- 1 -              Rev 443/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 443/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća te Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice I. T. iz K., koju zastupa punomoćnik Ž. Ž., odvjetnik u Z. protiv tuženika E. d.d. Z., P. Z., Z., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & partneri, Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3375/13-2 od 28. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4008/10 od 27. rujna 2013., na sjednici održanoj 20. studenoga 2018.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se prihvaća revizija tuženika u odnosu na pitanje navedeno u reviziji koje glasi: „Da li se prilikom dosuđivanja novčane naknade neimovinske štete, utvrđeni iznos pravične novčane naknade umanjuje za nesporno plaćeni iznos koji je tuženik prije ili tijekom postupka platio?“ i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3375/13-2 od 28. svibnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4008/10 od 27. rujna 2013., kao i ta prvostupanjska presuda, u dijelu kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju 7.300,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos (dio točke I. izreke) te u dijelu kojim je odlučeno o naknadi troškova postupka stranaka i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 7.300,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove spora, uključujući i troškove nastale povodom revizije.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika djelomično se odbacuje kao nedopuštena i to u odnosu na pitanja navedena u reviziji koja glase:

 

1. „Da li svi oštećenici kod kojih se u sudskim postupcima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti utvrđene iste kvalifikatorne okolnosti - kriteriji za naknadu štete - trajni invaliditet, strah, tjelesni bolovi, tuđa pomoć i njega u istovjetnim omjerima - imaju pred svim sudovima u RH  pravo na pravičnu novčanu naknadu u jednom jedinstveno utvrđenom rasponu za sve takve slučajeve?“.

2. „Da li razlika u visini dosuđene pravične novčane naknade od gotovo 100% (kakvu je sud dosudio tužiteljici u konkretnom slučaju po osnovi privremenog umanjenja životne aktivnosti) u odnosu na visinu pravične novčane naknade svih ostalih oštećenika s istovjetnom težinom povrede i okolnostima slučaja predstavlja pravičnu novčanu naknadu, te da li je u tom slučaju osigurana jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost svih građana u primjeni odredbe čl. 1000. ZOO-a?“.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-4008/10 od 7. travnja 2014. tuženiku je naloženo da plati tužiteljici 22.540,00 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke), tužbeni zahtjev je odbijen za 2.700,00 kn (točka II. izreke),  tuženiku je naloženo da naknadi  tužitelju parnične troškove od 10.535,00 kn (točka III. izreke), a u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja je odbijen.

 

Presudom drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-3375/13-2 od 28. svibnja 2014. odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), dakle, tzv. izvanrednu reviziju, s prijedlogom da se ista preinači u skladu s navodima revizije ili da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju, predlažući da se revizija odbaci kao nedopuštena ili podredno da se odbije kao neosnovana. Traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika djelomično je osnovana, dok djelomično nije dopuštena.

 

Tuženik je u reviziji postavio pitanje: „Da li se prilikom dosuđivanja novčane naknade neimovinske štete, utvrđeni iznos pravične novčane naknade umanjuje za nesporno plaćeni iznos koji je tuženik prije ili tijekom postupka platio“?

 

Ističe da je ovo materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer je drugostupanjska presuda zasnovana na stavu različitom od sudske prakse drugostupanjskih sudova na koju se tuženik pozvao u reviziji (presuda Županijskog suda u Splitu Gžx-1051/12 od 11. veljače 2013., presuda Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici Gž-405/12 od 17. siječnja 2013., presuda Županijskog suda u Dubrovniku Gž-2051/10 od 28. studenog 2012.), a što predstavlja jedan od primjerice navedenih slučajeva (čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP) za dopuštenost izvanredne revizije.

 

Tuženik je naveo da je tužiteljici platio 7.300,00 kn na ime naknade neimovinske štete (nakon provedenog vještačenja). Ova činjenica nije sporna jer je tužiteljica u odgovoru na reviziju  navela da nije sporno „da je tuženik isplatio tužiteljici 7.300,00 kn“. Tužiteljica neosnovano smatra odlučnom činjenicu da je ona na ročištu od 19. srpnja 2013. za taj iznos umanjila tužbeni zahtjev. Tužiteljica je zapravo od zatraženih 37.440,00 kn u tužbi konačno zatražila naknadu štete u iznosu od 25.240,00 kn u podnesku od 2. kolovoza 2013. (list 95), a što znači da je smanjila tužbeni zahtjev za 12.200,00 kn (dakle, time je za navedeni iznos povukla tužbu, ali je sud prvog stupnja to propustio utvrditi rješenjem).

 

Međutim, prvostupanjski sud je utvrdio primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08.,125/11, dalje: ZOO/05) da tužiteljici s obzirom na težinu povrede i okolnosti slučaja pripada pravična novčana naknada od 22.540,00 kn (ni više ni manje od tog iznosa). Budući da je od utvrđenog iznosa (22.540,00 kn) pravične novčane naknade tuženik platio tužiteljici 7.300,00 kn prije donošenja prvostupanjske presude, preostala je njegova obveza u iznosu od 15.240,00 kn (a ne 22.540,00 kn na koliko je obvezan presudama sudova nižeg stupnja).

 

U navedenim sudskim odlukama drugostupanjskih sudova na koje se revident u reviziji poziva zauzet je stav (koji je različit od onoga kojeg su zauzeli sudovi nižeg stupnja u ovoj parnici) da od iznosa utvrđene pravične novčane naknade neimovinske štete treba odbiti sve one iznose koje je tuženik platio pije donošenja presude, a što prihvaća i ovaj sud. Ovo stoga jer obveza prestaje prvenstveno ispunjenjem, a taj način prestanka obveze propisan je odredbom čl. 160. st. 1. ZOO. U ovom slučaju obveza tuženika po osnovi pravične novčane naknade neimovinske štete iznosi 22.540,00 kn kako je to utvrđeno presudom suda prvog stupnja, a prestala je ispunjenjem za iznos od 7.300,00 kn prije donošenja presude. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljici dosudili iznos od 22.540,00 kn umjesto pripadajućih 15.240,00 kn.

 

Zbog tih razloga valjalo je, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP, reviziju tuženika djelomično prihvatiti te presude sudova nižeg stupnja preinačiti u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da plati tužiteljici 7.300,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti.

 

Tuženik je u reviziji naveo još dva pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ta pitanja glase:

 

1. „Da li svi oštećenici kod kojih se u sudskim postupcima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti utvrđene iste kvalifikatorne okolnosti - kriteriji za naknadu štete - trajni invaliditet, strah, tjelesni bolovi, tuđa pomoć i njega u istovjetnim omjerima - imaju pred svim sudovima u RH pravo na pravičnu novčanu naknadu u jednom jedinstveno utvrđenom rasponu za sve takve slučajeve?“;

2, „Da li razlika u visini dosuđene pravične novčane naknade od gotovo 100% (kakvu je sud dosudio tužiteljici u konkretnom slučaju po osnovi privremenog umanjenja životne aktivnosti) u odnosu na visinu pravične novčane naknade svih ostalih oštećenika s istovjetnom težinom povrede i okolnostima slučaja predstavlja pravičnu novčanu naknadu, te da li je u tom slučaju osigurana jedinstvena primjena zakona i ravnopravnost svih građana u primjeni odredbe čl. 1100. ZOO-a?“

 

Revizija u odnosu na ova dva pitanja nije dopuštena.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392. a  st. 2. ZPP).

 

Navedena dva pitanja nisu sastavljena u skladu s citiranom zakonskom odredbom. U provom pitanju sadržane su posredno određene tvrdnje tuženika koje se ne mogu dovesti u vezu s pobijanom presudom, a ni sa sudskim odlukama na koje se u reviziji poziva (a koje tvrdnje revizijski sud očito po mišljenju tuženika ne bi trebao dovoditi u pitanje).  U pitanju se naime polazi od tvrdnje da postoji više oštećenika „kod kojih se u sudskim postupcima za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti utvrđene iste kvalifikatorne okolnosti“ kao kod tužiteljice u ovom sporu. U reviziji se ne navode konkretni oštećenici i konkretni sudski postupci u kojima su za te oštećenike utvrđene „iste kvalifikatorne okolnosti“, a to je veoma teško navesti jer se pravična novčana naknada u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO/05 utvrđuje prema „težini povrede i okolnostima slučaja“. Teško bi bilo pronaći slučaj u kojemu je određeni oštećenik zadobio iste povrede kao i tužiteljica te do kojih je došlo u istim okolnostima, posebice da se zadobivene ozljede i njihove posljedice isto reflektiraju u sferi prava osobnosti svih oštećenika. To nije utvrđeno (ista težina povrede i iste okolnosti) ni za oštećenike (tužitelje) u sudskim odlukama na koje se tuženik poziva u reviziji. I drugi dio pitanja - „imaju li oštećenici kod kojih su utvrđene iste kvalifkatorne okolnosti pred svim sudovima u RH pravo na pravičnu novčanu naknadu u jednom jedinstveno utvrđenom rasponu za sve takve slučajeve“- također želi sugerirati da postoje i drugi oštećenici upravo s istom težinom povreda koje je zadobila i tužiteljica i pod istim okolnostima, a što nije utvrđeno.

 

U drugom pitanju tuženik polazi se od tvrdnje da je tužiteljici dosuđena neprimjereno visoka pravična novčana naknada zbog privremenog smanjenja životne aktivnosti od 10.000,00 kn, uz obrazloženje da to nije u skladu s odlukama drugih drugostupanjskih sudova kao niti sa  stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 29. studenog 2002. na kojoj su prihvaćeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete, a prema kojima za 10% trajnog smanjenja životne aktivnosti oštećeniku pripada pravična novčana naknada od 7.500,00 kn. Međutim, prema obrazloženju prvostupanjske presude (a to je prihvatio i drugostupanjski sud) tužiteljici nije dosuđena naknada od 10.000,00 kn zbog smanjenja životne aktivnosti nego zbog povrede prava osobnosti zadobivene u štetnom događaju.

 

Pri tom se napominje da ZOO/05 u čl. 1100. ne poznaje kategoriju „duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti“ kao osnove za naknadu neimovinske štete. Činjenica jest da su se neki sudovi u praksi nastavili koristiti iskustvima u primjeni čl. 200. ZOO/91 koji je regulirao naknadu nematerijalne štete. Međutim, povredu prava osobnosti koja je osnova za naknadu neimovinske štete u ZOO/05 ne može se u svim slučajevima uspoređivati s pravno priznatim (i taksativno navedenim) oblicima nematerijalne štete u čl. 200. do 202. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91,73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91). Prema čl. 19. st. 2. ZOO/05 pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Dakle, ZOO/95 taksativno ne nabraja oblike duševnih boli kao osnove za naknadu štete nego samo primjerice navodi različita zaštićena prava osobnosti, dok su duševne boli navedene kao jedan od kriterija za određivanje visine pripadajuće pravične novčane naknade pretrpljene štete. U konkretnom slučaju sudovi nižeg stupnja su zauzeli stav da povreda prava osobnosti postoji i u slučaju sprječavanja ili ograničenja oštećenog u „slobodi izbora načina života.“ To nije u suprotnosti s odlukom revizijskog suda i odlukama drugih drugostupanjskih sudova koji se navode u reviziji pa ne postoje pretpostavke za ujednačavanjem sudske prakse. Tuženik nije naveo ni jednu drugostupanjsku presudu u kojoj je zauzet stav da oštećenik nema pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog istovrsne povrede prava osobnosti.

 

Stoga, a kako revizijski sud nije ovlašten iz ukupno izloženih navoda u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio,  navedena dva revizijska pitanja kako ih je postavio revident nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Zbog tih razloga revizija tuženika odbačena je u odnosu na navedena dva pitanja na osnovi odredbe čl. 392. b st. 3. ZPP kao nedopuštena.

 

Imajući na umu konačni (podjednak) uspjeh stranaka u ovom sporu odlučeno je, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP, da svaka stranka snosi svoje troškove spora, uključujući i troškove nastale u povodu izjavljene revizije.

 

Zagreb, 20. studenoga 2018.