- 1 - I Kž 182/2018-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog J. H. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 90. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi osuđenika N. H. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 24. siječnja 2018. broj Kv-I-6/2018 (K-9/2012), u sjednici održanoj 14. studenog 2018.
r i j e š i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog N. H..
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem Županijski sud u Karlovcu je, na temelju članka 506. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – i 143/12. – a ispravno bi bilo i: 56/13., 145/13.,152/14. te 70/17., – dalje: ZKP/08.), odbacio zahtjev osuđenog N. H. za obnovu kaznenog postupka.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni N. H. po branitelju, odvjetniku F. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (ispravno bi bilo: povrede kaznenog zakona), s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači Rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj K-9/12 (Kv-I-6/18) od 24. 01. 2018.“
Sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08., na čiju primjenu upućuje odredba članka 495. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Nije u pravu osuđeni N. H. kada u žalbi, ne navodeći za to konkretne razloge, osporava zaključak prvostupanjskog suda da činjenice i dokazi istaknuti u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka očito nisu prikladni da se na temelju njih dopusti obnova.
Naime, s obzirom na to da tvrdnje o lažnim iskazima svjedoka oštećenih D. J., M. V. i F. V. osuđeni N. H. nije potkrijepio pravomoćnim presudama za kaznena djela davanja lažnog iskaza, kako to nalaže odredba članka 501. stavka 2. ZKP/08., to navodi iz zahtjeva osuđenika da je presuda kojom je proglašen krivim utemeljena na lažnim iskazima ovih svjedoka, kao i prijedlog za njihovo poligrafsko ispitivanje (čiji rezultati se niti ne mogu koristiti u kaznenom postupku), očito nisu prikladni da se na temelju njih dopusti obnova.
Kraj činjenice da je obrana tijekom prvostupanjskog postupka, a i u žalbama protiv prvostupanjske presude, predlagala provođenje rekonstrukcije događaja, pa ovdje nije riječ o novom dokazu, s pravom je prvostupanjski sud ocijenio da provođenje rekonstrukcije radi utvrđenja okolnosti na koje ukazuje zahtjev osuđenog N. H., s obzirom na rezultate balističkog vještačenja i iskaz maloljetnog M. H. dat pred djelatnicima policije u nazočnosti branitelja, koji dokazi upućuju na zaključak o sudjelovanju osuđenog N. H. u počinjenju predmetnih kaznenih djela, očito nije prikladan dokaz da bi se na temelju njega dopustila obnova kaznenog postupka.
Tvrdnjama istaknutim u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka o potrebi utvrđenja „točne uloge svakog od navodnih supočinitelja“, koje tvrdnje je i ovaj osuđenik već i ranije isticao u žalbi protiv presude, te o povredi prava na pošteno suđenje zajamčenog Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.) zbog pristranog izvještavanja medija, osuđeni N. H. nije naveo nove činjenice ni nove dokaze koji bi sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima bili priklani da prouzroče oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem zakonu, zbog čega je prvostupanjski sud pravilo i u tom dijelu, na temelju članka 506. stavka 1. ZKP/08., odbacio zahtjev osuđenog N. H. za obnovu kaznenog postupka.
Naime, presudom Županijskog suda u Karlovcu od 11. siječnja 2013. broj K-9/2012, preinačenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. listopada 2013. broj I Kž-345/2013, proglašeni su krivima J. H. i N. H. da su zajedno i po prethodnom dogovoru, s maloljetnim M. H., u cilju da članove obitelji V. liše života, pratili vozilo u kojem su se nalazili F. V., M. V., D. J. te maloljetna M. V. i dijete M. V. te ispalili veliki broj hitaca u pravcu teretnog vozila u kojem su se nalazili imenovani oštećenici, uslijed čega je M. V. zadobio ustrijelne rane prsišta od kojih je odmah i preminuo, a maloljetna M. V. i D. J. su zadobile osobito teške i po život opasne ozljede, pa samo zahvaljujući pravovremeno pruženoj liječničkoj pomoći nije došlo do njihove smrti, dok F. V. i dijete M. V. samo stjecajem sretnih okolnosti nisu zadobili ozljede, pa da su time počinili kazneno djelo ubojstva iz članka 90. KZ/97. i tri kaznena djela pokušaja ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97., za koja je N. H., nakon utvrđenja pojedinačnih kazni, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru.
Stoga, s obzirom na to da su osuđeni J. H. i N. H. proglašeni krivima da su zajedno s maloljetnikom kao supočinitelji, dakle, zajednički i dogovorno (prema tome, prihvaćajući radnje ostalih supočinitelja kao vlastite) počinili predmetna kaznena djela, to provođenje dokaza radi utvrđenja „točne uloge svakog od navodnih supočinitelja“, ne bi imalo utjecaja na zaključak o kaznenoj odgovornosti osuđenog N. H., zbog čega je opravdano prvostupanjski sud ocijenio da činjenice i dokazi izneseni u zahtjevu osuđenog N. H. nisu očito prikladni za obnovu postupka, a žalbenim tvrdnjama osuđenika nije dovedena u sumnju pravilnost prvostupanjskog rješenja.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu osuđenika nije povrijeđen kazneni zakon.
Zbog toga je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena kao neosnovana žalba osuđenog N. H..