- 1 -              I Kž 477/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 477/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2018. broj K-138/13, u sjednici održanoj 12. prosinca 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e  i   r i j e š i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog M. B., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke presude te se pobijana presuda u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed gornje odluke, žalba državnog odvjetnika u odnosu na to kazneno djelo je bespredmetna.

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi M. B. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod točkom 1. izreke presude, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 2. svibnja 2013. do 13. lipnja 2013.

 

III. Odbijaju se u ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. B. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je optuženog M. B. krivim pod točkom 1. izreke presude zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje mu je mu je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci te pod točkom 2. izreke presude zbog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci pa je optuženog M. B., uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunao vrijeme uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 2. svibnja 2013. do 13. lipnja 2013.

 

Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 557. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) i člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da iznos od 874.950,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisanim pod točkom 1. izreke presude te je utvrđeno da je taj iznos imovina Republike Hrvatske i naloženo optuženom M. B. da ga isplati Republici Hrvatskoj u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08. naloženo je optuženom M. B. da oštećenoj Republici Hrvatskoj na ime imovinskopravnog zahtjeva plati 236.699,72 kune dok je u odnosu na preostali dio imovinskopravnog zahtjeva koji se odnosi na kamatu oštećenik upućen u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. do 6. ZKP/08. određen je trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u sveukupnom iznosu od 15.106,60 kuna, trošak sudskog tumača za slovenski jezik u sveukupnom iznosu od 375,00 kunja, trošak svjedoka u iznosu od 861,00 kunu te paušalni iznos od 1.500,00 kuna.

 

Protiv te prvostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom M. B. za svako počinjeno djelo izrekne kazna zatvora u duljem trajanju kao i jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Žalbu je protiv navedene presude podnio i optuženi M. B., po branitelju, odvjetniku J. R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika djelomično bespredmetna i djelomično neosnovana, dok je žalba optuženika djelomično osnovana.

 

Osporavajući pravilnost prvostupanjske presude, optuženi M. B. upire na proturječje u izreci te presude, iz čega bi proizlazilo da upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Međutim, takvu tvrdnju optuženik obrazlaže time što je prvostupanjski sud, proglasivši optuženika krivim i zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju i zbog kaznenog djela utaje poreza ili carine počinjenih na način kako mu je to u ovom kaznenom predmetu stavljeno na teret, istovremeno s jedne strane prihvatio činjenicu da je za brodove plaćena carina i porez na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), dok s druge strane nije prihvatio činjenicu da su ti brodovi A. H. plaćeni gotovinom. Prema tome, očito je da žalitelj istaknutim prigovorima upire na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na bitnu postupovnu povredu.

 

Međutim, kod takvog stava žalitelj u cijelosti zanemaruje dio iskaza knjigovodstveno-financijskog vještaka (list 782) iz kojeg proizlazi da je ovdje nesporno izvršen uvoz brodova jer je obračunata i plaćena carina, međutim, da ne prileži dokaz o izvršenom plaćanju. Vezano uz oba navedena plovila, pojasnio je da se u razdobljima kada bi ta plovila bila kupovana ne vide gotovinske isplate sa žiro računa društva niti jednokratno niti u više navrata, a koje bi odgovarale nabavnoj vrijednosti tih plovila. Vezano uz gliser A. H. P., vještak je također iskazao (list 783) da nije uzeo u obzir spisu priležeću kupoprodajnu pogodbu kao korištenje gotovine sa žiro računa trgovačkog društva F. d.o.o. iz razloga nepriležanja dokumenta iz kojeg bi se utvrdilo da je isplata izvršena. Naveo je da ne postoji vjerodostojna dokumentacija pa se ne može očitovati je li optuženik, primjerice, gotovinom od A. H. kupio ta plovila, koju gotovinu je imao iz nekog drugog poslovnog odnosa, odnosno je li optuženik do te gotovine došao na način da nije poslovao preko računa pa ju je imao i na taj način fizički izvršio plaćanje tih plovila bez da je u tom trenutku podizao gotovinu s računa društva, a primjerice onda to plaćanje koje je izvršio gotovinom naknadno sebi namirio na način da je opet podizao gotovinu s računa društva i to s naznakom da se radi o pozajmici. Sve su to, kako to iskazuje vještak, mogućnosti, ali o tome ne postoji vjerodostojna dokumentacija. Vještak je pritom objasnio da se po Zakonu o platnom prometu u Republici Hrvatskoj, plaćanje u gotovini može vršiti samo do 5.000,00 kuna s tim da i za to mora biti ispostavljen račun. Plaćanje u inozemstvu vrši se putem deviznog računa društva ili putem banke na način da se kod nje kupe devize, a je li moguće u inozemstvu plaćati gotovinom, zavisi od te zemlje. Što se tiče Republike Hrvatske, ako bi vršili naplatu od inozemne osobe u Republici Hrvatskoj u gotovini, zato bi morali mati odobrenje od HNB-a, a za oba broda koja su predmetom kupoprodaje s A. H. nema dokumentacije da bi plaćanje tih brodova bilo stvarno izvršeno.

 

Slijedom navedenog, očito je da su istaknuti žalbeni navodi u cijelosti neopravdani.

 

Osporavajući nadalje pravilnost pobijane presude i to u odnosu na radnje koje su kao jedan od načina počinjenja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisane u alineji 1. točke 2. izreke presude, optuženi M. B. tvrdi da je izreka pobijane presude u proturječju s izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, kojim žalbenim prigovorima u biti ne upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka već ponovno prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda te potkrijepljenosti tih utvrđenja u izvedenim dokazima, a posljedično tome i ispravnosti zaključka prvostupanjskog suda da je optuženik predmetno kazneno djelo počinio.

 

U navedenom je optuženi M. B. u pravu.

 

Naime, optuženik je u tom dijelu presude proglašen krivim što je kao direktor trgovačkog društva F. d.o.o., u nakani da to društvo izbjegne plaćanje poreza, prikratom sredstava koja pripadaju državnom proračunu s osnova PDV-a, za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2004. u poreznoj prijavi po ispostavljenim računima iskazao obvezu PDV-a u iznosu od 189.772,44 kune i ukupni pretporez u iznosu od 217.406,18 kuna, pri čemu je u ukupni pretporez iskazao dva puta isti plaćeni PDV pri uvozu u iznosu od 95.795,48 kuna, pa je tako u poreznoj prijavi neistinito iskazao pravo na povrat PDV-a u iznosu od 123.429,22 kune, iako uopće nije imao pravo na povrat PDV-a, već je u obračunu PDV-a trebao iskazati obvezu plaćanja PDV u iznosu od 4.825.15 kuna, na koji način je oštetio proračun Republike Hrvatske za 2004. godinu u iznosu 128.254,37 kuna i u navedenom iznosu pribavio korist trgovačkom društvu F. d.o.o.

 

Dakle, optuženik je proglašen krivim da je s ciljem da izbjegne plaćanje poreza davao nepotpune i netočne podatke o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne obveze, zbog čega je došlo do smanjenja porezne obveze u iznosu koji prelazi 20.000,00 kuna.

 

Međutim, iz provedenog dokaznog postupka za sada ne proizlazi da bi poduzimanjem takvih radnji, u konačnici doista došlo do oštećenja državnog proračuna, kako to s pravom u žalbi tvrdi optuženik.

 

Naime, zaključak o ostvarenju objektivnih elemenata predmetnog kaznenog djela u odnosu na tu alineju prvostupanjski sud utemeljuje na sadržaju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka u dijelu u kojem se navodi da je optuženik u prijavi za 2004. iskazao obvezu PDV-a po ispostavljenim računima tako što je isti iznos od 95.794,48 kune dva puta koristio kao pravo na povrat. Budući da je trgovačko društvo F. d.o.o. u stvarnosti trebalo u prijavi iskazati svoju obvezu u iznosu od 4.825,15 kuna, a ne pravo na povrat u iznosu od 123.429,22 kune, prvostupanjski sud zaključuje da je na ovaj način, podnoseći ovakvu nepotpunu i netočnu poreznu prijavu, optuženik oštetio državni proračun u iznosu od 128.254,37 kuna za 2004. jer taj iznos trgovačko društvo F. d.o.o. Republici Hrvatskoj nije platilo.

 

Međutim, iznoseći nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka u odnosu na to djelo prvostupanjski sud to čini selektivno pa tako u potpunosti propušta imati na umu i dio nalaza i mišljenja u kojem vještak navodi da nije utvrđeno je li zahtjev optuženika za povrat PDV-a uopće usvojen.

 

Naime, vještak je u svom iskazu na raspravi 13. lipnja 2018. (list 629) vezano uz taj dio inkriminacije, objasnio da u dokumentaciji iz spisa predmeta prileži prijava poreza na dodanu vrijednost trgovačkog društva F. d.o.o. za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2004., obrazac PDV-K odnosno godišnji obrazac u kojem je trgovačko društvo F. d.o.o. 26. travnja 2005. iskazalo da ima za povrat PDV-a u iznosu od 123.429,22 kune. Ovaj obračun sačinjen je na temelju Zakona o PDV-i i trgovačko društvo F. d.o.o. ga je bilo u obvezi predati do 30. travnja 2005. za proteklu 2004. godinu. Tehnički, u tom obračunu je dva puta iskazan PDV plaćen pri uvozu. Na temelju takve porezne prijave uobičajena je praksa, a i potreba po Zakonu o PDV-u i Općem poreznom zakonu da se izvrši porezni nadzor. Odjel za nadzor PDV-a izvršio je skraćeni nadzor PDV-a za razdoblje 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2005., pri čemu u spisu predmeta na listovima 421-432 prileži promet po žiro-računu od 2. svibnja 2005. do 9. lipnja 2005. iz kojih proizlazi da trgovačkom društvu F. d.o.o. nije izvršen povrat traženog PDV-a. Da je Porezna uprava izvršila povrat temeljem obrasca PDV-K trgovačkom društvu F. d.o.o., tada bi vratila na žiro-račun društva 123.429,22 kune odnosno, istovjetno onome što je društvo zatražilo za povrat PDV-a za 2004.

 

U svom iskazu na raspravi od 28. travnja 2018. (list 793) vještak je na pitanje branitelja optuženika, ponovio da ne može tvrditi da je stvarno došlo do oštećenja državnog proračuna, već eventualno do pokušaja toga, a što je spriječeno upravo zbog poreznog nadzora.

 

Kraj takvog stanja stvari, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je zaključak iz pobijane presude da je optuženi M. B. počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. na način kako mu je to optužnicom stavljeno na teret rezultat površne i nedostatne analize provedenih dokaza, uz izostanak povezivanja i sagledavanja tih dokaza u njihovoj ukupnosti te ga za sada ocjenjuje pogrešnim i neprihvatljivim.

 

Stoga je trebalo žalbu optuženog M. B. u odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. opisano u točki 2. izreke presude prihvatiti te pobijanu presudu u tom dijelu, a time i u odluci o imovinskopravnom zahtjevu koja se odnosi na to djelo, ukinuti i predmet u tom dijelu uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ove presude.

 

Uslijed takve odluke, žalba državnog odvjetnika koji se žali samo zbog odluke o kazni u odnosu na to kazneno djelo postala je bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud ponovno provesti već sve provedene dokaze, kao i one koje ocijeni potrebnim provesti, te će nakon kritičke analize i svestrane ocjene tih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će pri tome i valjano obrazložiti.

 

Prigovarajući pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., optuženik u žalbi tvrdi da je tijekom postupka nesporno dokazano da su predmeti M., A. te brodovi W. C. i A. H. P. kupljeni i plaćeni od strane optuženika pa činjenica da optuženik plaćanje tih predmeta nije izvršio na način kako to zahtijevaju knjigovodstveni propisi, ne znači ujedno i da je počinio kazneno djelo. Naime, stav je žalitelja da nedostatak potpuno vjerodostojne dokumentacije o plaćanju ne isključuje činjenicu da je plaćanje i izvršeno, slijedom čega je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da iznos kojim je optuženik kupovao te predmete nije iznos koji je korišten za poslovanje društva.

 

S tim u vezi žalitelj ističe da bi se, kada bi se prihvatile kao vjerodostojne kupovine tih predmeta, običnom računskom operacijom došlo do zaključka da je optuženik te predmete platio 1.237.551,30 kuna, što je za 362.601,30 kuna više od iznosa koji je optuženik podigao s računa i za koji je proglašen krivim (874.950,00 kuna), a koja razlika ukazuje da je trgovačko društvo F. d.o.o. u biti dužno optuženiku, a ne obratno.

 

Međutim, navedenim žalbenim prigovorima optuženik nije s uspjehom doveo u dvojbu pravilna utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjskog suda.

 

Prije svega, treba ukazati da činjenica na koji su način plaćeni naprijed pobrojani predmeti nije odlučna činjenica, već je to činjenica da je optuženik uzimao i nije vraćao novac tog trgovačkog društva, a pretpostavka je da ga je društvo steklo poslovanjem.

 

U tom smislu, a u odnosu na automobil M. irelevantno je kojim novcem je trgovačko društvo F. d.o.o. predmete kupilo, kraj nedvojbenog utvrđenja da to nije učinjeno kupnjom od obrta E. I. vlasnika G. M., kako se to pokušalo prikazati isplatnicom 1/04 prema kojoj uplatitelj trgovačko društvo F. d.o.o. primatelju obrtu E. I. za to vozilo uplaćuje 442.320,00 kuna.

 

Takvo nedvojbeno utvrđenje prvostupanjski sud ne utemeljuje samo na iskazu knjigovodstveno-financijskog vještaka (list 630) da spisu predmeta prileži uplatnica na iznos 442.320,00 kuna izdavatelja trgovačkog društva F. d.o.o., međutim ne i račun koji je izdao obrt E. I., slijedom čega ne proizlazi da bi ta uplata doista bila izvršena ni gotovinom niti putem žiro računa trgovačkog društva F. d.o.o., već i iz iskaza vlasnika obrta E. I. G. M., kojem sud s pravom, neovisno o žalbenim navodima da se radi o osobi koja je višegodišnji liječeni ovisnik, vjeruje. Naime, iz iskaza tog svjedoka proizlazi da nikada nije čuo za ime M. B., niti za trgovačko društvo F. d.o.o. niti mu je poznat obrt E. I., ali i to da se na uplatnici broj 1/04 na iznos do 442.320,00 kuna ispod pečata obrta E. I. ne nalazi njegov potpis.

 

Isto tako, što se tiče automobila A., nasuprot stavu žalitelja da je tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđeno ne samo da je vozilo postojalo već i da je kupljeno od obrta D. te plaćeno M. B., prvostupanjski sud nedvojbeno utvrđenje da to vozilo nije kupljeno od navedenog obrta, pored iskaza knjigovodstveno-financijskog vještaka iz kojeg proizlazi da ne postoje dokazi da bi optuženik na temelju spisu priležećeg računa R2 broj 1A na iznos od 147.541,00 kuna plus PDV od 32.459,00 kuna (ukupno 180.000,00 kuna), izdanog od obrta D., vlasnika M. B., doista platio ni u gotovini niti putem žiro računa trgovačkog društva F. d.o.o., utemeljuje i na činjenici da se podaci sadržani u izvatku iz Obrtnog registra pribavljenog od Ureda državne uprave … , Službe za gospodarstvo, koji se tiču datuma rođenja i OIB-a osnivača obrta D. razlikuju od onih koje je prilikom iskazivanja pred sudom naveo svjedok M. B., a dodatno potkrjepljuje i analizom te ocjenom iskaza tog svjedoka dovodeći ju u vezu s obranom optuženika. Naime, optuženik je u obrani naveo da se sjeća da je automobil A. kupljen od obrta D., za koji misli da se nalazi u D. S. te da je prodavatelju plaćen na blagajni trgovačkog društva F. d.o.o. u Z. gotovinom, dok je svjedok M. B. naveo da je prodaja izvršena na način da je optuženik došao u D. i donio mu u gotovini taj novac te preuzeo automobil, što upućuje na različitosti u njihovom iskazivanju, a posljedično tome i na nepotkrijepljenost navoda obrane.

 

U odnosu na plovila W. C. i A. H. P., unatoč nespornoj činjenici da je uvoz brodova izvršen te je obračunata i plaćena carina te žalbom istaknutoj činjenici da se u spisu predmeta nalaze ugovori o kupoprodaji tih brodova, ti podaci, sami za sebe, ne govore da je bilo izvršeno plaćanje. Ovo stoga što prema iskazu knjigovodstveno-financijskog vještaka, koji je već prethodno u tom dijelu podrobnije iznesen, nema dokaza o stvarno izvršenom gotovinskom plaćanju tih plovila prodavatelju A. H. i to sredstvima podignutim s računa trgovačkog društva F. d.o.o., slijedom čega nije bilo moguće kupoprodajnu cijenu tih plovila uračunati u umanjenje podignute gotovine, koja bi, kao takva, nastavno bila utrošena u poslovanje društva.

 

Stoga, prvostupanjski sud i u odnosu na navedena plovila s pravom zaključuje da nema dokaza da je optuženik ta plovila platio gotovinom koju je podigao s žiro računa trgovačkog društva F. d.o.o.

 

Slijedom svega navedenog, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik u inkriminiranom razdoblju kao direktor i odgovorna osoba u trgovačkom društvu F. d.o.o. te kao takav jedini ovlašten za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje novčanim sredstvima društva radnjama opisanim u izreci pobijane presude ostvario bitna obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela jer je u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i odnosu povjerenja te na taj način sebi pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim je imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu.

 

Nije u pravu optuženik niti kada, osporavajući zakonitost pobijane presude, u žalbi tvrdi da je dio obrazloženja presude u kojem sud navodi da je ,,moguće“ da je trgovačko društvo F. d.o.o. automobil M. kupilo sredstvima dobivenim od H. nerazumljiv i pogrešan jer se radi o sredstvima koje je to društvo dobilo za prodaju tog automobila, a ne za njegovu kupnju.

 

Naime, prvostupanjski sud u nastavku tog dijela presude objašnjavajući takvo utvrđenje iznosi i dio iskaza zaposlenice H. svjedokinje S. B. u kojem ta svjedokinja objašnjava što se konkretno događalo sklapanjem ugovora o leasingu između trgovačkog društva F. d.o.o. i H. te ističe da je na taj način zapravo to društvo dobivalo novac od H. za kupnju vozila.

 

Ovakav princip funkcioniranja tzv. povratnog leasinga objasnila je i svjedokinja M. J., odgovorna osoba u trgovačkom društvu S. d.o.o., s kojim je trgovačko društva F. d.o.o. poslovalo. Naime, pojasnila je da je proces kupnje bio jednak i u odnosu na brodove i u odnosu na automobile te se odvijao na način da je trgovačko društvo F. d.o.o. bilo vlasnik tih predmeta koje je htjelo prodati leasing kući te onda ponovno na leasing uzeti te predmete kako bi došlo do povratnih novčanih sredstava. Međutim, kako trgovačko društvo F. d.o.o. nije imalo uvjete za takvu vrstu leasinga jer je prekratko poslovalo kao niti financijskih pokazatelja za leasing, trgovačko društvo S. d.o.o. je kupilo te predmete od trgovačkog društva F. d.o.o. i to preko H. i onda je taj predmet preko H. prodan trgovačkom društvu F. d.o.o.

 

Uostalom, iz same obrane optuženika proizlazi da je na taj način H. isplatilo kupoprodajnu cijenu trgovačkom društvu S. d.o.o. te da se tu nije radilo o neuobičajenoj transakciji iz razloga jer je u jednom trenutku njegovom društvu trebao novac za daljnje poslovanje, odnosno kupovinu automobila te se u stvari radilo se o istoj stvari kao da se traži kredit u banci, ali su ovdje kamate bile puno povoljnije.

 

Slijedom svega navedenog, u cijelosti su neprihvatljivi i žalbeni navodi optuženika da je s obzirom na to da je poslovao na taj način da je prethodno osobno kupio te predmete gotovinom koju je posjedovao te ih prodao putem trgovačkog društva F. d.o.o. ili ih kupio uz odgodu plaćanja, imao potpuno pravo novčani iznos doznačen na žiro račun trgovačkog društva F. d.o.o. od daljnje podaje tih predmeta podignuti i zadržati za sebe.

 

S obzirom na sve navedeno, činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno.

 

Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke o kazni, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je izrečena kazna neprimjerena i preblaga i ne predstavlja dovoljnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela. Smatra da prvostupanjski sud kod izbora mjere kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti i to pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja djela, visinu pribavljene koristi za sebe i počinjeno štetu državnom proračunu te njegovo ponašanje nakon počinjenja djela osobito činjenicu višestruke osuđivanosti zbog kaznenih djela počinjenih u cilju stjecanja imovinske koristi odnosno iz koristoljublja, kao što su i predmetna kaznena djela, što ukazuje da se nije radilo o izoliranim događajima, već određeno modelu ponašanja optuženika. S druge strane olakotnu okolnost u vidu proteka vremena od počinjenja kaznenih djela prvostupanjski je sud precijenio, štoviše, stav je žalitelja, da je tu činjenicu trebalo cijeniti otegotnom, s obzirom na to da u tom vremenu (protek od 13 godina) optuženik nije nadoknadio štetu ni društvu niti državnom proračunu.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik tvrdi da mu je izrečena prestroga kazna zatvora, posebice s obzirom na protek vremena, odnosno činjenicu da su djela počinjena prije 13 godina, kroz koje razdoblje nije dolazio u sukob sa zakonom, ali i to da je od 2013. zaposlen u Republici Austriji gdje je otišla živjeti i njegova obitelj te čitavo vrijeme radi kod istog poslodavca te zbog svog odnosa prema radu postoji mogućnost stjecanja i austrijskog državljanstva.

 

Razmatrajući oprečne iznesene žalbene navode te odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da su u izrečenoj kazni u dovoljnoj mjeri došli do izražaja svi podaci relevantni za odmjeravanje kazne te da će se istom adekvatno ostvariti svrha kažnjavanja, kako u posebnom tako i u generalnom smislu.

 

Naime, imajući na umu, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11., po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđene olakotne okolnosti i otegotne okolnosti kojima je prvostupanjski sud, protivno navodima obojice žalitelja, dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. nalazi primjerenom kako kaznenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te pogodnom da ostvari svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogući počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

Nadalje, ovaj drugostupanjski sud je, ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 478. ZKP/08. u dijelu koji se odnosi na odluku o oduzimanju imovinske koristi, utvrdio da je prvostupanjski sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica pravilno i na zakonu osnovano utvrdio da iznos od 874.950,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi M. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, a potom s pravom naložio optuženiku da taj iznos uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena kakva povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 12. prosinca 2018.