- 1 -              Revr 577/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 577/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz Z., OIB ..., koga zastupa punomoćnik H. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatska radiotelevizija, Z., OIB ..., koga zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-461/17-2 od 13. veljače 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1821/16-43 od 20. prosinca 2016., u sjednici održanoj 11. prosinca 2018.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja radnog odnosa temeljem ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 1. siječnja 2002. između tužitelja i tuženika za radno mjesto scenskog rekvizitera; odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenim usmenog otkaza ugovora o radu izjavljenog tužitelju od strane tuženika 19. studenoga 2010.; odbijen je zahtjev da se tuženiku naloži izdati tužitelju potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu za radno mjesto scenskog rekvizitera ili drugo odgovarajuće mjesto kao i zahtjev za naknadu plaće u iznosa od 87.405,82 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u izreci presude te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kn (točka II. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja  odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda; odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe (točka I. izreke) kao i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju navodeći da istu izjavljuje iz svih zakonskih razloga, a posebice zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud pobijanu presudu preinači u smislu revizijskih navoda, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je s tuženikom 1. siječnja 2002. sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zahtjev za utvrđenje nedopuštenom odluke o usmenom otkazu ugovora o radu od 19. studenoga 2010., zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelju izda potvrdu o sklopljenom ugovoru za radno mjesto scenskog rekvizitera ili drugo odgovarajuće radno mjesto i da tužitelja vrati na rad na to radno mjesto te zahtjev za naknadu plaće u iznosu od 87.405,82 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelj i tuženik u razdoblju od 1. veljače 2002. do 19. studenoga 2010. kontinuirano zaključivali ugovore o djelu temeljem kojih je tužitelj obavljao poslove rekvizitera,

 

- da je tužitelj poslove obavljao na temelju naloga nadređenih osoba, na jednak način, u jednakom opsegu i jednakom radnom vremenu i angažmanu kao i drugi djelatnici tuženika koji su u radnom odnosu kod tuženika na tim poslovima,

 

- da je tužitelj u utuženom razdoblju odnosno od 15. siječnja 2003. do 19. studenoga 2010. bio prijavljen kao filmski radnik po osnovi samostalnog obavljanja profesionalne djelatnosti- umjetnička djelatnost,

 

- da su u čl. 7. ugovora o djelu stranke izričito ugovorile da se na temelju tog ugovora ne stječu prava iz radnog odnosa,

 

- da su čl. 10. ugovora o djelu stranke ugovorile da tužitelj poslove iz ugovora obavlja s osnova samostalne profesije (samostalnog zanimanja) te da se poslovi iz tog ugovora i taj ugovor ne mogu smatrati ugovorom o radu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ocijenio da između tužitelja i tuženika nije ugovoren radni odnos u smislu odredbe čl. 8. Zakona o radu, već obavljanje određenih poslova za naknadu s osnova sklopljenih ugovora o djelu.

 

              Stoga, sud prvog stupnja zaključuje da između stranaka nije došlo do radnopravnog statusa u smislu odredbe čl. 8. Zakona o radu, jer volja ugovornih stranaka nije bila da se izvršenjem ugovora o djelu steknu prava iz radnog odnosa, što je jasno i nedvosmisleno ugovoreno. 

 

Stoga je odbijen i zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti usmenog otkaza, zahtjev za izdavanje potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu kao i zahtjev za vraćanje na rad i isplatu naknade plaće.

 

Odbijajući žalbu tužitelja kao neosnovanu sud drugog stupnja prihvaća utvrđeno činjenično stanje i nalazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 137/04. - pročišćeni tekst i 68/05. - dalje: ZR) "ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno". Isto je svojom odredbom čl. 8. st. 2. preuzeo i Zakon o radu ("Narodne novine" broj 149/09 - dalje: ZR/09).

 

U konkretnom slučaju iz predmetnih ugovora o djelu (koje je tužitelj redovito sklapao), uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina iz mjeseca u mjesec, ne može se zaključiti, u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a (i odredbe čl. 8. st. 2. ZR-a/09), da je volja ugovornih stranaka bila da se izvršavanjem obveza iz ugovora o djelu zasnuje radni odnos i da su ispunjeni uvjeti iz te odredbe prema kojima bi se imalo smatrati da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR (i čl. 8. st. 2. ZR/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s ovlastima radnika i poslodavca u vezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

 

To što je tužitelj za razdoblja rada po sklopljenim ugovorima poslove i radne zadatke obavljao na temelju naloga nadređenih osoba, na jednak način, u jednakom opsegu i jednakom radnom vremenu i angažmanu kao i drugi djelatnici tuženika koji su u radnom odnosu kod tuženika, ne dokazuje nešto suprotno shvaćanju da se uistinu radi o ugovorima o djelu, jer navedene okolnosti (glede ovlasti tužitelja i tuženika) mogu biti i obilježja rada po ugovorima o djelu u raznim modalitetima njihova ispunjenja i nisu vezane samo za ugovore o radu.

 

Revizijski sud pritom ukazuje i da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) propisano: "Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora." - pa da se i u vezi toga ovdje ne može prihvatiti (ili smatrati), a obzirom da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužitelj i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornom ugovoru u smislu odredbe čl. 13. ZR/09 davali značaj ugovora o radu (u ugovorima su nedvosmisleno čak i naznačili da se sklapaju "s osnova samostalne profesije" te da se na temelju njih "ne stječu prava iz radnog odnosa"), da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužitelj upućuje - odnosno da su takvog tužitelj i (ovdje bitno) tuženik htjeli i postigli.

 

Sukladno navedenom, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Kako je pravilno ocijenjeno da između parničnih stranaka nije bio sklopljen ugovor o radu, to nisu osnovani niti zahtjevi kojima se traži utvrđenje nedopuštenosti usmenog otkaza, izdavanje potvrde o sklopljenom ugovoru o radu, vraćanje na rad i isplata naknade plaće.

 

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 11. prosinca 2018.