1              Poslovni broj: Gž-3076/2017-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-3076/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Luke Grgata, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz O., OIB:…, zastupanog po punomoćniku M. Ž. odvjetniku u S., protiv tuženika P. B. Z. d.d. Z., OIB:…, zastupan po punomoćniku M. L. odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem Po-86/2015 od 22. rujna 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 6. prosinca 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem Po-86/2015 od 22. rujna 2017.,

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. … od 3. travnja 2007. u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa po odluci tuženika, a koja je označena u točki 4.1. označenog Ugovora i koja glasi; "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% (slovima:pet cijelih deset posto) godišnje."

 

Ujedno je obvezan tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od ukupno 5.232,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i na iznose pobliže navedene u odluci pod točkom II. izreke.

 

Pod točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 4.150,00 kn.

 

Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

 

Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istima nema proturječnosti na koje se upire u žalbi, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom odredbu članka 4.1.ugovora o kreditu zaključenog između stranaka broj … od 3. travnja 2007., kojom je ovdje tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika sa obrazloženjem da se radi o ništetnoj odredbi ugovora jer se ne radi o slučaju drugačijem od onog koje je bio predmetom raspravljanja povodom kolektivne tužbe u pravnoj stvari tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih banaka radi zaštite kolektivnih interesa a koja presuda je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

 

Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat više plaćenih rata kredita a koje su rezultat promjenjive kamatne stope koja je odredba ugovora bila ništetna, te da za navedeno nije nastupila zastara potraživanja jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare te je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka slijedom čega je naložio tuženiku da tužitelju isplati 5.232,00 kuna.

 

Pobijana presuda upravljena na utvrđenje ništetnosti članka 4.1. ugovora o kreditu br…. od 3. travnja 2007., kojim je banka bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a u kojem dijelu tuženik osporava prvostupanjsku presudu navodeći da prvostupanjski sud presudu nije utemeljio na provedenim dokazima niti se pozvao na jedan razlog ništavosti, zasnovana je na odredbama članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14) te presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, u kojoj je tuženik bio stranka postupka.

 

Pravni osnov odgovornosti tuženika utvrđen je u navedenoj pravomoćnoj presudi te nije bilo potrebe da se i u ovom postupku ponovno utvrđuje da li je činjenica ugovaranja promjenjive kamatne stope bila ništava ili ne jer je nesporna činjenica da je ugovor solemniziran, da je javni bilježnik objasnio strankama sadržaj ugovora, s time da javni bilježnik nije bio taj koji je mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama ugovora zaključenog između parničnih stranaka.

 

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018 Broj: Rev 2245/17-2 radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zauzeo pravni stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje:ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

 

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007, dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

 

Pri tome valja posebno istaći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora ZZP/07 nije bio na snazi, već je u tom razdoblju pa do 6. kolovoza 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom članka 81. stavka 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

 

Nastavno, i odredba članka 96. stavka 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

 

Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP).

 

U odnosu na navode žalbe kojim se problematizira nezakonito postupanje tužene nakon stupanja na snagu ZID ZPK ("Narodne novine", broj 112/12), odnosno pitanje je li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zakonita i usuglašena s odredbom članka 5. ZID ZPK/12, imajući na umu prethodno citirane navode iz revizijske odluke (presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.) valja odgovoriti da je sud utvrdio upravo suprotno, tj. da tuženik i u navedenom daljnjem razdoblju nije otklonio nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja promjenjivosti redovne ugovorne kamatne stope.

 

Osim toga, u citiranoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. Broj: Rev 2245/17-2  ukazuje da formulacija u tekstu iz revizijske odluke na koju se tuženik pozvao glede pitanja otklanjanja takvog nezakonitog postupanja treba tumačiti u pravcu da su banke takvo nezakonito postupanje naknadno bile dužne otkloniti u smislu navedene zakonske odredbe, a ne da je nezakonito postupanje moglo biti automatski otklonjeno već samom stupanjem na snagu članka 5. ZID ZPK/12.

 

Pri tome je od značaja činjenica da je tuženik stvarno i u razdoblju nakon izmjene svojih općih uvjeta na koje se poziva u žalbi naplatio tužitelju spornu razliku kamate, kako je to i utvrđeno vještačenjem u ovom predmetu, pa je sada tuženika neosnovan. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

 

Pogrešno žalitelj tumači odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača držeći da je tim člankom propisano da presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te da tužitelj ne bi imao pravo na potraživanje predmetnog iznosa jer isti potražuje temeljem stjecanja bez osnove. Naime, tuženik tumači predmetnu odredbu gramatički, a ne teleološki  sa svrhom i razlogom donošenja takve odluke.

 

U konkretnom slučaju imovina tužitelja je umanjena činjenicom da je plaćao veće anuitete od onih bez osnove kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, jer je osnova otpala činjenicom utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je tužitelj platio tuženiku iznose veće od onih koje je bio dužan.

 

Neosnovano je i pozivanje tuženika na prigovor zastare jer se pravilno prvostupanjski sud pozvao na članak 241. ZOO-a, po kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe ili svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Po članku 245. stavku 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova a vrijeme koje proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Po stavku 3. istog članka kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili sticanjem prijeboja tražbine u sporu odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužitelj je tužbu podnio 23. veljače 2015. pa je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO/05.

 

Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, 46/07, 79/07) propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je ista materija jednako bila regulirana i odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 9/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41-723/2014) u članku 96. i 102., te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potom u skladu s člankom 323. ZOO/05 i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

Pri tome je od značaja činjenica da je tuženik stvarno i u razdoblju nakon izmjene svojih općih uvjeta na koje se poziva u žalbi naplatio tužitelju spornu razliku kamate, kako je to i utvrđeno vještačenjem u ovom predmetu, pa je sada navod tuženika neosnovan. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

 

Naime, u tom pravcu sud prvog stupnja na pravilan je način vještačenjem utvrdio visinu obveze tuženika stavljajući u odnos plaćene iznose nakon promjene kamatne stope po tuženiku u odnosu na iznose kamate koji bi bili obračunati da promjene u odnosu na stanje u času zaključenja ugovora nije bilo.

 

Slijedom naprijed izloženog, pravilno je sud prvog stupnja na činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, primijenjeno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, te je pobijanu presudu temeljem članku 368. stavku 1. ZPP-a valjalo potvrditi i odbiti žalbu tuženika.

 

U Splitu, 6. prosinca 2018.

 

 

Predsjednik vijeća:

Luka Grgat, v.r.