Broj: Kž 260/2017-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćalete kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene S. K. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženog W. T. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 14. travnja 2017. broj Kv I-32/17-5 (K-35/12), u sjednici održanoj 12. srpnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog W. T..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda određeno je, na temelju članka 402. stavka . Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), da će se optuženom W. T. u uvodno navedenom kaznenom predmetu suditi u odsutnosti.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi W. T. po braniteljici, odvjetnici M. M.-O., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijano rješenje „preinači na način da ne prihvati odnosno da odbije prijedlog za  suđenje u odsutnosti ili podredno da isto ukine i vrati vijeću Županijskog suda na ponovno odlučivanje“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja, optuženi W. T. u žalbi tvrdi da razlozi navedeni u prvostupanjskoj odluci „ne predstavljaju osobito važne razloge za suđenje u odsutnosti, te da ti razlozi nisu (…) dovoljno obrazloženi, kao i da je utvrđenje vijeća o postojanju navedenih razloga rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud iznio jasne i valjano obrazložene argumente na kojima temelji zaključak da postoje osobito važni razlozi da se optuženom W. T. sudi u odsutnosti pa ne postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08. koju citiranim tvrdnjama ističe žalitelj. Optuženikovo neslaganje s tim razlozima, kojima obrazlaže i žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08., u suštini predstavlja pokušaj osporavanja navedenog zaključka o ispunjenju opće pretpostavke za suđenje u odsutnosti iz članka 402. stavka 3. ZKP/08., pri čemu žalitelj ne ističe neke činjenice koje bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio niti činjenice koje bi taj sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za taj zaključak.

Naime, pravilno prvostupanjski sud ukazuje na protek više od 10 godina od počinjenja kaznenih djela koja su predmet optužnice kao jednu od okolnosti koja, zajedno s ostalima, ukazuje na postojanje osobito važnih razloga za suđenje u odsutnosti optuženog T.. Iako uistinu ne prijeti skora zastara kaznenog progona, protek duljeg razdoblja izvjesno bi utjecao na mogućnost prikupljanja dokaza i njihovu kvalitetu, zbog čega se odgađanje suđenja radi osiguranja prisutnosti ovog optuženika ukazuje neopravdanim.

Visina imovinske štete nanesene državnom proračunu, prema izmijenjenoj optužnici koja je predmet ovog postupka (neovisno o žalbenoj tvrdnji da je ta visina sporna jer će se ona utvrđivati u dokaznom postupku tijekom rasprave), iznosi više od 300.000,00 kuna pa i to predstavlja jedan od razloga za suđenje u odsutnosti optuženom W. T..

Konačno, okolnost „da se radi o postupku protiv pet optuženika“ čije radnje su, prema optužnici, „međusobno uvjetovane i povezane“, na što optuženi T. posebno upire u žalbi, suprotno mišljenju žalitelja također predstavlja jedan od razloga da se tom optuženiku, koji je u bijegu i nije dostižan državnim tijelima, sudi u odsutnosti jer, upravo s obzirom na međusobnu povezanost radnji inkriminiranih svim optuženicima, vođenje posebnog postupka prema nekima od njih ne bi bilo opravdano, a ostali optuženici imaju pravo na suđenje u razumnom roku koje bi bilo dovedeno u pitanje čekanjem da optuženi T. bude uhićen.

Iako svaki od navedenih razloga sam za sebe ne bi bio dostatan za zaključak o opravdanosti donošenja pobijanog rješenja, sve te navedene okolnosti u svom zbiru, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, predstavljaju osobito važne razloge iz članka 402. stavka 3. ZKP/08. da se optuženom W. T. sudi u odsutnosti, čime je ispunjena opća pretpostavka za odstupanje od načela propisanog člankom 29. stavkom 2. podstavkom 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst), koja odredba također ograničava pravo optuženika da mu se sudi u njegovoj nazočnosti ako je dostupan sudu, a optuženi T. nedvojbeno to nije.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba optuženog W. T. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 12. srpnja 2017.