Broj: Kr 3/17-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinje i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv S. C. zbog kaznenih djela iz čl. 174. st. 1. i 2. turskog Kaznenog zakona i dr., odlučujući po službenoj dužnosti po čl. 55. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04; dalje u tekstu: ZOMPO) o rješenju Županijskog suda u Dubrovniku od 30. lipnja 2017. broj Kv-I-5/17 (Kir-243/17), u sjednici održanoj dana 13. srpnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Potvrđuje se rješenje Županijskog suda u Dubrovniku od 30. lipnja 2017. broj Kv-I-5/17 (Kir-243/17), kojim je odbijeno izručenje izručenika S. C. Republici Turskoj radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz čl. 174. st. 1. i 2. turskog Kaznenog zakona i dr.

Obrazloženje

              Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 30. lipnja 2017. broj Kv-I-5/17 (Kir-243/17) odbijeno je izručenje Republici Turskoj izručenika S. C. (radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz čl. 174. st. 1. i 2. turskog Kaznenog zakona i dr.), jer nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje.

              Na temelju čl. 55. st. 1. ZOMPO odluka je dostavljena na potvrdu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

              Izjašnjavajući se o rješenju, u smislu odredbe čl. 55. st. 1. ZOMP-a zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pisanom prijedlogu predložio je da se preinači prvostupanjsko rješenje, navodeći da izreka pobijanog rješenja ne sadržava sve što je potrebno, odnosno da nije razvidno na koju se molbu za izručenje odnosi odluka prvostupanjskog suda.

              Iako izreka rješenja prvostupanjskog suda u navedenom smislu nije potpuna, iz iste je vidljivo čije se izručenje odbija i kojoj državi, a iz obrazloženja istog nepobitno proizlazi da se odnosi na molbu za izručenje Republike Turske, i to Desetog visokog kaznenog suda u Ankari broj 2014/132 od 06. lipnja 2017., radi vođenja kaznenog postupka pri tom sudu protiv S. C. zbog kaznenih djela iz čl. 174. st. 1. i 2., čl. 152. st. 1. i 2. i čl. 314. st. 2. turskog Kaznenog zakona.

              Iz zamolbe za izručenje Republike Turske, desetog Visokog Kaznenog suda u Ankari, kao i priložene dokumentacije proizlazi da je S. C., nakon provedene istrage, optužen optužnicom Glavnog javnog tužitelja u Ankari od 20. prosinca 2013. broj 2013/61 zbog tri kaznena djela, i to djela posjedovanja ili prometa opasnih tvari u okviru organizacijskih aktivnosti bez dozvole iz čl. 174. st. 1. i 2. Turskog Kaznenog zakona, djela oštećivanja javne imovine zajedničkim izazivanjem požara iz čl. 152. st. 1. i 2. Turskog Kaznenog zakona i članstva u oružanoj terorističkoj organizaciji iz čl. 314. st. 2. Turskog kaznenog zakona. Za ta kaznena djela zakonom države moliteljice (Republike Turske) zaprijećene su kazne zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina, od četiri godine i šest mjeseci do dvanaest godina i od sedam godina i šest mjeseci do petnaest godina. Razvidno je i da se događaj o kojem se radi zbio 21. listopada 2008. u H., pri čemu se navodi da je S. C. zajedno s O. J., I. K., D. A. i H. A. bacio Molotovljene koktele na Tursko Veleposlanstvo u H., te je time prouzročen požar na određenom dijelu te zgrade i pričinjena je imovinska šteta. Nadalje, iz priložene dokumentacije vidljiva je konstatacija države moliteljice da je S. C., doduše, pravomoćno osuđen u Republici Finskoj zbog kaznenog djela sabotaže, no turske sudske vlasti smatraju da to kazneno djelo odgovara kaznenom djelu ugrožavanja javne sigurnosti iz čl. 170. Turskog Kaznenog zakona, a ne pokriva preostale radnje koje je S. C. inkriminirane zgode počinio, a koje su kvalificirane kao tri spomenuta kaznena djela.

              Odredbom čl. 35. st. 1. ZOMPO pod naslovom "Odbijanje izručenja" propisane su negativne pretpostavke, tj. smetnje zbog čijeg postojanja se izručenje neće dopustiti. Između ostalog, kao smetnja za izručenje se u čl. 35. st. 1. toč. 5. ZOMPO navodi činjenica „ako je stranac čije se izručenje traži zbog istog djela od domaćeg suda već osuđen, ili ako je za isto djelo od domaćeg suda pravomoćno oslobođen, osim ako se stječu uvjeti za ponavljanje kaznenog postupka predviđeni Zakonom o kaznenom postupku, ili ako je protiv stranca u Republici Hrvatskoj zbog istog djela počinjenog prema Republici Hrvatskoj pokrenut kazneni postupak, a ako je pokrenut postupak zbog djela počinjenog prema državljaninu Republike Hrvatske – ako nije položeno osiguranje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenika“.

              Tijekom ispitivanja izručenika stranca S. C. i iz njegovih osobnih dokumenata nepobitno je utvrđeno da je S. C. državljanin Republike Finske. Doslovnom primjenom odredbe čl. 35. st. 1. toč. 5. ZOMPO izručenje S. C. bilo bi moguće odbiti samo ako je pravomoćno osuđen u Republici Hrvatskoj, međutim, akceptirajući činjenicu da je Republika Hrvatska od 01. srpnja 2013. postala punopravna članica Europske Unije, to je, u skladu s pravom građana EU na zaštitu istovjetnu onoj koja se u nekoj njezinoj državi članici pruža vlastitim državljanima radi osiguranja načela nediskriminacije na temelju državljanstva i s obzirom na slobodu kretanja i boravka građana Unije (što je propisano čl. 45. Povelje Europske unije o temeljnim pravima 2007/C 303/01), prvostupanjski sud pravilno je postupio kada je provjerio je li izručenik S. C. pravomoćno osuđen za isti događaj u Republici Finskoj, čiji je državljanin. Iz dostavljene je dokumentacije s izvjesnošću utvrđeno da je za isti događaj S. C. pravomoćno osuđen po Okružnom sudu u Helsinkiju presudom od 26. ožujka 2009. broj 3025 zbog toga što je „počinio dana 21. prosinca 2008. utuživo kazneno djelo“ i da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca na osnovu Glave 34., Sekcije 1. i Glave 5. Sekcije 3. Kaznenog zakona Republike Finske, u koju mu je uračunato vrijeme lišenja slobode od 21. listopada 2008. do 05. studenog 2008. Nadalje, Okružni sud u Helsinkiju je u istoj potvrdi naveo da je kazna bila uvjetna, te da je vrijeme provjeravanja završilo 20. srpnja 2011. Također je prvostupanjski sud obaviješten da je finsko Ministarstvo pravosuđa dana 21. travnja 2016. odlučilo da neće izručiti S. C. Republici Turskoj, a koja je odluka donesena u povodu iste „Crvene tjeralice“ br. A-10997/12-2015 objavljene dana 30. prosinca 2015., u vezi s kojom je S. C. uhićen i u Republici Hrvatskoj, nakon čega je pokrenut ovaj postupak izručenja.

              Kako je jedna od zakonom propisanih smetnji za izručenje, propisana čl. 35. st. 1. toč. 5. ZOMPO i okolnost da je stranac čije se izručenje traži zbog istog djela od domaćeg suda već osuđen, smislenim povezivanjem te odredbe s načelom nediskriminacije na temelju državljanstva i načelom slobode kretanja i boravka građana Unije, te tumačenjem iste odredbe u vezi s odredbom čl. 50. Povelje EU o temeljnim pravima koja propisuje pravo da se ne bude dva puta suđen ili kažnjen za isto kazneno djelo, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da izraz „domaći sud“ iz odredbe čl. 35. st. 1. toč. 5. ZOMPO u konkretnom slučaju pokriva ne samo sud Republike Hrvatske nego i sud države članice Europske Unije (a to je ovdje Okružni sud u Helsinkiju iz Republike Finske) čiji je izručenik državljanin. Takvo rezoniranje u skladu je i sa tumačenjem Suda Europske Unije iz Luxemburga izraženim u Presudi predmetu C-182/15 Aleksei Petruhhin. 

              Preispitujući stoga prvostupanjsko rješenje na temelju čl. 55. st. 1. ZOMP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zbog izloženog to rješenje potvrdio, pri čemu je u izreci konkretizirao na što se odnosila odbijena molba za izručenje.

U Zagrebu 13. srpnja 2017.