- 1 -              Rev 2828/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2828/2015-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u O. društvu O. i H. u Z., protiv tuženika G. T., OIB ..., iz V. G., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-488/2013-7 od 13. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-5/2011 od 2. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2018.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-488/2013-7 od 13. svibnja 2015. i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-5/2011 od 2. listopada 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 61.019,87 kn sa zateznim kamatama na pojedine dijelove glavnice kako je to pobliže naznačeno u izreci, te naknaditi troškove postupka od 9.360,00 kn s pripadajućim kamatama.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužiteljica odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392. a st. 2. ZPP-a).

 

Revident je u reviziji naznačio sljedeće pravno pitanje:

 

"Je li sud, kada je utvrdio da tužitelj (pravna osoba) nije znao da plaća nešto što nije dužan platiti jer nalog za isplatu nisu dale odgovorne osobe tužitelja niti su za njih znale, pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši da nema mjesta primjeni čl. 1111. ZOO budući da tužitelj nastupa u pravnom prometu kao pravna osoba, a ne nastupaju njegovi zaposlenici, neovisno od toga koje je ovlasti povjerio pojedinim svojim zaposlenicima, pa je upravo tužitelj kao pravna osoba treba kontrolirati utemeljenost isplata koje su nezakonito po djelatnicima tužitelja isplaćivane tuženiku kroz razdoblje od dvije godine, bez da su tužiteljeve službe zadužene za kontrolu to primijetile, ukazuje upravo na znanje tužitelja da plaća znajući da nije dužan platiti te se shodno tome takvo postupanje ne može smatrati ispričivom zabludom tužitelja, već očitim nemarom u radu tužiteljevih službi zaduženih za kontrolu, te je li stoga trebalo primijeniti čl. 1112. st. 1. ZOO?"

 

Obrazlažući razloge važnosti naznačenog pitanja revident ističe da drugostupanjski sudovi zauzimaju različite pravne stavove u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa se tako u prilog razloga važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pozvao na presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7110/12 od 9. srpnja 2013., poslovni broj Gž-2956/13 od 16. srpnja 2013., poslovni broj Gž-9218/11 od 14. ožujka 2011, u kojim predmetima su odbijeni zahtjevi upravo primjenom odredaba čl. čl. 1112. ZOO.

 

Prema ocjeni ovog suda materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za vraćanje stečenog bez osnove koji temelji na činjeničnog osnovi iz koje bi proizlazilo da je tužiteljica isplatila tuženiku u više navrata 61.019,87 kn, a da između tužiteljice i tuženika nije postojao nikakav pravni posao, niti kakva druga osnova za isplatu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tuženik u razdoblju od dvije godine primao na svoj račun novac od HRT-a, da je novac proslijedio M. P., da mu je M. P. za tu uslugu dao pet posto od svake uplate koja bi mu od HRT-a sjela na račun,

 

- da je M. P. bio zaposlen na HRT-u na radnom mjestu ton majstora, a njegov prijatelj A. K., voditelj honorara za vanjske suradnike HRT-a, ga zamolio da mu nađe osobu koja bi pristala primati putem svog žiro računa isplatu za vanjske suradnike, da je M. P. pronašao G. T., ovdje tuženika, koji je bio spreman otvoriti žiro račun, kao i novac koji bi mu bio isplaćen od HRT-a prosljeđivati M. P., koji bi mu uzvrat odmah isplatio pet posto iznosa,

 

- da su sporne novčane transakcije bile izvršene preko računovodstva tužiteljice te su isplaćivane na novo otvoreni žiro račun tuženika,

 

- da je tuženik ta novčana sredstva primio od tužiteljice bez ikakve pravne osnove, bez stvarnog angažmana tuženika kao vanjskog suradnika angažiranog od tužiteljice ili slično,

 

- da je nakon što su sredstva uplaćena na žiro račun ista proslijedio M. P., također zaposleniku tužiteljice,

 

- da je isplatu honorara tuženiku poduzeo A. K., zaposlenik tužiteljice na radnom mjestu voditelja obračuna u Odjelu financija.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da A. K., djelatnik tužiteljice, nije mogao očitovati volju u ime i za račun tužiteljice na način koji bi tužiteljicu obvezivao te u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 25/13 dalje: ZOO) prema kojem onaj tko je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo na povrat, već u korektnom slučaju treba primijeniti čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.

 

Ovaj sud ne može prihvatiti ovakav zaključak nižestupanjskih sudova.

 

Naime u postupku nije razjašnjeno koja su ovlaštenja A. K. prema opisu njegovog radnog mjesta iz ugovora o radu, je li A. K. nezakonito postupao kada je vršio predmetne isplate (prema navodima revizije i priležećim presudama proizlazi da nije riječ o jednom jedinstvenom slučaju, već o opetovanoj i višestrukoj praksi kod tužiteljice za koju bi se teško moglo zaključiti da je mogla ostati nezamijećena), odnosno radi li se o nezakonitoj radnji A. K. i je li isti kazneno prijavljen od tužiteljice zbog nezakonitog postupanja pri obavljanju poslova svog radnog mjesta.

 

Stoga u situaciji kada je isplate vršio zaposlenik tužiteljice, zaposlen na čelu odjela koji je bio dio financija i računovodstva te voditelj obračuna, organizacije i nadzora rada glede honorara, putnih naloga, gotovinskih isplata, a iz provedenog postupka ne proizlazi da je za njegove radnje utvrđeno da su kaznena djela, ne može se prihvatiti, za sada, zaključak da A. K. nije postupao u ime i za račun tužiteljice kao javne ustanove.

 

U prvom redu treba reći da za poduzimanje neke nedopuštene, protupravne radnje nije ovlašten nitko tko bi inače bio ovlašten poduzimati pravne poslove ili pravne radnje za neku pravnu osobu, odnosno trgovačko društvo ili ovdje tužitelja koji ima status javne ustanove (Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, "Narodne novine" broj 25/03).

 

U ovom predmetu su nižestupanjski sudovi zaključili da je riječ o nedopuštenim radnjama, zbog toga što su novčana sredstva isplaćivana bez pravnog temelja i stvarno izvršenih poslova, dakle fiktivno, ali nije jasno odgovoreno što je bila svrha tih radnji, je li u isplati honorara stvarno angažiranim osobama kao vanjskim suradnicima kojima iz nekog razloga honorari nisu mogli biti direktno isplaćivani, ili je riječ o nečem drugom, ali u svakom slučaju nije utvrđeno da je te radnje A. K. poduzimao za svoju korist i račun.

 

Dakle, prema do sada prikupljenoj procesnoj građi, radilo bi se o radnjama poduzetim za račun tužiteljice.

 

Nadalje, izvjesno je da su sve sporne isplate prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju bile u računovodstvenom smislu uredne i izvršene sukladno propisima koji uređuju odvijanje platnog prometa u zemlji, jer bi u protivnom morale biti zaustavljene od strane osobe koja je za tužitelja obavljala usluge pružanja platnog prometa, a tužiteljica i ne tvrdi da se u tom pravcu događalo bilo što nezakonito.

 

To upućuje na zaključak da su sve uplate sadržavale potpise ovlaštenih osoba sukladno tim propisima i ugovorom sklopljenim između tužiteljice i pružatelja usluge platnog prometa, a tužiteljica je trebala dokazivati suprotno.

 

U postupku je bilo sporno je li A. K. prema redovitom tijeku stvari bio ovlašten na samostalno sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje pravnih radnji. U tom pravcu je utvrđeno da je upravo on bio na čelu odjela koji je bio dio financija i računovodstva te voditelj obračuna, organizacije i nadzora rada glede honorara, putnih naloga, i gotovinskih isplata.

 

Naime, sadržajno, i po shvaćanju revizijskog suda, u predmetnom slučaju nije isključena primjena odredbe čl. 43. ZTD kojom je uređen institut punomoćnika po zaposlenju, odnosno trgovačkog punomoćnika.

 

Dakle, ako osoba nije bila ovlaštena samostalno obavljati za tužitelja navedene pravne radnje, kako to tvrde nižestupanjski sudovi, postavlja se pitanje kako je moguće da su sve isplate bile knjižene i prolazile su kroz računovodstvo tužiteljice suglasno Zakonu o platnom prometu u zemlji ("Narodne novine" broj 117/01), pri čemu treba imati na umu da trgovački punomoćnik, odnosno punomoćnik po zaposlenju, ako doista nije imao ovlast samostalno isplaćivati honorare, to je mogao učiniti ako je nastupao kao punomoćnik, a punomoć mu nije morala biti dana u pisanom obliku.

 

U ovom predmetu se nadalje prema sadržaju činjeničnog dijela tužbe traži da tuženik vrati ono što je stekao bez osnove iako je nesporno tuženik novčana sredstva koja je primio vratio (proslijedila osobi zaposlenoj kod tužiteljice) onako kako joj je to naloženo.

 

Ovdje nije odlučno je li ta osoba bila ovlaštena preuzimati novčane vrijednosti u ime i u korist tužitelja bar glede valjanosti takvih uplata u odnosu tužitelja i tuženika, jer tuženik nije bio dužan tu okolnost provjeravati, a izvjesno je da se svaka obveza može izvršiti vjerovniku ili osobi koju on ovlasti na ispunjenje.

 

Stoga, kada bi se i moglo uzeti da je riječ o stjecanju bez osnove, odredba čl. 1112. st. 1. ZOO upravo propisuje situacije kada se ne može zahtijevati vraćanje, a to je onda kada netko izvrši uplatu znajući da je nije dužan platiti, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je uplatio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta, a u predmetnom slučaju ne postoji nijedan od navedenih izuzetaka, odnosno teret dokaza da je plaćanje izvršio ne znajući da je bio dužan platiti je na tužiteljici.

 

Slijedom navedenog, prema shvaćanju revizijskog suda, za pravilnu primjenu materijalnog prava prema odredbi čl. 395. st. 2. ZPP nisu raspravljene i utvrđene sve odlučne pravno relevantne činjenice, je li novac isplaćivan tuženici i potom vraćen tužiteljici u korist odnosno za račun tužiteljice, ili je to sve napravljeno u korist i za račun neke konkretne fizičke osobe ( A. K. ili drugih), neovisno o tužiteljici, zatim je li A. K. bio ovlašten kao punomoćnik po zaposlenju odnosno po usmenoj punomoći isplaćivati honorare vanjskim suradnicima i gdje je u konačnici završio vraćeni novac.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 4. prosinca 2018.