Broj: FPž-554/2017

 

             

  

                                         

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Tomašića kao predsjednika vijeća te Sanje Gospočić i Mladena Genca kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ilije Jurčevića kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv prvookrivljene pravne osobe I. B. d.o.o. i dr. zbog prekršaja iz čl. 97. st. 3. toč. 4. i st. 4. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (NN 87/08. i 25/12.), odlučujući o žalbi prvookrivljene pravne osobe I. B. d.o.o. i drugookrivljene odgovorne osobe B. R., koje brani I. Š., odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ć. i Š. d.o.o. iz Z., podnesenoj protiv rješenja Ministarstva financija RH, Financijskog inspektorata od 23. siječnja 2017., klasa: 440-08/16-04/0035/02, ur. broj: 513-08-01-04-17-22, na sjednici vijeća održanoj 12. prosinca 2018.

 

 

    p r e s u d i o     j e 

 

              I.              Djelomično se prihvaća žalba prvookrivljene pravne osobe I. B. d.o.o. i drugookrivljene odgovorne osobe B. R. i preinačuje se prvostupanjsko rješenje u činjeničnom opisu i odluci o kazni, tako da se iz prvostupanjske izreke ispuštaju riječi „te su o istom trebali obavijestiti Ured za sprječavanje pranja novca“. Na temelju čl. 97. st. 3. toč. 4. i st. 4. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, prvookrivljenoj pravnoj osobi I. B. d.o.o. izriče se novčana kazna u iznosu od 35.000,00 (trideset pet tisuća) kuna, a drugookrivljenoj odgovornoj osobi B. R., uz primjenu čl. 37. st. 3. toč. 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07., 39/13., 157/13., 110/15. i 70/17.), novčana kazna u iznosu od 3.000,00 (tri tisuće) kuna. Svaki okrivljenik je obvezan platiti novčanu kaznu u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude, a ako plati dvije trećine izrečene novčane kazne u tom roku, smatrat će se da je plaćena u cijelosti.

 

              II.              U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba prvookrivljene pravne osobe I. B. d.o.o. i drugookrivljene odgovorne osobe B. R. te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

 

              III.              Prvookrivljena pravna osoba I. B. d.o.o. i drugookrivljena odgovorna osoba B. R. obvezni su platiti paušalne troškove Visokog prekršajnog suda RH u iznosu od 100,00 (sto) kuna, svaki, na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona, u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem o prekršaju prvostupanjskog tijela državne uprave koje vodi prekršajni postupak (dalje: prvostupanjsko tijelo) prvookrivljena pravna osoba I. B. d.o.o. i drugookrivljena odgovorna osoba B. R. proglašeni su krivima i kažnjeni, i to prvookrivljena pravna osoba novčanom kaznom u iznosu od 42.000,00 kuna, a drugookrivljena odgovorna osoba, uz primjenu čl. 37. Prekršajnog zakona, u iznosu od 4.000,00 kuna zbog prekršaja iz čl. 97. st. 3. toč. 4. i st. 4. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma, pobliže opisanog u izreci prvostupanjskog rješenja.

 

Ujedno, spomenuti okrivljenici su obvezni platiti paušalne troškove prekršajnog postupka u iznosu od 600,00 kuna, svaki.

 

Prekršajni postupak obustavljen je protiv trećeokrivljene odgovorne osobe L. B. zbog prekršaja iz čl. 97. st. 3. toč. 4. i st. 4. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma.

 

Protiv okrivljujućeg dijela tog rješenja prvookrivljena pravna osoba I. B. d.o.o. i drugookrivljena odgovorna osoba B. R. (dalje: okrivljenici) su pravodobno po braniteljici podnijeli zajedničku žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga, a osobito zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se donese odluka o oslobađanju krivnje i kazne.

 

Predlažu da se, iz razloga navedenih u žalbama, žalbe prihvate.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Razmotrivši predmet, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je počinjena povreda odredaba materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika iz čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona jer je glede dijela činjeničnog opisa iz optužbe primijenjen propis koji se ne može primijeniti, što osnovano ističu okrivljenici. Daljnje povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno koje okrivljenici ističu u žalbu nisu počinjene, ali je uslijed ispuštanja težeg dijela činjeničnog opisa iz izreke svakom okrivljeniku snižena kazna.

 

              Iz podulje prvostupanjske izreke ovaj sud razabire da su okrivljenici proglašeni krivima u bitnom što: „18.12.2014. godine u S., u sklopu provođenja mjera stalnog praćenja poslovnog odnosa za stranku G. T. j.d.o.o. S., nisu koristili listu indikatora od 27.4.2012. (...) unatoč tome što su u Evidenciji transakcija većih od 105.000,00 kuna (...) zabilježili da navedena stranka podiže veće količine novca (...) te o istom nisu obavijestili Ured za sprječavanja pranja novca“.

 

              U žalbi se ističe kako pogrešna primjena materijalnog prava proizlazi iz same izreke rješenja u kojoj prvostupanjsko tijelo navodi da su postojali indikatori koji su okrivljenicima trebali ukazivati na sumnjive transakcije te da su trebali obavijestiti Ured za sprječavanje pranja novca. Posebno napominju da iz tako primijenjenog materijalnog prava nije jasno za što se okrivljenici kažnjavaju, za nekorištenje liste indikatora ili neprijavljivanje Uredu za sprječavanje pranja novca (dalje: Ured).

 

              Neobavještavanje Ureda da postoje razlozi za sumnju na pranje novca ili financiranje terorizma je prekršaj koji je za pravne osobe koje pružaju računovodstvene usluge propisivao znatno veći raspon kazne (50.000,00 do 300.000,00 kuna) od uvodno citiranog prekršaja (25.000,00 do 180.000,00 kuna), koji se odnosi na obvezu korištenja liste indikatora.

              Ovaj sud primjećuje da se prvostupanjsko tijelo u razlozima odluke uopće nije osvrnulo na obvezu prijavljivanja Uredu niti je utvrđivalo tu obvezu. Tako je primjerice u odnosu na navod okrivljenika da nisu bili dužni obavještavati Ured o predmetnim transakcijama konstatiralo kako predmetno ne znači da okrivljenici nisu bili dužni upotrebljavati listu indikatora, a nadalje je pravilno konstatiralo da okrivljenici u biti ne osporavaju da nisu primijenili listu indikatora.

 

              Budući da se u ponovnom odlučivanju odluka o prekršaju ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika ako je žalba podnesena samo u korist okrivljenika (čl. 210. st. 4. Prekršajnog zakona), više ne postoji mogućnost označavanja djela prema težem od spomenuta dva prekršaja. Osim toga, ovaj sud ponavlja da prvostupanjsko tijelo nije uopće utvrđivalo inkriminacije koje se odnose na obavještavanje Ureda, iako su okrivljenici u nekoliko navrata isticali da se radi o dodatnoj obvezi (pored korištenja liste indikatora) koju nisu bili dužni ispuniti. Stoga je prvostupanjsko tijelo, u odnosu na dio činjeničnog opisa koji se odnosi na obvezu prijavljivanja Uredu, počinilo povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika iz čl. 196. toč. 4. Prekršajnog zakona, što osnovano ističu okrivljenici, a ovaj je sud spomenuti težio dio inkriminacije ispustio iz činjeničnog opisa, tako da je preostali dio izreke u cijelosti podvediv pod odredbe na temelju kojih su okrivljenici sankcionirani prvostupanjskom odlukom (čl. 97. st. 3. toč. 4. i st. 4. Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma).

 

Prilikom odlučivanja o novčanim kaznama, prvostupanjsko je tijelo uzelo u obzir okolnosti koje su relevantne za mjeru kazne, tako da je prvookrivljenoj pravnoj osobi izreklo novčanu kaznu blizu posebnog minimuma, dok je drugookrivljenoj odgovornoj osobi izreklo znatno ublaženu novčanu kaznu. Imajući na umu činjenicu da je težio dio inkriminacije ispušten iz izreke, ovaj je sud za preostali činjenični opis prvookrivljenoj pravnoj osobi izrekao novčanu kaznu u iznosu od 35.000,00 kuna, a drugookrivljenoj odgovornoj osobi 3.000,00 kuna. Navedenim će se kaznama ostvariti svrha specijalne i generalne prevencije, posebice jer žalbeni navodi o daljnjim olakotnim okolnostima nisu potkrijepljeni relevantnom dokumentacijom.

 

Uz prvostupanjske troškove, okrivljenici su dužni platiti drugostupanjske troškove prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 kuna, svaki, sukladno čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona. Troškovi ovog suda odmjereni su prije svega imajući na umu složenost i trajanje postupka u kojem je znatno sužena optužba.

 

S obzirom na navedeno, na temelju čl. 205. i 207. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

 

Ova presuda je pravomoćna.

 

 

U Zagrebu 12. prosinca 2018.

 

 

 

                                                                                  

Presuda se dostavlja Ministarstvu financija RH, Financijskom inspektoratu u 6 otpravaka: za spis, prvookrivljenu pravnu osobu I. B. d.o.o., drugookrivljenu odgovornu osobu B. R., braniteljicu i podnositelja optužnog prijedloga.