- 1 -              I Kž 265/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 265/2018-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P. zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 3. u vezi sa st. 1. i čl. 52. st. 1. i 3. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 19. veljače 2018. broj K-2/17-51, u sjednici održanoj 14. studenog 2018.

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I. P. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Rijeci, presudom od 19. veljače 2018. broj K-2/17-51, proglasio je krivim opt. I. P. zbog kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. u svezi čl. 52 st.1 i 3 KZ/11. te ga na temelju čl. 256. st. 3. KZ/11. uz primjenu čl. 48. st. 2. u vezi čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. opt. I. P. izrečena je uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko opt. I. P. u vremenu provjeravanja od jedne godine, a koje vrijeme počinje teći od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) u cijelosti su dosuđeni imovinskopravni zahtjevi oštećenicima i to:

 

- Republici Hrvatskoj u iznosu od 1.109.867,91 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2009. pa do isplate po stopi na osnovi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena,

 

- Karlovačkoj županiji u iznosu od 49.947,30 kuna s pripadajućim zateznim kamatama,

 

- G. O. u iznosu od 150.258,11 kuna s pripadajućim kamatama,

 

- G. D. R. u iznosu od 35.841,81 kuna,

 

što je dužan snositi opt. I. P. u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 2. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08. naloženo je opt. I. P. da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, putni trošak svjedokinje N. P. u iznosu od 343,00 kune te dio nagrade stalnog sudskog vještaka D. J. u iznosu od 9.551,32 kune.

 

Na temelju čl. 452. toč. 3. ZKP/08. protiv opt. I. P. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo pogodovanja vjerovnika iz čl. 281. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97).

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP/08. te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja u tom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači, te da okrivljeniku I. P. izrekne odgovarajuću bezuvjetnu kaznu zatvora“.

 

Optuženik se žali osobno i po branitelju, odvjetniku M. Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka s prijedlogom da „drugostupanjski sud, prvenstveno preinači osporavanu presudu, na način da temeljem utvrđenog činjeničnog stanja oslobodi optuženog krivnje odnosno odbije optužbu, a podredno da ukine osporavanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“. S obzirom na to da se podnesene žalbe sadržajno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedinstvena žalba.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1 ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer je izreka presude i to u odnosu na osuđujući i odbijajući dio nerazumljiva i proturječna sama sebi. Ovo iz razloga što je sud u više navrata prihvatio izmjenu činjeničnog i pravnog opisa optužnice ovisno o tome koja kaznena djela se nalaze dokazanim, a koja nedokazanim, te da je time osuđujući optuženika za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. koje se sastoji od jednog dijela činjeničnih opisa različitih kaznenih djela iz prvotne optužnice, a obijajući optužbu za drugi dio činjeničnog opisa izreka presude nerazumljiva i proturječna.

 

Naime, čl. 441. ZKP/08. propisana je ovlast tužitelja da izmijeni optužnicu u tijeku rasprave što je u konkretnom slučaju državni odvjetnik i učinio, te prihvaćanjem takve izmjene i donošenjem presude po izmijenjenoj optužnici izreka presude nije niti nerazumljiva niti proturječna sama sebi, bez obzira na prvotno podnesenu optužnicu.

 

Nije u pravu optuženik niti da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi do te mjere da se iz sadržaja njenog opisa uopće ne može utvrditi za koje je kazneno djelo optuženik proglašen krivim, a niti da je vidljivo koliko je poreza utajeno i za koju poslovnu godinu. Naime, iz izreke prvostupanjske presude jasno i nedvosmisleno proizlazi da je optuženik proglašen krivim za učin kaznenog djela utaje poreza iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. a kazneno djelo je počinjeno u siječnju i veljači 2009. pa je očito da se radi o fiskalnoj obvezi za 2009. godinu te je izričito navedeno da je porezna obveza umanjena za ukupno 1.345.942,00 kune.

 

U odnosu na žalbene navode optuženika da sud u prvostupanjskoj presudi nije obrazložio zašto je optuženika osudio po KZ/11. odnosno da li bi se radilo o primjeni blažeg zakona čime očito smatra da se presuda ne može ispitati jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ističe se da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude utvrdio pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. al. 4. i st. 2. KZ/97. (o kojem kaznenom djelu bi se konkretno radilo po KZ/97.) i kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. za koje je optuženik osuđen. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud prema optuženiku primijenio kao blaži zakon KZ/11. s obzirom na pojmove znatne imovinske koristi iz čl. 292. st. 1. al. 4. i st. 2. KZ/97. koja je iznosila preko 30.000,00 kuna (pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997.) i smanjenje i neutvrđenje porezne ili carinske obveze velikih razmjera koje iznosi preko 600.000,00 kuna (čl. 89. st. 27. KZ/11.) s tim da u tom slučaju nije mogla biti izrečena kazna zatvora teža od osam godina koja je kao maksimalna propisana čl. 292. st. 2. KZ/97.

 

Optuženik P. nije u pravu niti kada u žalbi navodi da se u obrazloženju presude ne navode nikakvi razlozi u odnosu na kaznenu odgovornost optuženog tj. njegovu „uračunljivost“ i oblik krivnje, odnosno da sud u obrazloženju nije naveo niti objektivno utvrdio koja su to objektivna, a koja subjektivna obilježja kaznenog djela koja je počinio optuženik, čime očito isto tako smatra da se presuda ne može ispitati jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Ovo stoga što iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud utvrdio da je optuženik postupao upravo s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza iz čega proizlazi da je postupao s izravnom namjerom te da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11., a što se tiče njegove ubrojivosti ista tijekom postupka ničim nije dovedena u pitanje.

 

Nije u pravu optuženik kada navodi da sud u obrazloženju prvostupanjske presude nije dao svoju ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza i nije dao razloge zašto nije prihvatio cjelovite iskaze svjedoka i optuženog, a zašto je prihvatio samo dio nalaza vještaka već su isti samo navedeni paušalno i nisu logičkom analizom uspoređeni s ostalim izvedenim dokazima i dokazima koji nisu izvedeni.

 

Ovo stoga što je prvostupanjski sud, nakon što je u prvom dijelu presude reproducirao dokaze izvedene tijekom postupka, u nastavku obrazloženja te je dokaze ocijenio i doveo ih u međusobnu vezu, a u tim razlozima nema nejasnoća niti su razlozi u znatnoj mjeri proturječni da se presuda ne bi mogla ispitati.

 

Slijedom navedenog prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koju se poziva žalitelj.

 

Nadalje vezano za povrede kaznenog zakona nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da u konkretnom slučaju nema kaznenog djela s obzirom da u činjeničnom opisu nije navedeno za koju fiskalnu godinu je došlo do smanjenja ili neutvrđivanja porezne obveze s obzirom da je bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 256. KZ/11. da je došlo do smanjenja ili neutvrđivanja porezne obveze u iznosu većem od 20.000,00 kuna za svaku fiskalnu godinu. Naime, kako je to već naprijed navedeno iz činjeničnog opisa proizlazi da je kazneno djelo počinjeno u siječnju i veljači 2009. pa je očito da se radi o fiskalnoj obvezi za 2009. godinu.

 

Nije u pravu optuženik niti kada navodi da je bio u zabludi o protupravnosti, da nije djelovao s ciljem počinjenja kaznenog djela, da se radi o zabludi o biću djela i „da je kod njega postojala zabluda o uzročnoj vezi“ jer je on u redovnoj proceduri poreznoj upravi dostavio sve poslovne isprave i obračun poreza pa da je moguće da je ostvarenim radnjama odgovoran za neko drugo kazneno djelo ili neko drugo ponašanje koje sud nije utvrdio. Iz navedenog proizlazi da žalitelj smatra da je prvostupanjskom presudom kazneni zakon povrijeđen u pitanju ima li okolnosti koje isključuju krivnju. Međutim time žalitelj zapravo pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne opravdava povredu kaznenog zakona. Naime, postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje se prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom koje bi bilo pravilno po stajalištu žalitelja.

 

U odnosu na žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje se optuženiku da je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik kao predsjednik uprave imao svojstvo odgovorne osobe u smislu čl. 87. st. 6. KZ/11., a nakon toga da je sukladno odredbama Općeg poreznog zakona kao predsjednik uprave odnosno direktor bio odgovoran za pravilan obračun i prijavu poreza društva I.-T. d.d., a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je u odnosu na djelo pod. toč. 2. a) i b) na temelju nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka pravilno utvrdio da potraživanja I.-T. d.d. prema Đ. F. i N. P. nisu mogla biti kompenzirana sa potraživanjima koja je optuženik imao prema I.-T. d.d. kao većinski dioničar na ime zadržane dobiti iz prethodnih godina, već sa potraživanjima koje su Đ. F. i N. P. imale temeljem posebne naknade iz menadžerskih ugovora koji se smatraju dohotkom od nesamostalnog rada i na koje je trebalo obračunati porez i prirez od nesamostalnog rada. Isto tako pravilno je utvrdio i da je navedeno nedvojbeno bilo poznato kako svjedokinji Đ. F. tako i optuženiku. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik vidjevši da je društvo ušlo u blokadu i da poslovanje propada naložio knjigovodstvu društva zatvaranje svojih potraživanja i zatvaranje dugovanja svjedokinja F. i P. koje su imale prema društvu, a sve to kroz obvezu društva o isplati dividende prema optuženiku koje zatvaranje je suprotno čl. 38. i 68. Zakona o porezu na dohodak. Ovo pogotovo kada se uzme u obzir da je optuženik za potrebe ulaska strateškog partnera u I.-T. d.d. krenuo u „čišćenje bilance“ koja se odnosila na prevelik iznos zadržane dobiti iz prethodnih godina za koju je strateški partner rekao optuženiku da mu je neće isplatiti, a kako to suglasno iskazuju svjedokinja Đ. F. i sam optuženik. U takvoj situaciji očito je optuženik, a upravo s ciljem da izbjegne plaćanje poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada, potraživanje I.-T. d.d. prema Đ. F. i N. P. kompenzirao sa svojim potraživanjem prema I. T. na temelju zadržane dobiti iz prethodnih godina, za koju je znao da mu s obzirom na stanje blokade i uvjete ulaska strateškog partnera neće biti isplaćena.

 

Vezano za djelo pod toč. 2. c) pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da time što optuženik nije izdao račun za prodaju dijela ulaganja I.-T. d.d. njemu (a što tijekom postupka nije bilo sporno), u prijavi poreza na dodanu vrijednost I.-T. d.d. nije iskazan i obračunat porez na dodanu vrijednost, a koji porez su sukladno izdanim računima iskazivale i obračunavale djelatnice računovodstva I.-T. d.d. Ističe se da iz takvog postupanja optuženika koji je kao predsjednik uprave očito bio upoznat temeljem kojih isprava djelatnice računovodstva iskazuju i obračunavaju porez na dodanu vrijednost proizlazi da je postupao upravo s ciljem izbjegavanja plaćanja poreza.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno otklonio obranu optuženika da nije znao kako su se zatvarala njegova potraživanja prema I.-T. te da je za to prvi put čuo na raspravi, i to na temelju iskaza svjedokinja Đ. F., N. P. i V. B. P.. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud otklonio i obranu optuženika da osobno nije mogao voditi sve detalje poslovanja društva I.-T. d.d. pa je 2006. zatražio uvođenje ISO standarda „a što znači da su od strane odgovornih i stručnih osoba, u domeni njihovog poslovanja, bili zaposleni odnosno odgovorni određeni ljudi“ jer je upravo optuženik bio uprava društva te većinski vlasnik dionica, a upravo je uprava društva odgovorna za pravilan obračun i prijavu poreza i optuženik je kao uprava pregovarao sa strateškim partnerima koji su od njega tražili „čišćenje bilance“, a upravo na temelju dogovora sa optuženikom svjedokinja Đ. F. „čisti bilancu“ na način kako je to navedeno u izreci presude no na isplate iz toč. a) i b) ne obračunava se i ne plaća porez na dohodak i prirez, a u odnosu na toč. c) ne obračunava se, ne iskazuje i ne plaća PDV što je odgovornost optuženika P., a ne svjedokinje F. koja samo provodi njegovu poslovnu politiku. Osim toga i u Priručniku sustava upravljanja I. – T. d.d. proizlazi da je za ustrojavanje sustava upravljanja kvalitetom odgovorno poslovodstvo I. – T. d.d. a svjedokinja Đ. F. je trebala pismenu suglasnost glavnog direktora društva što se tiče kupnje, prodaje ili hipotekarnog opterećenja imovine društva, za izdavanje garancija i jamstva u ime društva neovisno od iznosa, a nedvojbeno je da je optuženik znao da obveza plaćanja poreza na dohodak i pripadajućih prireza nastaje u trenutku isplate kao što je nedvojbeno da je znao da se na dio ulaganja u T. L. koja su prenijeta na njega mora platiti PDV.

 

Nije u pravu optuženik da iz činjeničnog opisa u toč. 2. c) presude ne proizlazi, a niti je tijekom postupka utvrđeno koja je to radnja optuženika kojom je umanjio poreznu obvezu, pogotovo što se prijava PDV-a podnosi temeljem izdanih računa i evidencije u poslovnim knjigama a što su obavljali drugi radnici. Naime, tijekom postupka je nesporno utvrđeno i to na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke i iskaza svjedokinje Đ. F. da prodajom dijela ulaganja I.-T. d.d. optuženiku nije izdan račun što je upravo dovelo do toga da zaposlenici u računovodstvu koji prijavljuju PDV po izdanim računima, PDV nisu prijavili u odnosu na tu prodaju. Kako je to već gore navedeno upravo optuženik je kao direktor I.-T. d.d. bio odgovoran za izdavanje računa te posljedično tome i neiskazivanje i neobračunavanje PDV-a, odnosno za pravilan obračun i prijavu poreza.

 

Vezano za žalbene navode optuženika o tome da obveza na plaćanje PDV-a nije mogla nastati ulaganjem I.-T. d.d. u poslovni prostor jer bi tada I.-T. d.d. imao pravo na pretporez, a ne obvezu PDV-a prema državnom proračunu, a da o prodaji dijela tog ulaganja ne postoji niti jedan dokument, već samo temeljnica, dok ugovor o zakupu te drugu dokumentaciju o tome vještak nije imao, prvenstveno se ističe da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke (str. 8. nalaza i mišljenja) proizlazi da je vještak imao kako ugovor o zakupu za poslovni prostor u L. od 1. srpnja 2007. sklopljen između M. d.d. D. R. kao zakupodavatelja i I.-T. d.d. kao zakupoprimca, tako i ugovor o zakupu za poslovni prostor u L. od 1. listopada 2012. sklopljen između M. d.d. D. R. kao zakupodavatelja i P. d.o.o. D. R. kao zakupoprimca. Osim toga vještak je na temelju temeljnice utvrdio da je ulaganje I.-T. d.d. u poslovni prostor u L. prodano optuženiku te da temeljem te prodaje nije obračunat i plaćen PDV. Vezano za pretporez vještak je u svom iskazu na raspravi naveo da kada poduzetnik vrši ulaganje u tuđu imovinu on ima pravo na odbitak pretporeza koji se utvrđuje na temelju računa koji su ispostavljeni i odbija se tijekom ulaganja, a u konkretnom slučaju on je već obračunat i ne utječe na obvezu plaćanja PDV-a koja je nastala prodajom dijela ulaganja optuženiku.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da sud nije vrednovao iskaz svjedokinja Đ. F. i M. M. o tome da je sva dokumentacija bila istinita i vjerodostojna, da je temeljem nje pravilno prijavljen i obračunat porez te da je financijsko računovodstveni sektor samostalno podnosio porezne prijave. Naime, nakon što je prvostupanjski sud u prvom dijelu presude citirao iskaze svih saslušanih svjedoka, u drugom dijelu presude dao je prvenstveno njihovu ocjenu a nakon toga je obrazložio zašto nije prihvatio navode svjedokinje F., a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te se žalitelj radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na to obrazloženje u prvostupanjskoj presudi (str. 35. i 38.-39. prvostupanjske presude).

 

Nije u pravu optuženik niti kada navodi da vještak nije mogao dati nalaz i mišljenje jer je poslovna dokumentacija I.-T. d.d. uništena te da je vještak nalaz i mišljenje dao samo prema dokumentaciji koju je dostavila porezna uprava te da postoji mogućnost da je postojala i druga dokumentacija koja bi ukazivala na nešto treće, kao i da vještak nije imao ugovor o zakupu za toplice L. niti ugovor o prodaji ulaganja optuženiku radi čega nalaz i mišljenje i ne može biti dokaz i ovom postupku. Naime, kako je gore već navedeno iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja imao ugovor o zakupu za toplice L. te da je na temelju temeljnice utvrdio da je ulaganje I.-T. d.d. u poslovni prostor u L. prodano optuženiku. Osim toga, iz nalaza i mišljenja vještaka jasno proizlazi na temelju koje dokumentacije je vještak dao svoje mišljenje, za koju je dokumentaciju je utvrdio da je vjerodostojna te što nije mogao utvrditi zbog nedostatka cjelokupne poslovne dokumentacije te je pravilno sud prihvatio takav nalaz i mišljenje kao dokaz te ga ocijenio kao objektivnog, nepristranog i stručnog.

 

Nisu točni navodi optuženika da se zbog nedostatka poslovne dokumentacije koja je u inkriminirano vrijeme bila uredna optuženiku imputira veće kriminalna količina od one koja je navedena u činjeničnom opisu te da ta činjenica ne može ići na štetu optuženika, a što potvrđuje i prvostupanjski sud kada ulazak strateškog partnera i „čišćenje bilance“ uzima u obzir kao okolnosti koje utječu na kaznu.

 

Naime, optuženik je presudom osuđen na temelju činjeničnog opisa iz optužnice koji presudom nije mijenjan pa time nije niti dodavana nova ili veća kriminalna količina, a to što su okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno cijenjene prilikom odabira vrste i mjere kazne ne utječe na kriminalnu količinu za koju je optuženik osuđen.

 

Pogrešno optuženik u žalbi navodi da je dužnost i obveza porezne uprave da vrši nadzor i sama procjenjuje i tumači porezne zakone, da cijeni sve okolnosti, isprave i podatke koje pribavlja i da se odluka porezne uprave ne temelji ni u kom slučaju na jednostrano prezentiranim ispravama poreznog obveznika koje im je dostavio.

 

Upravo suprotno, dužnost poreznog obveznika je da poreznoj upravi dostavi točne i potpune podatke o dohocima, predmetima ili drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne obveze te prijavi prihod, predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje porezne obveze, a tko to ne učini, s ciljem da on ili druga osoba potpuno ili djelomično izbjegne plaćanje poreza pa zbog toga dođe do smanjenja ili neutvrđenja porezne ili carinske obveze u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna čini upravo kazneno djelo iz čl. 256. KZ/11.

 

Nije u pravu optuženik niti kada u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio odluku o imovinskopravnom zahtjevu te da optuženik ne može biti obvezan na plaćanje istog jer pravna osoba I.-T. d.d. još nije brisana iz sudskog registra. Osim toga da sud nije utvrdio sve činjenice koje bi mu omogućile da utvrdi o kojoj se visini radi te da u tom smislu nije niti provodio dokaze.

 

Međutim, pravilno je sud utvrdio visinu imovinskopravnih zahtjeva i to na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke i obvezao optuženika na plaćanje istih. Naime, kako je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. te je utvrđeno da je počinjenjem kaznenog djela oštetio G. O. za 150.285,11 kuna, Karlovačku županiju za 49.947,30 kuna, G. D. R. za 35.841,81 kunu i Republiku Hrvatsku 1.109.867,91 kunu to su pravilno sukladno čl. 158. st. 2. ZKP/08. usvojeni imovinskopravni zahtjevi G. O., G. D. R., Karlovačke županije i Republike Hrvatske te je optuženik obvezan na njihovo plaćanje.

 

Stoga, prema svemu navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik navodeći da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika te da je propustio kao otegotno cijeniti način izvršenja kaznenog djela, kao i da stav optuženika prema kaznenom djelu, s obzirom da isti ne izražava žaljenje i spremnost da nadoknadi počinjenu štetu, ne upućuje na zaključak da se uvjetnom osudom može ostvariti svrha kažnjavanja. Ponašanje optuženika upućuje na znatan stupanj kriminalne volje i težinu počinjenog kaznenog djela s tim da poslovne teškoće ne mogu biti opravdanje za postupanje protivno zakonu. Osim toga da ovako blaga kazna neće ostvariti svrhu generalne prevencije.

 

Zbog odluke o kazni žali se i optuženik navodeći da je prvostupanjski sud „precijenio otegotne okolnosti kojih doduše kod optuženika nije ni bilo“, odnosno da iz obrazloženja presude nije vidljivo koje je to olakotne, a koje otegotne okolnosti utvrdio sud, kao i da se visina štete ne može dva puta vrednovati i to kao obilježje kaznenog djela i kao otegotna okolnost, a posebno se ne može vrednovati kao otegotna okolnost s obzirom da optuženik nije ostvario nikakvu imovinsku korist.

 

Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po žalbama državnog odvjetnika i optuženika ovaj drugostupanjski sud prihvaća sve utvrđene okolnosti suda prvog stupnja o kojima ovisi odabir vrste i visine kazne pri čemu je optuženiku kao olakotno cijenjeno da je do sada neosuđivan te okolnosti poslovanja u kojima je kazneno djelo počinjeno, dok mu je kao otegotno cijenjena visina štete koju je prouzročio s obzirom da ona daleko prelazi iznos od 600.000,00 kuna kao zakonsko obilježje kaznenog djela za koje je optuženik osuđen.

 

Ističe se da se optuženiku nije moglo kao otegotno cijeniti što nije izrazio žaljenje i spremnost da nadoknadi prouzročenu štetu s obzirom da se optuženik izjasnio kako se ne smatra krivim, a u skladu s privilegijem od samooptuživanja optuženik zbog takvog izjašnjavanja ne smije trpjeti nikakve štetne posljedice, pa tako niti da mu se neizraženo žaljenje i nespremnost da naknadi štetu, a sve ovo jer smatra da nije kriv, cijeni kao otegotno.

 

Što se tiče visine štete istu je sud pravilno ocijenio kao otegotnu okolnost i to u onom dijelu koji prelazi iznos koji čini zakonsko obilježje kaznenog djela za koje je optuženik osuđen i time nije došlo do dvostrukog vrednovanja iste okolnosti kao obilježja kaznenog djela i kao otegotne okolnosti.

 

Uzimajući u obzir sve gore navedene olakotne i otegotne okolnosti, stupanj krivnje i svrhu kažnjavanja i ovaj sud stava je kako je prema optuženiku trebalo primijeniti odredbe o ublažavanju te će izrečena kazna zatvora od šest mjeseci i uvjetna osuda s rokom provjeravanja od jedne godine ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 41. i 47. KZ/11.

 

Slijedom svega navedenog žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu prihvaćene, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, žalbe su na temelju čl. 482. ZKP/08. odbijene kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Zagreb, 14. studenog 2018.