- 1 -              Revr 1535/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1535/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz K., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika škole Š. iz K., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1903/2014-2 od 28. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-378/14-11 od 17. srpnja 2014., u sjednici održanoj 12. prosinca 2018.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da na ime jubilarne nagrade isplati tužiteljici neto iznos od 875,00 kn te bruto iznos od 1.527,35 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.656,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od osam dana.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I. izreke), te je protiv te revizije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je u skladu s dopuštenjem drugostupanjskog suda podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) pozivajući se na čl. 467.a st. 2. ZPP, navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a drugostupanjski sud je zbog navedenog pitanja dopustio reviziju. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova postupka, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu ili i drugostupanjsku i prvostupanjsku te predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje nadoknadu troškova sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

Tužiteljica je tužbu podnijela 18. ožujka 2014. radi isplate potraživanja neisplaćenog dijela jubilarne nagrade za navršenih deset godina staža u bruto iznosu od 3.625,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, da bi podneskom od 30. svibnja 2014. postavila tužbeni zahtjev na isplatu neto iznosa od 875,00 kn i bruto iznosa od 1.527,35 kn (ukupno 2.402,35 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Sukladno odredbi čl. 458. st. 1. ZPP radi se o sporu male vrijednosti pa se na reviziju primjenjuje odredba čl. 467.a ZPP po kojoj je dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, i to samo ako je drugostupanjski sud u izreci svoje presude odredio da je revizija protiv nje dopuštena.

 

Sud drugog stupnja je u izreci svoje presude dopustio podnošenje revizije u ovom sporu, u obrazloženju navodeći da je dopušta zbog materijalnopravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni koje glasi:

 

„Da li Dodatak I. temeljnom Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u javnom službama (NN. – 141/12) obvezuje i članove Sindikata iz oblasti školstva (pa time i tužiteljicu) iako niti jedan sindikat iz oblasti školstva nije potpisao ovaj Dodatak temeljnom Kolektivnom ugovoru.“

 

Drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nadalje navodi da se radi o ostvarivanju materijalnih prava zaposlenika na području cijele države, a budući da sudovi zauzimaju različiti stav o navedenom materijalnopravnom pitanju to dovodi do različitih sudskih odluka na području različitih županijskih sudova pa radi ujednačavanja sudske prakse radi ostvarivanja jednakosti zaposlenika u javnim službama, iako se radi o sporu male vrijednosti, dopušta reviziju sukladno čl. 467.a ZPP.

 

Tuženik je reviziju podnio upravo zbog pitanja kojeg je drugostupanjski sud naznačio u obrazloženju pobijane odluke.

 

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojem je tuženik pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je reviziju tuženik podnio sukladno dopuštenju drugostupanjskog suda.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev u bitnome navodeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti osnovica za obračun jubilarne nagrade kako je propisana u tzv. granskom kolektivnom ugovoru za osnovno školstvo, točnije odredbom čl. 37. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“ broj 66/11 - dalje: GKU), koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužiteljica stekla pravo na isplatu jubilarne nagrade, koja osnovica iznosi 1.800,00 kn, i to unatoč činjenici što je u isto vrijeme bio i na snazi i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12 - dalje: TKU) kao i Dodatak I. Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12 - dalje: Dodatak I. TKU), koji osnovicu za isplatu jubilarnih nagrada propisuju u iznosu od 500,00 kn.

 

To su nižestupanjski sudovi obrazložili time da niti jedan od sindikata iz oblasti školstva nije potpisao Dodatak I. TKU (kojim je osnovica za isplatu jubilarne nagrade za 2013. godinu određena u visini od 500,00 kn) pa se stoga taj dodatak ne primjenjuje na članove sindikata iz oblasti školstva. Slijedom toga što sindikati iz oblasti školstva nisu potpisali Dodatak I. TKU zaključuje se da ne postoji suglasnost oko izmjene osnovice na način kako je to propisano odredbom čl. 37. GKU.

 

Slijedom toga, kad nije postignuta suglasnost oko izmjene osnovice jubilarne nagrade sudovi su primijenili osnovicu iz čl. 37. GKU koja je propisana u iznosu od najmanje 1.800,00 kn kao povoljnije pravo za radnika sukladno čl. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR), budući da su u vrijeme tužiteljičinog stjecanja prava na jubilarnu nagradu (9. rujna 2013.) istovremeno u primjeni bili TKU i njegov Dodatak I. i navedeni GKU (koji je otkazan odlukom Vlade R. H. 27. prosinca 2013.), a koji su u svojim odredbama propisivali različitu visinu osnovice za obračun jubilarne nagrade, od kojih je GKU propisivao za radnika povoljniju visinu osnovice. 

 

U revizijskom stadiju postupka je sporno koja se osnovica za obračun jubilarne nagrade primjenjuje na konkretan slučaj, odnosno treba li primijeniti osnovicu iz čl. 4. Dodatka I. TKU u iznosu od 500 kn po kojoj osnovici je tužiteljici obračunata i isplaćena jubilarna nagrada ili osnovica iz čl. 37. Granskog KU koja iznosi najmanje 1.800,00 kn, po kojoj tužiteljica smatra da joj je jubilarnu nagradu trebalo obračunati i isplatiti zbog čega u ovom predmetu potražuje isplatu neisplaćene razlike na ime jubilarne nagrade, a koji zahtjev su joj nižestupanjski sudovi u cijelosti prihvatili.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili sljedeće činjenice:

 

- tužiteljica je deset godina staža navršila 9. rujna 2013.;

- tuženik je isplatio tužiteljici jubilarnu nagradu obračunavajući je primjenom osnovice od 500,00 kn kako je propisano u odredbi čl. 4. Dodatka I. TKU;

- nije sporan izračun visine jubilarne nagrade kad bi se uzela u obzir visina osnovice od 1.800,00 kn iz čl. 37. GKU, odnosno neisplaćene razlike koja je predmet spora, a iznosi ukupno 2.402,35 kn bruto.

 

Stav je ovoga suda da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava, i to primjenom osnovice propisane odredbom čl. 37. GKU, dosudili tužiteljici razliku na ime neisplaćenog dijela jubilarne nagrade.

 

Prvenstveno valja poći od činjenice da se na tužiteljicu, kao zaposlenicu u osnovnoj školi, primjenjuju odredbe TKU, kao i njegovog Dodatka I., oba u primjeni od 12. prosinca 2012.

 

Odredbom iz čl. 1. TKU je određeno područje primjene tog kolektivnog ugovora, a ta odredba navodi da se tim ugovorom utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama na koje se primjenjuje Zakon o plaćama službenika u javnim službama. S druge strane, Zakon o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ broj 27/01 i 39/09) u čl. 2. propisuje da su javne službe u smislu tog zakona javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, dok iz odredbe čl. 142. st. 1. t. 1. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi („Narodne novine“ broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/20, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12 i 94/13) proizlazi da se u državnom proračunu osiguravaju sredstva za financiranje školskih ustanova čiji je osnivač R. H. ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i to za plaće i naknade plaća s doprinosima na plaće.

 

Sukladno odredbi čl. 257. st. 3. ZR, TKU je naznačio područje njegove primjene, a sukladno odredbi iz čl. 255. st. 2. ZR kojom je propisano da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama tog zakona primjenjuje kolektivni ugovor. Iz svega navedenoga proizlazi da se TKU primjenjuje i na tužiteljicu koja je zaposlenik osnovne škole.

 

Na dan stupanja na snagu TKU potpisan je i stupio na snagu Dodatak I. TKU u čijem čl. 1. stoji da potpisom toga Dodatka, ugovorne strane utvrđuju privremeno ograničenje materijalnih prava ugovorenih Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenog dana 12. prosinca 2012.

 

Budući da se radi o aneksu kolektivnom ugovoru kojim se TKU-om određena prava privremeno ograničavaju, i Dodatak I. TKU se kao i sam TKU na jednak način primjenjuje i na tužiteljicu.

 

Bitno je za istaknuti da se primjena kolektivnih ugovora na radnike, općenito govoreći, promatra u kontekstu njegovih normativnih odredbi, odnosno pravnih pravila kojima se utvrđuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada, kao što u konkretnom slučaju proizlazi i iz citirane odredbe čl. 1. TKU.

 

Odredbom iz čl. 69. TKU propisano je da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za rad pod uvjetima utvrđenim čl. 49. ovoga Ugovora ukoliko navrši 10 godina u visini 1,25 osnovice iz stavka 2. ovoga članka (st. 1.), da će o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada Vlada R. H. i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna s time da ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn neto (st. 2.), te da se jubilarna nagrada isplaćuje sljedećeg mjeseca nakon što zaposlenik ostvari pravo na jubilarnu nagradu (st. 3.).

 

Odredbom čl. 4. Dodatka I. TKU propisano je da osnovica iz čl. 69. st. 2. TKU za isplatu jubilarnih nagrada u 2013. godini iznosi 500,00 kn.

 

Istovremeno, GKU (tzv. granski kolektivni ugovor) u svojem članku 3. stavku 3. propisuje da se odredbe tog Ugovora primjenjuju neposredno i obvezno, osim ako su nekim drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili općim aktom pojedina pitanja za zaposlenika povoljnije riješena.

 

Nadalje, odredbom iz čl. 37. GKU propisano je da se zaposleniku isplaćuje jubilarna nagrada za neprekinuti rad u javnim službama ukoliko navrši 10 godina u visini 1,25 osnovice iz stavka 2. tog članka (st. 1.), da će se o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada Vlada R. H. i sindikati javnih službi pregovarati svake godine u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna, a ako se dogovor ne postigne, osnovica za jubilarnu nagradu iznosi najmanje 1.800,00 kn neto (st. 2.) te da se jubilarna nagrada isplaćuje sljedećeg mjeseca nakon što zaposlenik ostvari pravo na jubilarnu nagradu (st. 3.).

 

U smislu odredbe čl. 37. st. 2. GKU valja istaknuti da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da bi Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi pregovarali u postupku donošenja Prijedloga Državnog proračuna za 2013. godinu i o tome postigli dogovor.

 

Tuženik u reviziji, u tom smislu, tvrdi da bi zapravo sklapanje Dodatka I. TKU čijim je citiranim čl. 4. propisana manja osnovica za obračun jubilarne nagrade, trebalo predstavljati sporazum Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi o visini osnovice za isplatu jubilarnih nagrada.

 

Ovaj sud ne prihvaća tuženikove tvrdnje da Dodatak I. TKU predstavlja navedeni sporazum u smislu čl. 37. st. 2. GKU.

 

Naime, u čl. 1. Dodatka I. TKU ugovoreno je da potpisom toga Dodatka ugovorne strane utvrđuju privremeno ograničenje materijalnih prava ugovorenih Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama sklopljenog dana 12. prosinca 2012. (u daljnjem tekstu: TKU).

 

Iz sadržaja takve ugovorne odredbe jasno proizlazi namjera ugovornih stranaka da se ograniče prava koja su ugovorena upravo TKU-om, a ne GKU-om. Nadalje, odredba iz čl. 37. st. 2. GKU zahtijeva postizanje sporazuma Vlade R. H. i sindikata u postupku donošenja proračuna što, kao što je ranije navedeno, nije utvrđeno da bi bilo postignuto.

 

Iz navedenog proizlazi sljedeće: budući da je tužiteljica radnica osnovne škole, na nju se primjenjuju odredbe TKU, kao i Dodatka I. TKU; istovremeno s TKU i Dodatkom I. TKU u primjeni je i GKU; to što se na tužiteljicu primjenjuju odredbe TKU i njegovog Dodatka I. ni na koji način ne umanjuje tužiteljičino pravo koje ona ima po važećem granskom kolektivnom ugovoru koje u čl. 37. GKU za nju kao radnika propisuje višu osnovicu za izračun jubilarne nagrade; ne postoji sporazum o visini osnovice za isplatu jubilarne nagrade u smislu čl. 37. st. 2. GKU pa ona sukladno toj odredbi iznosi najmanje 1.800,00 kn neto.

 

Imajući u vidu navedeno, za zaključiti je da se na tužiteljicu valja primijeniti pravo koje je za nju najpovoljnije, pa iako je navedenim propisima pravo na isplatu jubilarne nagrade uređeno na isti način, osnovica za njezin obračun propisana je odredbom iz čl. 37. st. 2. GKU u iznosu višem nego odredbom čl. 4. Dodatka I. TKU, pa se osnovica iz čl. 37. st. 2. GKU ima primijeniti na tužiteljicu kao za nju povoljnija u pogledu visine naknade koju na temelju nje ostvaruje.

 

Primjena povoljnijeg prava za radnika proizlazi iz čl. 7. st. 3. ZR kojim je propisano ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, a za konkretni slučaj primjena povoljnijeg prava proizlazi i iz ranije citirane odredbe čl. 3. st. 3. GKU.

 

Naposljetku, s obzirom na samu formulaciju postavljenog pitanja i zaključaka nižestupanjskih sudova da se Dodatak I. TKU ne primjenjuje na tužiteljicu jer ga nije sklopio niti jedan od sindikata iz oblasti školstva potrebno je ukazati na sljedeće.

 

Iz sadržaja postavljenog pitanja proizlazi da nižestupanjski sudovi nisu učinili distinkciju između primjene odredaba normativnog dijela kolektivnog ugovora, koji se, kako je ranije rečeno, odnosi na sve radnike za područje primjene sklopljenog kolektivnog ugovora, od primjene odredaba obveznopravnog dijela kolektivnog ugovora, koji se odnosi na stranke kolektivnog ugovora, odnosno Vladu R. H. i sindikate koji su ga sklopili.

 

Naime, odredbom iz čl. 255. ZR propisano je da se kolektivnim ugovorom uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja radničkog vijeća, pitanja socijalnog osiguranja, te druga pitanja iz radnih odnosa ili u svezi s radnim odnosom (st. 1.), kao i da se pravna pravila sadržana u kolektivnom ugovoru primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se, sukladno odredbama ovoga zakona, primjenjuje kolektivni ugovor (st. 2.).

 

S druge strane, odredbom iz čl. 257. ZR propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor (st. 1.); kolektivni ugovor obvezuje i sve osobe koje su pristupile kolektivnom ugovoru te sve osobe koje su naknadno postale članovi udruge koja je pristupila kolektivnom ugovoru (st. 2.); u kolektivnom ugovoru se mora naznačiti područje njegove primjene (st. 3.).

 

Iz navedenih odredaba proizlazi da kolektivni ugovor, primarno, kao i svaki drugi ugovor, uređuje odnose između stranaka koji su taj ugovor sklopile. Taj dio kolektivnog ugovora jest obveznopravni dio, i sukladno citiranim odredbama on je nužni dio kolektivnog ugovora.

 

Obveznopravni dio kolektivnog ugovora regulira odnose između stranaka kolektivnog ugovora, dakle, osoba koje su ga sklopile, te se po prirodi stvari odnosi samo na te stranke, ne obvezuje druge, dakle ima tipičan karakter ugovora.

 

Međutim, kolektivni ugovor može sadržavati (i u pravilu uvijek sadržava) i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa, pitanja socijalno osiguranja i druga pitanja iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima, i taj dio kolektivnog ugovora jest njegov normativni dio.

 

Normativni, pak, dio kolektivnog ugovora se primjenjuje neposredno i obvezno na sve osobe na koje se prema zakonu primjenjuje kolektivni ugovor. U tom dijelu kolektivni ugovor ima tipičan karakter propisa, iako nije propis, jer se primjenjuje na treće osobe, odnosno osobe koje ga nisu sklopile, u prvom redu radnike, ali i poslodavce koji ga nisu sklopili, a primjenjuju ga sukladno ZR-u ili drugom zakonu.

Dakle, činjenica da su samo neki, ali ne i svi sindikati s područja primjene kolektivnog ugovora sklopili kolektivni ugovor, ne znači da se taj kolektivni ugovor ne primjenjuje na sve radnike s područja primjene tog kolektivnog ugovora, već se on primjenjuje neposredno na sve radnike s područja primjene tog kolektivnog ugovora. O tome je stav izrazio i revizijski sud u svojim odlukama poslovni broj Revr-847/09 od 28. listopada 2009., Revr-1665/09 od 26. siječnja 2010. i Revr-163/08 od 23. srpnja 2008., kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1458/2008 od 30. lipnja 2009. („Narodne novine“ broj 88/09).

 

Međutim, iako se normativni dio kolektivnog ugovora primjenjuje na sve radnike za područje primjene tog kolektivnog ugovora, nasuprot tome se odredbe obveznopravnog dijela kolektivnog ugovora ne mogu primjenjivati i na sve sindikate koji postoje za područje važenja određenog kolektivnog ugovora, budući da bi to bilo suprotno načelu slobodnog uređenja obveznopravnih odnosa.

 

U tom pogledu odredbe iz čl. 257. st. 1. i 2. ZR izričito propisuju koga sve mogu obvezivati kolektivni ugovori osim samih osoba koje su ga sklopile, dok u konkretnom slučaju, ne postoje niti činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a niti tvrdnje koje od stranaka koje bi ukazivali da su kolektivnim ugovorima vezani i neki sindikati (iz oblasti školstva) koji ih nisu sklopili.

 

To proizlazi i iz sadržaja odredbe iz čl. 6. st. 1. Dodatka I. TKU kojom je ugovoreno da će se svi kolektivni ugovori za pojedina područja, odjeljke ili skupine prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti, koji su zaključeni slijedom Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, uskladiti s tim Dodatkom u roku od 30 dana od dana njegovog potpisivanja.

 

Time zapravo jasno proizlazi da ta odredba nije obvezujuća za sindikate iz oblasti školstva, budući da ga oni nisu sklopili, odnosno nisu preuzeli obvezu koja proizlazi iz te ugovorne odredbe.

 

Sve i da su sindikati iz oblasti školstva preuzeli takvu obvezu, sve dok se granski kolektivni ugovori ne bi uskladili, odnosno izmijenili po propisanoj proceduri, ili dok nepostupanje po takvoj obvezi ne bi dovelo do kakvih drugih ugovorenih ili propisanih pravnih posljedica, takva postojeća obveza za sindikate, sama za sebe, ne bi imala utjecaja na sadržaj normativnog dijela važećeg kolektivnog ugovora.

 

Slijedom navedenoga revizija tuženika nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 12. prosinca 2018.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v. r.