koji ga terete (povreda konfrontacijskog prava). Pri tome se posebno ukazuje na iskaze svjedoka V. J. i R. M., čijim ispitivanjima optuženik nije bio prisutan, a zapisnici o provedenim njihovi ispitivanjima su pročitani bez suglasnosti stranaka te na iskaz svjedoka G. O. M. kako je bio iznesen u vrijeme kada optuženik nije bio nazočan njegovom ispitivanju.
U odnosu na pročitane i korištene zapisnike o ispitivanju svjedoka G. O. M.
G. O. M. u ovom postupku iskazivao je u svojstvu svjedoka u tri navrata. Prva dva iskaza iznesena su u okviru međunarodne pravne pomoći pred sudom u D., dok je treći iskaz iznesen primjenom odredaba o međunarodnoj pravnoj pomoći na način da je svjedok ispitan putem međunarodne videokonferencijske veze. Za prva dva ispitivanja optuženik nije bio obaviješten o vremenu i mjestu provođenja radnje ispitivanja svjedoka te smisleno tome nije bio niti nazočan tim ispitivanjima. Treće ispitivanje obavljeno videokonferencijskom vezom provedeno je na način da je svjedok bio u sudnici u Općinskog suda u Düsseldorfu dok je hrvatski sud zajedno sa optuženikom i braniteljem bio u sudnici Županijskog suda u Puli.
Iako optuženik nije bio nazočan u prva dva ispitivanja te nije mogao niti ispitivati svjedoka o onome što je tada iskazivao, valja istaći da je optuženi B. na raspravi održanoj 10. lipnja 2015. godine (list 2850 spisa) dao suglasnost s čitanjem kako ova dva zapisnika o ispitivanju svjedoka G. O. M. tako i onog trećeg zapisnika na kojem je zabilježen iskaz ovog svjedoka ispitanog putem međunarodne videokonferencijske veze.
Točno je da se osuđujuća presuda u pravilu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri utemeljiti samo ne iskazu pribavljenom bez mogućnosti da optuženik svojim pitanjima problematizira njegov sadržaj. Međutim, pitanje prava na ispitivanje svjedoka, tzv. konfrontacijskog prava, ne spada u kategoriju apsolutnih prava neovisnih o volji optuženika. Sam optuženik svojim voljnim postupcima upućuje sud je li suglasan da takav nekonfrontirani dokaz bude korišten u dokaznom postupku ili ne. U ovom predmetu optuženi M. B. izrazio je svoje suglasje da budu pročitani svi iskazi svjedoka G. O. M., kako oni pribavljeni u ispitivanju kojem optuženik nije bio prisutan, tako zapisnik o ispitivanu svjedoka kome je optuženik bio prisutan u tijekom kojeg ispitivanja su svjedoku predočavali sadržaj dvaju njegovih ranijih svjedočkih iskaza. Na tako pročitane iskaze svjedoka po suglasnosti obaju stranaka, niti jedna od stranaka, dakle niti optuženik, nisu imali primjedaba. Da je optuženik pažljivo ocjenjivao za koje iskaze je suglasan da budu pročitani, a za koje nije, vidljivo je iz njegovog očitovanja da nije suglasan sa čitanjem iskaza svjedoka V. J. i R. M.
Dakle, kako se optuženik suglasio sa čitanjem svih iskaza svjedoka G. O. M. koje je u svojstvu svjedoka iznio u ovom postupku, time se optuženik odrekao prava na ocjenu povrede tzv. konfrontacijske klauzule tj. na prigovor nemogućnosti korištenja pri donošenju osuđujuće presude iskaza svjedoka čijem ispitivanju sam nije bio prisutan. Ovo tim više što nakon pročitanih iskaza kojima je ovaj svjedok izravno teretio optuženog B., optuženik na takve iskaze nije prigovarao niti u jednom aspektu sadržaja pročitanog iskaza niti je stavljao primjedbu o nemogućnosti neposrednog ispitivanja tog svjedoka.
Točni je da je ovaj svjedok nakon prva dva svjedočenja doživio tešku prometnu nesreću što je po nalazu vještaka psihijatra moglo dovesti do ne sjećanja svih detalja, ali on je i u tom trećem iskazu u osnovi ponovio nakon predočenih ranijih iskaza sam tijek postupanja u samom kaznenom djelu. Iako sada ne imenuje optuženika kao osobu koja je bila s njim u automobilu i koja je pucala u oštećenika, kako je to naveo u prva dva, po suglasnom prijedlogu stranaka pročitana iskaza, u pogledu ocjene vjerodostojnosti opisanog postupanja, njegovi iskazi su suglasni, a u pogledu imenovanja osobe koja je bila suvozač u automobilu kojim su presreli automobil oštećenika i koja je pucala u oštećenika, za što je rekao da mu se imena ne sjeća, vještak psihijatar dao je obrazloženje za takvo ne sjećanje, objasnivši to posljedicama traume glave koje je svjedok imao.
Prema tome, u odnosu na ovog svjedoka čiji iskaz je korišten u utvrđivanju krivnje optuženika ne radi se niti o povredi Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda niti o povredi Ustava Republike Hrvatske kako se to pogrešno ističe u žalbama optuženika.
U odnosu na pročitane bez suglasnosti stranaka i korištene zapisnike o ispitivanju svjedoka R. M. i V. J.
Uvodno valja istaći da se radi o svjedocima koji nisu bili očevidci počinjenog kaznenog djela, njihova saznanja o počinjenom kaznenom djelu su tek posredna i osuđujuća presuda se ne temelji niti isključivo niti u pretežitoj mjeri na iskazima tih svjedoka. Ista presuda bila bi donesena i bez tih iskaza. Oni su samo podupirući dokazi u odnosu na dokaze iskaze svjedoka G. O. M. i A. O., koji su bili očevidci samog kaznenog djela.
Svjedok R. M. iskazivao je u ovome postupku u svojstvu svjedoka u tri navrata. Svaki puta to je bilo u okvirima pružanja međunarodne pravne pomoći, s time da je u prva dva navrata ispitivanje provedeno pred sudbenom vlašću u Njemačkoj bez obavijesti o terminu provođenja te radnje, pa samim time i bez nazočnosti optuženika. Treće ispitivanje obavljeno je u Općinskom sudu u Düsseldorfu, a ispitivanju su bili nazočni sudac i zamjenik državnog odvjetnika iz Hrvatske. Niti ovom prilikom ispitivanju nije bio nazočan niti optuženik niti njegov branitelj, ali oni su o terminu provođenja ove radnje bili obaviješteni kako pisano (list 2675) tako i u telefonskom kontaktu sa optuženikom, o čemu je sastavljena službena zabilješka (list 2683 spisa). Ovo ispitivanje obavljeno je u zakazanom terminu 4. veljače 2015. godine (list 2689 do 2694), čiji prijevod prileži na stranicama 2747 do 2752 spisa (pogrešno u prijevodu označeno da bi se radilo o zapisniku od 24. veljače).
Svjedok V. J. iskazivao je u ovome postupku u svojstvu svjedoka u dva navrata. Također, kao i u odnosu na svjedoka M., to ispitivanje bilo je provedeno u okvirima pružanja međunarodne pravne pomoći pred sudbenom vlašću u Republike Njemačkoj, s time o prvom ispitivanju nije bilo obavijesti o terminu provođenja te radnje, pa samim time i bez nazočnosti optuženika. Drugo ispitivanje obavljeno je u Općinskom sudu u Eschweileru 26. srpnja 2013. godine obavljeno je nakon što su svi sudionici ovog kaznenog postupka bili obaviješteni o održavanju ovog ročišta (list 2484 i 2489/2). Na raspravnom ročištu 18. srpnja 2013. godine (list 2489 spisa) optuženik je nakon obavijesti o terminu zakazanog ročišta za ispitivanje svjedoka V. J. u Republici Njemačkoj izjavio da on tom ispitivanju neće nazočiti jer nema sredstava da si plati put, a njego branitelj izjavio je da „radnji ispitivanja svjedoka ne može nazočiti“.
Takvim postupcima optuženika i njegovog branitelja kada su bili obaviješteni o održavanju ročišta za ispitivanje svjedoka kako R. M. tako i svjedoka V. J., a kojim radnjama vlastitom voljom nisu bili nazočni, ponovno su se odrekli prava na sudjelovanje u ispitivanju svjedoka pa samim time i od prava da na prigovor nemogućnosti korištenja pri donošenju osuđujuće presude iskaza svjedoka čijem ispitivanju optuženik nije bio prisutan.
U odnosu na odluku da se iskazi ovih svjedoka pročitaju bez suglasnosti stranaka, prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge za to čitanje, kako na raspravnom zapisniku kada su ti zapisnici pročitani (list 2850 spisa) tako i u obrazloženju pobijane odluke (list 6. presude). Instrument međunarodne pravne pomoći i postoji upravo za situacije kada se pojedini svjedok iz strane države ne želi odazvati pozivima suda njemu strane države, već svoj iskaz daje pred sudom zamoljene države. Uvjet za mogućnost zakonitog korištenja tako iznesenih i zabilježenih iskaza je obaviještenost stranaka o terminu provođenja same radnje ispitivanja svjedoka, čemu je u odnosu na ova dva svjedoka bilo udovoljeno, pa kada sud na drugi način nije mogao osigurati njihovu nazočnost pred domaćim sudom, zakonito je pročitao zapisnike o njihovom ispitivanju, o terminu kojeg ispitivanja su stranke bile obaviještene. U odnosu na pročitane zapisnike o ispitivanju svjedoka o čije terminu provođenja optuženik nije bio obaviješten, te nije mogao u tim ročištima sudjelovati u radnji ispitivanja, a nije se suglasio sa čitanjem tih zapisnika, valja istaći da niti u odnosu na te zapisnike nije bilo zapreke za njihovim čitanjem u smislu čl. 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08, što je prvostupanjski sud valjano obrazložio. U odnosu na te zapisnike bilo je moguće problematizirati jedino pitanje može li se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri utemeljiti na njima. Međutim i u odnosu na ovo pitanje, kako je već ranije istaknuto, ne radi se o iskazu na kojem bi osuđujuća presuda bila utemeljena isključivo ili u pretežitoj mjeri, pa kako se radi tek o podupirućim dokazima, nije bilo zapreke da se ti iskazi ocjenjuju u sadržajnom smislu nakon što su zakonito pročitani, kako je to učinio prvostupanjski sud.
Stoga niti u odnosu na ova dva svjedoka ne radi se o povredi Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda niti o povredi Ustava Republike Hrvatske kako se to pogrešno ističe u žalbama optuženika.
U odnosu na prigovor postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 u odnosu na provedena balistička vještačenja valja istaći da su dokazi - nalazi i mišljenja kako sada pokojnog vještaka D. Ć. tako i vještaka V. N. izvedeni čitanjem na raspravi po suglasnom prijedlogu stranaka 10. lipnja 2015. godine (list 2849/2 spisa), a nakon što su ovi dokazi izvedeni čitanjem, stranke na njih nisu imali primjedaba niti su tražili ponovno ili neposredno izvođenje dokaza balističkog vještačenja.
U odnosu na izrijekom ne pročitane dijelove nalaza i mišljenja pokojnog vještaka D. Ć. („….izuzev u dijelu koji sadrži reprodukciju iskaza A. O., G. M.2, obranu optuženika, a sve na listovima 1104 -1106 te prvi odlomak na listu 1107 spisa,….“) valja istaći da se radi o kazivanju svjedoka A. O. policijskim djelatnicima koji notorno ne mogu ispitivati svjedoke u svojstvu svjedoka, a u odnosu na G. M.2, radi se o njegovim iskazima koje je iznosio kao okrivljenik, a u ovom postupku ima svojstvo svjedoka. Ne čitanje tih dijelova nalaza i mišljenja isključilo je mogućnost korištena sadržaja tih iskaza u dijelu kada su opisivali postupanje osobe za koju je utvrđeno da je optuženik, a u postupku utvrđivanja krivnje optuženom M. B. U odnosu na utvrđenja vještaka balističke struke valja istaći da stranke, nakon što su pročitani kako njihovi zaključci tako i mišljenje u odnosu na predmet vještačenja, uopće nisu imali primjedaba, te izdvajanje ovog prigovora u žalbenom postupku u smislu tzv. relativno bitne povrede kaznenog postupka, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, nije od značaja.
U odnosu na prigovor postojanja tzv. relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka zbog ne izvođenja svih dokaza koji se nalaze u spisu (nije izvršen uvid u dvije čahure zavedene u spis Corpora delicti), valja istaći da sud izvodi dokaze za koje smatra da su mu potrebni kako bi utvrdio je li optuženik počinio optuženo kazneno djelo, odnosno kako bi provjerio navode obrane optuženika, pa bi se stoga moglo raditi tek o pitanju je li činjenično stanje ispravno utvrđeno. Točno je da je na raspravi održanoj 10. lipnja 2015. godine optuženik izjavio „…. da bi on volio vidjeti te čahure ….“ obrazloživši svoj prijedlog za razgledavanjem ovih predmeta „…. jer se postavlja pitanje zašto su samo dvije čahure te smatra da svi dokazi moraju biti u spisu predmeta“. Na takvo traženje predsjednik vijeća mu je odgovorio da njegovom traženju ne može udovoljiti „…. jer sud ne raspolaže čahurama….“.
Točno je da sud mora izvesti i dokaze na koje je ukazala obrana, ali obrazloženje prijedloga za razgledavanjem ovih čahura niti u jednom segmentu ne dovodi u pitanje provedena vještačenja koja su po suglasnom prijedlogu stranaka pročitana. Osim toga nije jasno što bi optuženik dokazivao razgledavanjem ovih čahura, koje, kako to utvrđuje predsjednik vijeća, ne postoje u spisu, a jesu li se izgubile ili nestale na neko drugi način nije od značaja za istaknuti prigovor u žalbi optuženika.
U odnosu na tvrdnju o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju točno je da sud odluku o krivnji najvećim dijelom temelji na iskazu svjedoka G. O. M., čiji iskazi su pročitani uz suglasnost optuženika. Osporavanje njegovog iskaza uspoređujući ga sa iskazom kako je iskazivao kao okrivljenik, apsolutno je nemoguće. Naime, u jednom kaznenom postupku jedna osoba može imati samo jedno svojstvo, a ako je u nekom drugom postupku ta ista osoba iskazivala i kao okrivljenik, on je tada imao drugačija procesna upozorenja i ne postoji zakonita mogućnost niti čitanja niti uspoređivanja takvog iskaza sa njegovim iskazom koji daje kao svjedok.
Pri ocjeni njegovog iskaza sud je prihvatio one iskaze kada je ovaj svjedok bio, obzirom na kasniju traumu glave, u mentalnoj mogućnosti reproducirati što se dešavalo, a takav njegov iskaz u nizu detalja podudara se i sa iskazima ispitanih kao svjedoka V. J. i R. M., kao i sa materijalnim tragovima pronađenim na mjestu događaja. Upravo stoga prvostupanjski sud opravdano prihvaća ove iskaze kao istinite i točne i na njima, uz materijalne tragove, utemeljuje svoju odluku o krivnji optuženog B.
Također, problematiziranje iskaza svjedoka G. O. M. navodnim neistinama o drugim okolnostima vezanim uz djelo nisu od utjecaja. Naime, da li se radi o optuženikovom pištolju ili ga je on prodao svjedoku M., uz ostale izvedene dokaze nije od značaja za utvrđenje tko je pucao tj. u čijoj ruci je pištolj bio. Svi dokazi nedvojbeno upućuju na to da je pucao vozač automobila u kome se nalazio i svjedok M., a svi dokazi upućuju da je svjedok M. bio na mjestu suvozača, dok da je upravo optuženik bio na mjestu vozača tj. na mjestu osobe koja je ispalila smrtonosne hice.
Tvrdnja kako je iskaz svjedoka A. O. različit i kako je ovaj svjedok prepoznao upravo G. O. M. kao osobu koja je pucala, netočna je. Naime, kako to ispravno navodi i prvostupanjski sud, ovaj svjedok provodio je radnju prepoznavanja, o čemu u spisu postoji izvedeni dokaz, kojom prilikom je u liniji za prepoznavanje bio i G. O. M., ali ga svjedok O. nije prepoznao. O tome prvostupanjski sud navodi da je imao u vidu da je svjedok O. dana 15. travnja 1994., sudjelovao u radnji prepoznavanja kojom prilikom nije identificirao G. O. M. kao počinitelja djela iako mu je isti pokazivan u dva navrata (listovi 1763 - 1764 te 1810 - 1823 spisa). U odnosu na iskaz ovog svjedoka sa rasprave 10. lipnja 2015. točno je da je svjedok izjavio da nikada nije vidio optuženika, ali jednako tako i da mu nisu bile pokazivane niti njegove fotografije, a u odnosu na osobu koja je pucala na raspravi je izjavio da je pucala osoba koja se nalazila pored vozačevog mjesta. Razlike u njegovom iskazu i iskazu svjedoka G. O. M. u pogledu načina pucanja, očito je subjektivni dojam o tome je li se radilo o rafalnom ili pojedinačnom pucanju i ova okolnost nije od značaja da bi dovela u pitanje ispravnost utvrđenja kako su ona utvrđena tijekom prvostupanjskog postupka.
Također, nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da sud nije utvrdio da bi ovo ubojstvo bilo izvršeno s namjerom pribavljanja imovinske koristi.
U ovom dijelu prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge na listovima 55. i 56. prvostupanjske presude te se žalitelj zbog nepotrebnog ponavljanja u cijelosti upućuje na ove razloge koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.
Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni povodom žalbe državnog odvjetnika te u odnosu na žalbu optuženika u smislu čl. 478 ZKP/08 Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je tijekom postupka prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice važne za proces individualizacije kazne i to kako olakotne tako i otegotne, dajući im pri toj ocjeni odgovarajući značaj. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti, a da nije dao dovoljan značaj utvrđenim otegotnim okolnostima. Stoga i po mišljenju ovog suda kazna zatvora u trajanju četrnaest godina ukazuje se primjerenom kako težini počinjenog kaznenog djela tako i osobi samog optuženika, posebno cijeneći pri tome izrazito dugi protek vremena od počinjenja kaznenog djela, a čemu sam optuženik nije doprinio.
Nije u pravu optuženik kada u žalbi podnesenoj po odvjetniku I. S., dok je u pravu državni odvjetnik kada pobija prvostupanjsku odluku u dijelu odluke o troškovima postupka.
Naime, kako je postupak dovršen po odredbama ZKP/08 to je sud ispravno primijenio odredbu čl. 148. st. 1. ZKP/08 koja obavezuje sud da obaveže na plaćanje troškova svakog optuženika koga proglasi krivim, bez mogućnosti oslobađanja od plaćanja troškova u ovoj fazi postupka.
Nasuprot tome, opravdano ukazuje državni odvjetnik da prvostupanjski sud pri nabrajanju na koje troškove obavezuje optuženika, a o čijoj visini će biti odlučeno naknadno, ne označava i troškove suda i državnog odvjetnika koji su nastali pri odlasku predsjednika vijeća i zamjenika državnog odvjetnika na ispitivanje svjedoka u SR Njemačku u okvirima međunarodne pravne pomoći.
Stoga se ukida prvostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima postupka te će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku radi odluke o troškovima postupka u smislu čl. 148. st. 4. i 5. ZKP/08 kada će donijeti novu odluku kako u pogledu osnova za plaćanje troškova postupka tako i u pogledu visine istih.
Kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik i državni odvjetnik u pogledu odluke o krivnji i kazni pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, uz prihvaćanje žalbe državnog odvjetnik a u dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju čl. 482. i čl. 486. st. 1. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.
Zagreb, 4. srpnja 2017.