1              Poslovni broj: Gž R-944/2018-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-944/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. T. (B.), O., OIB ..., koju zastupa punomoćnik L. K., odvjetnik iz P., protiv tuženika Škole, O., koju zastupa ravnatelj I. V., radi utvrđenja i isplata naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj 7 Pr-17/2016-8 od 23. listopada 2018., u sjednici održanoj 13. prosinca 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažava se žalba tuženika kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj 7 Pr-17/2016-8 od 23. listopada 2018. u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao što se preinačuje i točka 2. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka, i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, a koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Školi, O. da tužiteljici A. T. (B.), O., OIB ..., radi naknade štete i to izmakle koristi za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. isplati bruto iznos od 120.194,79 kn zajedno sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče kako slijedi:

 

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. svibnja 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 2.582,96 kn od 10. lipnja 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 3.875,54 kn od 10. srpnja 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 5.341,36 kn od 10. kolovoza 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. rujna 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. listopada 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. studeni 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. prosinca 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. siječnja 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. veljače 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 5.532,10 kn od 10. ožujka 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 3.481,11 kn od 10. travnja 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 3.957,23 kn od 10. svibnja 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 2.157,86 kn od 10. lipnja 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 5.641,99 kn od 10. srpnja 2016. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. kolovoza 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 7.873,24 kn od 10. rujna 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 2.470,73 kn od 10. listopada 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 2.365,48 kn od 10. studeni 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 2.017,48 kn od 10. prosinca 2017. pa do isplate;

-              na iznos od 2.171,62 kn od 10. siječnja 2018. pa do isplate;

-              na iznos od 2.153,35 kn od 10. veljače 2018. pa do isplate;

-              na iznos od 1.890,73 kn od 10. ožujka 2018. pa do isplate;

-              na iznos od 1.524,48 kn od 10. travnja 2018. pa do isplate;

-              na iznos od 2.171,61 kn od 10. svibnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako  polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku Škole, O. da tužiteljici A. T. (B.), O., OIB: ..., nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 kn, u roku od 8 dana."

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je utvrđeno da je Ugovor o radu Klasa: 112-02/15-01/01, Ur. broj: 2125/37-01-15-06 od 27. travnja 2015. sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan (točka 1. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku Školi, O. da tužiteljici A. T. (B.), O., OIB ... radi naknade štete i to izmakle koristi za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. isplati bruto iznos od 120.194,79 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dospijeća do isplate, a kako je pobliže navedeno u izreci presude (točka 2. izreke). Tom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 kn, u roku od 8 dana (točka 3. izreke).

 

Nadalje je prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da otkaz temeljem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu Škole, O. Klasa: 112-02/16-02/01, Ur. broj: 2125/37-01-16-01 od 4. ožujka 2016. nije dopušten i da radni odnos zasnovan temeljem Ugovora o radu Klasa: 112-02/15-01/01, Ur. broj: 2125/37-01-15-06 od 27. travnja 2015. sklopljen između tužiteljice A. T. (B.), O., OIB ... i tuženika Škole, O. nije prestao (točka 1. izreke). Također je odbijen i zahtjev da se poništava Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu Škole, O. Klasa: 112-02/16-02/01, Ur. broj: 2125/37-01-16-01 od 4. ožujka 2016. (točka 2. izreke), te da se nalaži tuženiku  da tužiteljicu vrati na posao nastavnice strukovnih predmeta iz područja ekonomije, u roku od 8 dana (točka 3. izreke), i da joj isplati naknadu za izgubljenu plaću za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. u bruto iznosu od 120.194,79 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos teku od dospijeća do isplate, a kako je pobliže navedeno u izreci presude (točka 4. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je u dijelu pod točkom 2. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice radi naknade štete na ime izmakle koristi, ne navodeći izrijekom žalbene razloga, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da ističe razloge iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda u tom ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Tuženik u žalbi ukazuje na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju u granicama ispitivanja iz odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet ovoga spora je prvo postavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje da otkaz temeljem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 4. ožujka 2016. nije dopušten i da radni odnos zasnovan temeljem ugovora o radu od 27. travnja 2015. sklopljen između tužiteljice i tuženika nije prestao, zahtjev da se poništava Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 4. ožujka 2016., te da se nalaži  tuženiku da tužiteljicu vrati na posao nastavnice strukovnih predmeta iz područja ekonomije i zahtjev da joj isplati naknadu za izgubljenu plaću za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. u bruto iznosu od 120.194,79 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, a koje je zahtjeve tužiteljice prvostupanjski sud odbio kao neosnovane i koji nisu predmet ovog žalbenog postupka.

 

Također su predmet spora i dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva, i to na utvrđenje da je ugovor o radu od 27. travnja 2015. sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan, te zahtjev za naknadu štete na ime izmakle koristi za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. u bruto iznosu od 120.194,79 kn zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, a koje je prvostupanjski sud prihvatio kao osnovane, s time što je predmet ovog žalbenog postupka dio prvostupanjske presude za naknadu štete na ime izmakle koristi.

 

Dakle, u ovoj fazi postupka sporno je pripada li tužiteljici pravo za naknadu štete na ime izmakle koristi za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. u zahtijevanom iznosu.

 

Tužiteljica taj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik proveo nezakonit postupak kod njezinog zapošljavanja, i da ona nije mogla znati za razloge nezakonitosti u postupku zapošljavanja pa da je tuženik odgovoran za sklapanje ništetnog ugovora, te stoga i za štetu koju trpi zbog sklapanja ništetnog ugovora o radu.

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da su tužiteljica i tuženik 27. travnja 2015. zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a radi obavljanja poslova nastavnika strukovnih predmeta iz područja ekonomije,

- da je tuženik 4. ožujka 2016. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu, a u postupku izvršenja rješenja prosvjetnog inspektora,

- da je rješenjem Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Samostalni sektor za inspekcijski nadzor, Služba prosvjetne inspekcije – Područne jedinice Rijeka Klasa: UP/I-600-04/15-03/00122, Ur. broj: 533-23-15-0004 od 26. svibnja 2015. zabranjeno tuženiku da tužiteljica obavlja poslove nastavnika ekonomske skupine predmeta temeljem ugovora o radu od 27. travnja 2015., s time da je tuženiku određen rok za izvršenje od 15 dana, a na koje se rješenje tužiteljica žalila,

- da je žalba tužiteljice odbijena rješenjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Klasa: UP/II-602-03/15-07/00010, Ur. broj: 533-28-15-0002 od 18. kolovoza 2015., a koje rješenje je tuženik zaprimio 17. rujna 2015.,

- da tuženik, a povodom tog rješenja zatražio očitovanje od Sindikalnog povjerenika NSZSŠRH, M. R., prof., vezano za izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljice, i da se sindikalni povjerenik dopisom od 29. rujna 2015. očitovao,

- da je tuženik 28. rujna 2015. zatražio suglasnost Školskog odbora Škole, O. i da je Školski odbor odbio dati suglasnost,

- da Ured državne uprave u Ličko-senjskoj županiji 9. veljače 2016. donio Odluku o raspuštanju školskog odbora i imenovanju povjerenstva koje privremeno zamjenjuje školski odbor u Školi, O.,

- da je Povjerenstvo koje privremeno zamjenjuje školski odbor u Školi, O. 3. ožujka 2016. dalo suglasnost na Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, a vezano za izvršenje rješenje prosvjetnog inspektora od 26. svibnja 2015.,

- da je Upravni sud u Rijeci, presudom poslovni broj UsI-1583/15-24 odbio tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Klasa: UP/II-602-03/15-07/00010, Ur. broj: 533-28-15-0002 od 18. kolovoza 2015. i radi poništenja Rješenja Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Samostalni sektor za inspekcijski nadzor, Služba prosvjetne inspekcije – Područne jedinice Rijeka Klasa: UP/I-600-04/15-03/00122, Ur. broj: 533-23-15-0004 od 26. svibnja 2015., radi dozvoljavanja tužiteljici rada u Školi, O.,

- da je ta presuda potvrđena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-2629/17-3 od 31. siječnja 2018.,

- da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Samostalni sektor za inspekcijski nadzor, služba prosvjetne inspekcije – Područna jedinica u Rijeci, rješenjem o izvršenju, Klasa: UP/I-600-04/15-03/00122, Ur. broj: 533-23-16-0035 od 2. veljače 2016., a u kojem se utvrđuje da je rješenje od 26. svibnja 2015. postalo izvršno 16. rujna 2015. te je naloženo tuženiku da isto izvrši u roku od osam dana od dana dostave tog rješenja, otkazivanjem ugovora o radu tužiteljici, s time što je u rješenju naznačeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja,

- da je tuženik to rješenje primio 5. veljače 2016.,

- da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici 4. ožujka 2016, u postupku izvršenja rješenja prosvjetnog inspektora,

- da se tužiteljica 31. ožujka 2016. prijavila na Hrvatski zavod za zapošljavanje,

- da je tužiteljica 13. veljače 2017. sklopila ugovor na određeno vrijeme sa OŠ P. J. i to do 14. lipnja 2017.,

- da se tužiteljica 23. lipnja 2017. ponovo prijavila u evidenciju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba,

- da je tužiteljica 4. rujna 2017. ponovo sklopila s OŠ P. J. ugovor o radu na određeno vrijeme i to do 30. lipnja 2018.,

- da je tužiteljica za vrijeme nezaposlenosti od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje primila sveukupnu naknadu u iznosu od 11.816,86 kn,

- da je tužiteljica za vrijeme rada u OŠ P. J. ostvarivala plaću,

- da je tužiteljica aktivno tražila zaposlenja od trenutka otkaza ugovora o radu pa i kod samog tuženika.

 

Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je da je tuženik odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici donio u postupku izvršenja izvršnog rješenja Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Samostalni sektor za inspekcijski nadzor, Služba prosvjetne inspekcije -  Područna jedinica u Rijeci Klasa: UP/I-600-04/15-03/00122, Ur. broj: 533-23-16-0035 od 2. veljače 2016., a kojim je naloženo tuženiku otkazivanje ugovora o radu tužiteljici i raspisivanje natječaja radi popune radnog mjesta nastavnika ekonomske skupine predmeta, a iz razloga što tuženik pri sklapanju ugovora o radu nije postupao sukladno odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine", broj 87/08., 86/09., 92/10., 105/10., 90/11., 5/12., 16/12., 86/12., 126/12., 94/13., 152/14., 07/17., 68/18.), zbog čega da je u izvršenju tog rješenja tuženik postupio sukladno odredbi članka 114. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, jer je ravnatelj tuženika zatražio suglasnost školskog odbora pa kako je školski odbor uskratio suglasnost, to je Odlukom Ureda državne uprave u Ličko-senjskoj županiji od 9. veljače 2016. isti raspušten i imenovano je Povjerenstvo koje je privremeno zamijenilo Školski odbor u Školi, O., koje se očitovalo dopisom od 3. ožujka 2016., nakon čega je tuženik donio osporavanu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu 4. ožujka 2016. i na temelju koje je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika 5. ožujka 2016.

 

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je u postupku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tuženik postupio sukladno odredbi članka 114. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, kao i odredbi članka 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14. i 127/17. – u daljnjem tekstu: ZR), to je taj sud odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje da otkaz temeljem odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. nije dopušten i da radni odnos zasnovan temeljem ugovora o radu od 27. travnja 2015. sklopljen između tužiteljice i tuženika nije prestao, kao što je odbio i zahtjev da se poništava odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2016. te da se nalaži tuženiku da tužiteljicu vrati na posao nastavnice strukovnih predmeta iz područja ekonomije i da joj isplati naknadu za izgubljenu plaću za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. u bruto iznosu od 120.194,79 kn zajedno sa zateznim kamatama.

 

Tužiteljica je uz navedeni prvi tužbeni zahtjev postavila i drugi zahtjev, a kojim traži da se utvrdi da je ugovor o radu sklopljen 27. travnja 2015. između nje i tuženika ništetan, tvrdeći da je sklopljen suprotno prisilnim propisima u smislu odredbe članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), te shodno tome smatra tuženika odgovornim i za štetu koju trpi zbog sklapanja takvog ništetnog ugovora o radu.

 

Prvostupanjski sud tijekom postupka nesporno je utvrdio da je tuženiku zabranjeno da tužiteljica obavlja poslove nastavnika ekonomske skupine predmeta na temelju sklopljenog ugovora o radu od 27. travnja 2015., a temeljem Rješenja prosvjetnog inspektora Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, Službe prosvjetne inspekcije-Područne jedinice u Rijeci od 26. svibnja 2015., jer je tuženiku naloženo da tužiteljici otkaže ugovor o radu, i to iz razloga što tuženik prije odjavljivanja natječaja nije prijavio potrebu za radnikom nadležnom Uredu državne uprave u Ličko-senjskoj županiji, zbog čega je po ocjeni nadležnog upravnog tijela utvrđeno da je u postupku zasnivanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika povrijeđen zakon, i što da proizlazi i iz presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj UsI-1583/15-24 od 13. lipnja 2017., kao i presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-2629/17-3 od 31. siječnja 2018.

 

Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti ugovora o radu osnovan, pritom se pozvavši na odredbu članka 322. ZOO-a, kojom je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, iz razloga što je utvrđeno da je ugovor o radu od 27. travnja 2015. sklopljen protivno odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi i da je za to odgovoran tuženik.

 

Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da tužiteljica nije znala, niti je prema okolnostima slučaja morala znati za činjenicu da tuženik prilikom sklapanja ugovora o radu nije postupao sukladno odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, a što da proizlazi i iz činjenice što je odmah po saznanju navedenog ulagala pravne lijekove protiv upravnih akata kojima je ta činjenica utvrđena, pritom navodeći kako je tuženik isključivo odgovoran za sklapanje ništetnog ugovora o radu, te time i na temelju odredbe  članka 323. stavak 2. ZOO-a, tužiteljici i za štetu koju trpi, jer je tom odredbom propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

 

Kako tužiteljica potražuje naknadu štetu u vidu izmakle koristi koju je mogla ostvariti radom kod tuženika na temelju ugovora o radu jer da je prema redovnom tijeku stvari mogla očekivati da će radom kod tuženika imati korist u vidu plaće koju bi ostvarivala da je nastavila raditi kod tuženika, pa kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica ostala na radnom mjestu kod tuženika da bi ostvarivala veću plaću od one koju je ostvarivala za vrijeme dok je radila kod OŠ P. J. i to u visini koju tuženik nije osporio, to je i ovaj dio tužbenog zahtjeva taj sud prihvatio.

 

Zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva radi naknade štete na ime izmakle koristi, po ocjeni ovoga suda nije pravilan, a koji je predmet ovoga žalbenog postupka, zbog čega ovaj sud dalje neće posebno obrazlagati dio presude koji se odnosi na utvrđenu ništetnost ugovora o radu.

 

U postupku je nesporno utvrđeno da je tužiteljici prestao ugovor o radu koji je sklopila s tuženikom 27. travnja 2015., na temelju tuženikove odluke o izvanrednom otkazu toga ugovora o radu od 4. ožujka 2016., a koji je otkaz tijekom ovoga postupku postao pravomoćan na način što je utvrđeno da je dopušten i da je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao 5. ožujka 2016.

 

Dakle, u konkretnom slučaju u kojem je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika na temelju davanja otkaza ugovora o radu, a koja odluka ne predstavlja protupravnu radnju jer postoji zakonska mogućnost poslodavca davanju otkaza, pa u ovom slučaju na stani tuženika ne postoji protupravnost, odnosno odgovornost za zahtijevanu naknadu štete. Sama činjenica što tuženik prije objavljivanja natječaja nije prijavio potrebu za radnikom nadležnom Uredu državne uprave u Ličko-senjskoj županiji i što je nadležno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, Samostalni sektor za inspekcijski nadzor, Služba prosvjetne inspekcije, rješenjem od 26. svibnja 2015. zabranila tuženiku da tužiteljica obavlja poslove nastavnika ekonomske skupine predmeta na temelju navedenog ugovora o radu ne znači tuženikovu odštetnu odgovornost jer se tužiteljica nakon toga zaposlila kod novog poslodavca (OŠ P. J.), znači, to nije u uzročnoj vezi s njezinim daljnjim zaposlenjem.

 

Ukazuje se da prema odredbi članka 111. stavka 1. ZR-a, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dok prema stavku 2. istoga članka, pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

Općim propisom obveznog prava, i to odredbom članka 1089. stavkom 1. ZOO-a, propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične, tako i na naknadu izmakle koristi.

 

Budući da se u ovom slučaju radi se o tome da je tužiteljici radni odnos kod tuženika prestao 5. ožujka 2016., i to na temelju odluke o otkazu ugovora o radu donesene 4. ožujka 2016., to tužiteljici na temelju naprijed citiranih odredbi ne pripada pravo na naknadu štete na ime izmakle koristi za razdoblje od 1. travnja 2016. pa do 30. travnja 2018. u zahtijevanom bruto iznosu od 120.194,79 kuna, a koji predstavlja razliku između plaće koju je primala radeći na radnom mjestu kod tuženika i one plaće koju je ostvarivala za vrijeme dok je radila kod OŠ P. J., jer kroz to utuženo razdoblje nije u radnom odnosu kod tuženika.

 

Stoga, to nije ni šteta koju tužiteljica trpi na radu ili u vezi s radom kod tuženika, niti je uzrokovana povredom njezinih prava iz radnog odnosa koja bi nastala dok je bila na radu kod tuženika pa da bi na istu imala pravo na temelju općih propisa obveznog prava.

 

Iz izloženog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljici pripada pravo na naknadu štete po osnovi izmakle korist, zbog čega je pogrešno postupio kada je prihvatio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

S obzirom na navedeno, na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, valjalo je uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu i preinačiti predmetnu presudu u pobijanom dijelu na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice na naknadu štete na ime izmakle koristi, s time što je odbijen i zahtjev tužiteljice na naknadu troškova postupka jer joj isti ne pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 13. prosinca 2018.