Poslovni broj 28. Gž-4942/16-10

 

 

Poslovni broj 28. Gž-4942/16-10

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Burcar, predsjednice vijeća, Ines Smoljan, sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d., Z.., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. P., I. V. i N. V., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & Š. d.o.o. u V., protiv I-tuženika Lj. b. d.d. Lj., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z. i II-tuženika N. Lj. b. d.d. Lj.., , OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. O., odvjetnica u U., K. G., odvjetnik u Z. i T. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama I. i II-tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2016. poslovni broj P-597/15, u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2018.,

 

 

p r e s u d i o   je

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe I. i II-tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2016. poslovni broj P-597/15.

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe I. i II-tuženika i potvrđuje rješenje u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2016. poslovni broj P-597/15 kojim je odbijen njihov prijedlog za prekid postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem u prvostupanjskoj presudi je odbijen prijedlog tužitelja za zastoj postupka, kao i prijedlog tuženika za prekid postupka. Prvostupanjskom presudom je tuženicima solidarno naloženo da tužitelju plate 3.855.173,35 SEK (švedskih kruna) sa zateznom kamatom na iznose određene izrekom i da mu solidarno naknade parnični trošak od 679.926,08 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

              Protiv navedene presude i rješenja su žalbe izjavili I. i II-tuženici iz svih razloga previđenih odredbom s prijedlogom njihovog uvažavanja i naknadom troška.

 

              Tužitelj je u odgovoru na žalbe tuženika predložio da se odbiju i zatražio naknadu troška.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na prvostupanjsko rješenje:

 

Ispitujući prvostupanjsko rješenje kao i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žalitelji ističu, a to stoga jer su u prvostupanjskom rješenju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa prvostupanjsko rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Polazeći od toga da isplata prenesene stare štednje predstavlja sukcesijsko pitanje i da ga treba rješavati u okviru pregovora između država sljednica bivše SFRJ, tuženici su predlagali prekid postupka pozivajući se na stavak 3. Memoranduma o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije sklopljen 11. ožujka 2013. (dalje: Memorandum), jer da se radi o međunarodnom ugovoru koji je s obzirom na odredbu čl. 140. st. 4. Ustava Republike Hrvatske po pravnoj snazi iznad zakona, smatraju da su ostvarene pretpostavke za prekid postupka primjenom odredbe čl. 212. toč. 8. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 3. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora ("Narodne novine", br. 28/96) ne smatraju se međunarodnim ugovorima: a) međunarodni akti bez obzira na njihov naziv, koji prethode sklapanju međunarodnih ugovora; b) međunarodni akti koji se sklapaju radi izvršavanja međunarodnih ugovora, a kojima stranke ne preuzimaju nove pravne obveze; c) ostali međunarodni akti kojima se ne preuzimaju međunarodnopravne obveze.

 

Spomenutim Memorandumom stranke su suglasne rješavati pitanje prenesene devizne štednje "Lj. b." d.d. u Republici Hrvatskoj na osnovi Ugovora o pitanjima sukcesije, čime je utvrđen već potpisan i dogovor od ranije koji je stupio na snagu 2004., pa spomenutim Memorandumom nije moguće opet preuzeti iste obveze, dok se smisao spomenute zakonske odredbe odnosi na preuzimanje novih međunarodnih obveza, a ne onih koje su već jednom preuzete. U odnosu na nastavak sadržaja Memoranduma o aktivnim pregovorima pod okriljem banke za međunarodno poravnanje na tragu ugovora o pitanju sukcesije, to također nije nova međunarodna obveza, već se opet pozivaju ugovorne strane na pregovore pod okriljem iste banke na tragu spomenutog ugovora o pitanjima sukcesije.

 

Obveza Vlade Republike Hrvatske o zastoju/prekidu sudskih postupaka (zbog činjenice da je Memorandum sklopljen na engleskom jeziku prilikom prijevoda i tumačenja parnične stranke različito prevode i tumače englesku riječ "stay") koje su pokrenule "Z. b." d.d. i ovdje tužitelj, je unutar državna obveza jer te banke imaju sjedište u Republici Hrvatskoj čiji sudovi su nadležni za vođenje postupaka, pa se ne radi o međunarodnoj obvezi, a isto vrijedi i za obvezu Vlade Republike Slovenije prema "Lj. b." d.d., te obveze Vlade Republike Hrvatske u odnosu na nepokretanje novih sudskih postupaka ili drugih postupaka o prenesenoj deviznoj štednji. Sve iz razloga jer se ponovno radi o postupcima pred domaćim, tj. hrvatskim tijelima.

 

Isto tako, prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. A Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, propisano je da je ugovor međunarodni sporazum koji je u pisanom obliku sklopljen između država i uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u dvjema ili u više međusobnih povezanih isprava i bez obzira na njegov poseban naziv. Naime, Memorandum jest sklopljen u pisanom obliku između dvije države i po sadržaju u jedinstvenoj ispravi nazvanoj Memorandum, ali nije uređen međunarodnim pravom, tj. temeljem međunarodne konvencije ili odlukama Ujedinjenih naroda ili sudišta koje su Ujedinjeni narodi osnovali. Točno je da se Memorandum poziva na ugovor o pitanjima sukcesije i ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, ali ti su ugovori sklopljeni samo između država potpisnica o određenom pitanju i ne predstavljaju međunarodno pravo u smislu ove odredbe. Pritom je spomenuta Bečka konvencija prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. uređuje samo međunarodne ugovore, a ne međunarodne akte, što znači da nije ispunjena pretpostavka iz navedene odredbe da je Memorandum uređen međunarodnim pravom, a koja pretpostavka mora biti ispunjena kumulativno s ostalim pretpostavkama iz iste odredbe.

 

Radi toga, ovaj sud smatra da predmetni Memorandum jest međunarodni akt, ali ne međunarodni ugovor, pa se na njega ne primjenjuje ni Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, pa tako ni odredbe čl. 139. - 141. Ustava Republike Hrvatske, i stoga nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 212. toč. 8. ZPP. Isto pravno shvaćanje (da nisu ispunjeni uvjeti za prekid) zastupljeno je i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III/3274/2015 i U-III/3295/2015 od 21. svibnja 2018. pozivom na tekst Memoranduma i važećeg procesnog zakona (čl. 212. i 213. ZPP), kao i u odlukama ovog suda posl. br. Gž-1026/15-2, Gž-766/16-4, Gž-2886/14-2 i dr.

 

Stoga je valjalo odbiti žalbe tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odbijen njihov prijedlog za prekid postupka (čl. 380. toč. 2. ZPP).

 

U odnosu na prvostupanjsku presudu:

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žalitelji ističu u žalbama, a to stoga jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, jer o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Isto tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 338. st. 4. ZPP te čl. 108. i čl. 232. ZPP koju I tuženik ističe u žalbi, a to stoga jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedene odredbe ZPP-a u postupku. U postupku nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP, a to stoga jer je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ide u sudsku nadležnost i to u nadležnost suda u Republici Hrvatskoj.

 

              Sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice (čl. 8. ZPP), za koje je dao valjane razloge te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Predmet spora je isplata deviznih iznosa koje su razne fizičke osobe imale položene kao depozite kod "Lj. b." d.d. Lj., Glavna filijala Z. (dalje Banka) i drugih organizacijskih jedinica Banke u Republici Hrvatskoj. Tužitelj traži da se tuženicima naloži solidarna isplata 3.855.173,35 SEK (švedskih kruna) sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Tužitelj temelji zahtjev u odnosu na I-tuženika na ugovoru o depozitu, a u odnosu na II-tuženika temeljem odredbe čl. 452. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), koja propisuje solidarnu odgovornost preuzimatelja imovinske cjeline I-tuženika za obveze nastale u svezi s preuzetom imovinom. U postupku se tvrdi da je na II-tuženika temeljem prisilnog propisa Republike Slovenije prenesena imovina I-tuženika, pa da za obveze nastale u svezi s tom imovinskom cjelinom vjerovnicima solidarno odgovaraju prenositelj i preuzimatelj cjeline.

 

U odgovoru na tužbu tuženici su, u bitnom, izjavili prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i pomanjkanja pasivne legitimacije tuženih, te prigovor nedostatka jurisdikcije hrvatskih sudova.

 

Prvostupanjski sud je otklonio prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske, osobito u odnosu na II-tuženika za ispunjenje novčane obveze po osnovi deviznih depozita koje su razne fizičke osobe položile kao devizne depozite kod I-tuženika, odnosno "Lj. b." d.d. Lj.., Glavne filijale Z.. i drugih organizacijskih jedinica banke u Republici Hrvatskoj.

 

Nadležnost našeg suda u stvarima s međunarodnim elementima je uređena slijedećim odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, dalje ZRS):

- čl. 55. ZRS u sporovima protiv fizičke i pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta pravna osoba ima na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova;

- čl. 46. st. 4. ZRS ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji kad jedan od tuženika ima prebivalište odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj;

- čl. 54. st. 1. u sporovima o imovinskom zahtjevima nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako se na teritoriju Republike Hrvatske nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom.

 

Obveza koja je predmet ovog spora je nastala na teritoriju Republike Hrvatske, a dužnik obveze I-tuženik, koji je u Republici Hrvatskoj imao svoje predstavništvo iz čijeg je poslovanja i nastala obveza. Budući da prema navodima tužbe za obvezu I-tuženika solidarno odgovara i II-tuženik (koji je u ovom slučaju materijalni suparničar s I-tuženikom), što u fazi ispitivanja nadležnosti sud ne utvrđuje izvjesnim, se nadležnost u odnosu na II-tuženika temelji na odredbi čl. 55. u svezi s čl. 46. st. 4. ZRS.

 

Nadležnost hrvatskog suda se zasniva i na pravilu iz odredbe čl. 54. st. 1. ZRS jer II-tuženik ima imovinu u Republici Hrvatskoj, s obzirom da je na njega prenesena sva imovina I-tuženika. Naime, 27. lipnja 1994. Narodna skupština Republike Slovenije je izmjenom Ustavnog zakona iz 1991. (Uradni list, br. 45/1994) donijela odluku o restrukturiranju "Lj. b." d.d. Lj.. osnivanjem novog pravnog subjekta i to "N. Lj. b." d.d. Lj.. Na novoosnovanu banku su na temelju Ustavnog zakona preneseni imovina i obveze bivše banke. Opće je poznato da je "Lj. b." d.d. Lj. imala na području Republike Hrvatske imovinu, koja je slijedom prisilnog propisa prešla na novoosnovanu banku.

 

Dakle, za zasnivanje međunarodne nadležnosti dovoljna je okolnost postojanja tuženikove imovine na području Republike Hrvatske, a taj uvjet je ovdje ispunjen.

 

Prema odredbi čl. 394.a ZPP (sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda) je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem izraženim u predmetu posl. br. Rev-x 117/08-2 od 30. prosinca 2008. (kojim je ukinuta ranija odluka ovog suda posl. br. Gž 2099/05-2). Stoga drugačiji argumenti tuženih, kad bi i bili osnovani, nisu od utjecaja.

 

Analizirajući pitanje aktivne i pasivne legitimacije stranaka sud prvog stupnja navodi da su građani, koji su na dan 27. travnja 1991. imali deviznu štednju, odnosno devizna sredstva na deviznom računu kod banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske, mogli u roku iz čl. 15. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske "Narodne novine", br. 71/92, 3/92 i 12/99, dalje Uredba) svoje depozite prenijeti na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj izjavom o prijenosu tih depozita na tu banku i izjavom o ustupanju svog potraživanja prema banci sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske. U ovom slučaju građani su prenijeli deviznu štednju koja je predmetom spora na "P. b. Z." d.d.

 

Nadalje, utvrđuje da su banke u Hrvatskoj iznose devizne štednje građana koji su predmet spora prenijele na Republiku Hrvatsku temeljem čl. 16. Uredbe, te temeljem čl. 3. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 106/93, dalje Zakon o pretvaranju) čime je Republika Hrvatska postala vjerovnikom tuženika.

 

Budući da su navedena potraživanja pretvorena u javni dug Republike Hrvatske (čl. 4. Zakona o pretvaranju), te da su prema utvrđenju suda na Republiku Hrvatsku prenesene tražbine domaćih banaka iz čl. 15. Uredbe, odlučno je pitanje da li je potom došlo do promjene na strani vjerovnika time što je Republika Hrvatska sklopila s tužiteljem ugovor o posebnoj vrsti cesije odnosno je li na valjan način ustupila tužitelju sporna potraživanja ispravom naslovljenom "punomoć" kojom je tužitelju ustupila svoja potraživanja prema I. i II-tuženicima.

 

Nesporno je da je Republika Hrvatska izdala punomoć 12. veljače 2001. kojom je ovlastila tužitelja da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske pokrene i provede postupak utuženja i prisilne naplate deviznih depozita građana nastalih prije 27. travnja 1991., a koje su građani, bivše štediše "Lj. b." d.d. Lj., ustupili tužitelju u skladu s naprijed navedenim propisima Republike Hrvatske. Ovlaštenje je dano za postupke protiv ovdje tuženih.

 

Sud prvog stupnja pritom pravilno ocjenjuje da navedena isprava, unatoč naslovu "punomoć", po svom sadržaju nije samo punomoć, već da se radi o ponudi za sklapanje ugovora o inkaso cesiji, koja doduše nije uređena kao poseban ugovor prema propisima Republike Hrvatske, ali predstavlja uobičajenu vrstu ugovora u gospodarskoj poslovnoj praksi.

 

Na takve se ugovore na odgovarajući način primjenjuje odredba čl. 436. - 444. ZOO. Cedent ugovorom prenosi na cesionara tražbinu na način da formalni ovlaštenik tražbine postaje cesionar, dok njezin ekonomski ovlaštenik i dalje ostaje cedent. U konkretnom slučaju je tužitelj prihvaćanjem ponude za sklapanje ugovora dane u obliku "punomoći", sklopio ugovor o inkaso cesiji, čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika, te je banka, tj. tužitelj stekao aktivnu legitimaciju u svoje ime potraživati ispunjenje predmetne tražbine od I-tužene, te kao i od svakog drugog solidarnog dužnika sporne obveze.

 

              Sud prvog stupnja je otklonio prigovor tuženika da ministar financija odnosno njegov zamjenik nije bio ovlašten na zaključenje te vrste ugovora, u bitnom, uz obrazloženje da je Ministarstvo financija sukladno Zakonu o pretvaranju imalo sve ovlasti u njegovoj provedbi, dakle i ovlasti upravljati javnim dugom Republike Hrvatske, budući javni dug predstavlja državne obveze prema vjerovnicima, a otplata javnog duga obvezu iz državnog proračuna, da sklapanje ugovora o inkaso cesiji radi naplate tzv. devizne štednje koja je pretvorena u javni dug ulazi u zakonom utvrđeni djelokrug poslova Ministarstva financija.

 

Žalbom I-tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda, međutim, kako iz priopćenja sa 21. sjednice Vlade Republike Hrvatske, objavljenog na Središnjem državnom portalu RH, proizlazi da je Vlada na toj sjednici odobrila sve poduzete radnje od strane Ministarstva financija u vezi parničnih postupaka u pravnom sporu između "P. b. Z." d.d. protiv ovdje tuženih, to je navedeni žalbeni navod neodlučan, pri čemu valja reći da je neodlučna i činjenica što je Vlada opozvala navedeno ovlaštenje u svibnju 2012., budući jednom sklopljeni ugovor se može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama, pa jednostranim povlačenjem ovlaštenja nisu automatski nastupili učinci danog ovlaštenja (tako i dosadašnja praksa ovog suda u istovrsnim predmetima posl. br. Gž-1026/15-2, Gž-766/16-4, Gž-2886/14-2 i dr.).

 

U odnosu na samo potraživanje, utvrđeno je da su građani, koji su na 1. siječnja 1992. imali deviznu štednju, odnosno devizna sredstava na deviznom računu kod I-tuženika prenijeli svoja potraživanja na tužitelja, a prvostupanjski sud je utvrdio na temelju dokumentacije u spisu da su tužitelj i I-tuženik postupili po čl. 16. Uredbe i sastavili i po ovlaštenim osobama potpisali zapisnike o usklađivanju stanja ustupljenih deviznih depozita i njihovom dospijeću (1. siječnja 1992.). Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je trebalo pribaviti od štediša sve štedne knjižice kako bi se utvrdila visina i dospijeće potraživanja.

 

Slijedom izloženog ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja.

 

I odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, čemu se određeno ne prigovara.

 

Stoga je valjalo je odbiti žalbe tuženih kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu, 4. prosinca 2018.

 

 

                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                 Dubravka Burcar, v.r.