- 1 -              Rev 1305/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1305/2014-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S., K. U. M. G., G., kojeg zastupaju punomoćnici Z. H. i M. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu „H. i K.“ u Z., protiv tuženika B. Č. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-445/13-2 od 8. siječnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1749/09-18 od 8. studenog 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1749/09-23 od 27. prosinca 2012., u sjednici održanoj 13. studenog 2018.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida se stavak prvi presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-445/13-2 od 8. siječnja 2014., te točka I. i III. presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1749/09-18 od 8. studenog 2012., ispravljene rješenjem poslovni broj P-1749/09-23 od 27. prosinca 2012., i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluku o troškovima ovog revizijskog postupka donijet će sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Varaždinu presudom poslovni broj P-1749/09-18 od 8. studenog 2012., ispravljenom rješenjem od 27. prosinca 2012., sudio je:

 

„I.              Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. iz Z., broj Ovrv-1687/08 od 20. studenog 2008. godine u dijelu kojim je naloženo tuženiku B. Č. iz P., da tužitelju H. S., K. U. M. G., sa sjedištem u G., u roku od 8 dana plati iznos od 76.064,46 EUR-a (sedamdesetšesttisućašezdesetčeriti EUR-a četrdesetšest centa) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo da tuženiku naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 12.797,80 kn (dvanaesttisućasedamstodevedesetsedam kuna i osamdeset lipa) zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 20. studenog 2008. godine do isplate.

 

II.              Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. iz Z., broj Ovrv-1687/08 od 20. studenog 2008. godine te se odbija tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 76.064,46 EUR-a od 2. lipnja 2008. godine pa do isplate po stopi od 15% godišnje kao i sa zahtjevom za isplatu troškova ovršnog postupka u iznosu od 341,60 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2008. godine pa do isplate.

 

III.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 43.239,50 kn (četrdesettritisućedvijestotridesetdevet kuna i pedeset lipa) zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od 8. studenog 2012. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.“

 

Županijski sud u Varaždinu presudom poslovni broj Gž-445/13-2 od 8. siječnja 2014. odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio točke I. i III. ispravljene prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) , kojom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili, podredno, preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koja postoji kad presuda ima takvih nedostataka zbog kojih tu presudu nije moguće ispitati.

 

Obrazloženje prvostupanjske i obrazloženje pobijane drugostupanjske presude sadrže jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama koje su nižestupanjski sudovi utvrdili te radi kojih su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

 

U ovom slučaju tuženik kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se sadržajno iscrpljuje obrazloženje revizijskog razloga bitne povrede).

 

Ostvaren je međutim revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Pobijana presuda je donesena u sporu iz Ugovora o leasingu motornog vozila broj …, sklopljenog između stranaka ovoga postupka dana 26. veljače 2001., i Aneksa navedenom ugovoru sklopljenog istog dana, a čiji sastavni dio čine posebni i opći uvjeti tužitelja.

 

Predmet spora je ispunjenje nepodmirenih obveza korisnika leasinga, koje obveze su proizašle iz Ugovora o leasingu motornog vozila (mjesečne rate leasinga, troškove i zatezne kamate) nakon što je došlo do raskida ugovora.

 

Napominje se da je ovom parničnom postupku prethodio ovršni postupak u kojemu je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv tuženika kao ovršenika na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga - radi naplate novčane tražbine u iznosu od 76.064,46 € zajedno sa zateznim kamatama po ugovorenoj stopi od 15% godišnje od 2. lipnja 2008. do isplate i radi naplate troškova ovršnog postupka. Postupajući po prijedlogu za ovrhu javni bilježnik Ž. M. donijela rješenje o ovrsi broj Ovrv-1687/08 od 20. studenog 2008. Povodom prigovora ovršenika prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj Ovrv-535/08 od 16. siječnja 2009., ispravljenim rješenjem od 2. ožujka 2009., stavio izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene ovršne radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li ugovor o leasingu barem djelomično ništav zbog povrede načela pravičnosti i ravnopravnosti stranaka, te nezakonite ugovorne odredbe o visini kamata.

 

Revizijom se u bitnome tvrdi :

 

- da sudovi Republike Hrvatske trebaju u svrhu zaštite javnog poretka, u sporovima proisteklim iz ugovora s međunarodnim obilježjem u kojima je ugovorena primjena stranog prava, primijeniti opća pravila domaćeg prava o ništavosti ugovornih odredaba zbog neravnopravnosti stranaka u ugovorima u kojima jedna strana unaprijed pripremi tekst ugovora, te zbog neravnopravnosti stranaka i ugovorene lihvarske kamate,

 

- da je predmetni ugovor djelomično ništav i po odredbama prava Republike Austrije, čija je primjena ugovorena.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

- da nije sporno da su tužitelj (trgovačko društvo) kao davatelj leasinga i tuženik (vlasnik obrta) kao korisnik leasinga, sklopili Ugovor o leasingu motornog vozila (dalje u tekstu: Ugovor) broj: … dana 26. veljače 2001. i Aneks navedenom ugovoru od istog dana kojeg je predmet leasinga bio kamion tegljač s poluprikolicom marke M./S. godine proizvodnje 1997./1998. isporučitelja V. d.o.o. vrijedan 1.133.430,29 ATS s trajanjem ugovora od 48 mjeseci, s ugovorenom mjesečnom naknadom od 21.328,00 ATS;

 

- da su toč. 5. Ugovora stranke ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava;

 

- da su sastavni dio predmetnog Ugovora posebni i opći uvjeti tužitelja;

 

- da je toč. 8. Općih uvjeta za ugovore o leasingu propisano da u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora o leasingu davatelj leasinga ima pravo na neplaćenu naknadu za leasing za sve vrijeme od prijevremenog završetka ugovora do ugovorenog roka trajanja ugovora, s time da se korisniku leasinga kod otplate umanjuje iznos duga u visini postignute cijene iz prodaje predmeta leasinga uzimajući u obzir stanje predmeta leasinga i uobičajene tržišne cijene s eventualnim nastalim iznosima osiguranja;

 

- da je došlo do prijevremenog prestanka leasinga, pa je zbog neplaćanja dospjelih obveza od strane tuženika predmet leasinga (kamion s poluprikolicom) dana 19. rujna 2003. oduzet od tuženika o čemu je potpisan protokol o preuzimanju;

 

- da je sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje V. S. O. ukupna obveza tuženika kao korisnika leasinga iznosila 74.689,28 €, odnosno mjesečno 1.546,34 € kroz 48 mjeseci uz dodatnu ratu od 464,96 €;

 

- da je do dana 1. siječnja 2005., kada je tužitelj učinio dospjelim sve obveze zbog neredovitog podmirivanja dospjelih mjesečnih naknada, tuženik uplatio ukupno 12.835,68 €, te je tužitelj namiren s daljnjim iznosom od 16.935,00 € dana 1. prosinca 2004.,koji je ostvaren prodajom predmeta leasinga – kamiona, te s daljnjim iznosom od 6.590,00 € dana 1. srpnja 2005. koji je ostvaren prodajom prikolice;

 

- da s danom 1. lipnja 2008. potraživanje tužitelja s osnove predmetnog Ugovora o leasingu ukupno iznosi 76.064,46 €, od čega s osnove mjesečnih naknada leasinga iznos od 38.502,84 €, s osnove troškova opomena 739,50 €, s osnove troškova društva A. d.o.o. nastalih zbog oduzimanja predmeta leasinga iznos 439,20 €, s osnove procjene vozila iznos od 144,18 €, te s osnove zatezne kamate obračunate do 1. lipnja 2008. u iznosu od 36.238,74 €.

 

Imajući na umu navedena činjenična utvrđenja glede obveze tuženika prvostupanjski sud je našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 76.064,46 €, pa je temeljem odredbe čl.451. st.3. ZPP-a održao na snazi platni nalog u tom dijelu, a temeljem odredbe čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) platni nalog je održan na snazi i u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju na taj iznos isplati zateznu kamatu po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08).

 

Prigovor zastare je odbijen primjenom odredbe čl. 1478. Općeg građanskog zakonika (ABGB) Republike Austrije, jer je sud zauzeo pravno shvaćanje da je za potraživanja iz predmetnog Ugovora o leasingu propisan opći rok zastare od 30 godina.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je u pobijanom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Obrazloženje drugostupanjskog suda temelji se u bitnome na sljedećem pravnom shvaćanju:

 

- da je autonomno pravo stranaka pri sklapanju ugovora izabrati primjenu stranog prava, a u ovom slučaju su odredile primjenu austrijskog prava, pa je o prigovoru zastare pravilno odlučeno primjenom austrijskog prava,

 

- da predmetna tražbina nije zastarjela niti primjenom prava Republike Hrvatske, jer da se prema odredbi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima na potraživanja iz ugovora o leasingu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, a da u ovom slučaju, sukladno odredbi toč.4. Posebnih uvjeta ugovora o leasingu dospijeće i svih budućih obveza je nastupilo s danom 23. prosinca 2004. Podnošenjem prijedloga za ovrhu dana 14. studenog 2008. je po čl. 388. Zakona o obveznim odnosima prekinuto zastarijevanje, pa stoga od dana dospijeća do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

 

- da je odredbom čl. 10. ZOO-a propisana autonomija uređenja obveznih odnosa kao jedno od proklamiranih osnovnih načela ustavnog poretka Republike Hrvatske (čl. 49. Ustava Republike Hrvatske), a tuženik je to pravo iskoristio time što je sklopio predmetni Ugovor,

 

- da su prema odredbi čl. 17. ZOO sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje,

 

- da oduzimanjem predmeta leasinga godinu i više dana nakon što je tuženik prestao podmirivati ugovorene mjesečne rate leasinga i djelomičnim namirenjem potraživanja njihovom prodajom prema tržišnim cijenama sukladno ovlaštenju tužitelja ugovorenom odredbom toč. 8. Općih uvjeta za ugovore o leasingu pokretnina i motornih vozila, nisu povrijeđena načela jednake vrijednosti činidbe, načelo ravnopravnosti, a tužitelj je postupao sukladno odredbama ugovora, dakle na način kako su to stranke i ugovorile,

 

- da sud nije cijenio navode koji se odnose na nerazmjer cijene po kojoj je tuženik prodao predmet leasinga u odnosu na ukupno dugovanje, jer se ti podaci ne mogu uspoređivati, pogotovo zato što je vozilo prodano nekoliko godina nakon što je kupljeno na potrebe tuženika, dok se utuženo dugovanje odnosi na neplaćene ugovorene mjesečne naknade, troškove nastale tužitelju tijekom trajanja ugovora o leasingu i zatezne kamate utvrđene sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje,

 

- da je tuženik tek u žalbi istakao prigovor kako je predmet leasinga prodan po cijeni koja nije odgovarala tržišnoj cijeni i prema procjeni u kojoj nije sudjelovao, iako se prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, dok se konkretni navodi ne odnose na činjenice u svezi bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pa stoga ovaj sud nije ovlašten niti ocjenjivati osnovanost tih iznijetih novih činjenica.

 

Drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i tvrdnje tuženika o sebi kao slabijoj strani predmetnog ugovora i svojem neravnopravnom položaju u predmetnom ugovornom odnosu. Takvo shvaćanje tuženik je obrazložio činjenicom da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora bio poduzetnik koji se bavio autoprijevozničkom djelatnošću kao obrtnik, a tužitelj nije obavljao monopolističku djelatnost u Republici Hrvatskoj niti je stoga mogao nametnuti bilo kakve odredbe koje bi tuženik bezuvjetno bio prisiljen prihvatiti.

 

Nadalje je sud zauzeo shvaćanje da nema elemenata za zaključak kako bi odredbe toč. 8. Općih uvjeta za ugovore o leasingu pokretnina i motornih vozila kojima je ugovoreno da davatelj leasinga ima pravo na neplaćenu ukupnu naknadu za leasing u slučaju prijevremenog završetka ugovora o leasingu do ugovorenog trajanja leasinga, bile ništave sukladno odredbama ZOO-a (čl. 103.), zato što nisu suprotne prisilnim zakonskim odredbama ni Ustavu RH, a niti moralu društva.

 

Imajući na umu navedena shvaćanja kao i utvrđenja prvostupanjskog suda o visini potraživanja tužitelja proisteklih iz Ugovora, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Tuženik je revizijom osporio pravilnu primjenu materijalnog prava u bitnome zbog sljedećih razloga:

 

- da su nižestupanjski sudovi pogrešno našli kako je u rješenju spora mjerodavno pravo Republike Austrije,

 

- da su nižestupanjski sudovi bili dužni, neovisno o primjeni stranog prava, u rješenju spora prvenstveno primijeniti osnovna načela obveznog ugovornog prava Republike Hrvatske, pogotovo stoga što je tuženik potpisao već pripremljeni ugovor koji mu je ponudio tužitelj, a da je predmetni ugovor po svojem sadržaju zelenaški ugovor s očitim nerazmjerom obveza stranaka, i samim time ništav, o čemu da su sudovi bili dužni voditi računa,

 

- da je do raskida ugovora došlo zbog objektivnih poteškoća tuženika u poslovanju, dakle bez krivnje tuženika, a sudovi su spor riješili primjenom ugovornih odredaba koje ukazuju na neravnopravnost sudionika u ugovornom odnosu i na povredu načela savjesnosti i poštenja,

 

- da je tuženik do zaključenja glavne rasprave ukazivao na nerazmjer činidaba, kao i na nezakonitu prodaju predmeta leasinga ispod prave tržišne cijene.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud našao da se u rješenju spora ima primijeniti mjerodavno pravo Republike Austrije.

 

Naime, predmetni spor je nastao iz Ugovora o leasingu motornog vozila i priključnog vozila sklopljenog 26. veljače 2001. u G. između davatelja leasinga sa sjedištem u Republici Austriji i korisnika leasinga obrtnika sa sjedištem obrta u Republici Hrvatskoj i prebivalištem nositelja obrta u Republici Hrvatskoj. Predmetnim ugovorom su između stranaka uređena takva prava kojima stranke mogu slobodno raspolagati.

 

S obzirom na to da se u ovom slučaju radi o sporu s međunarodnim obilježjem koji se vodi pred sudom Republike Hrvatske, a radi se o sporu iz ugovora sklopljenog 2001., valja imati na umu glede mjerodavnog prava odredbu čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima od 1991., prema kojoj je za ugovor mjerodavno pravo što su ga stranke same izabrale.

 

U ovom slučaju su stranke koristile svoje autonomno pravo pri sklapanju ugovora s međunarodnim obilježjem, te su toč. 5. Ugovora stranke ugovorile primjenu austrijskog materijalnog prava.

 

Sve da u ovom slučaju i nije ugovorena primjena prava Republike Austrije, na primjenu tog prava upućuje i odredba čl. 20. toč. 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona, prema kojoj se za ostale ugovore koji nisu poimenično navedeni u čl. 20. toč. 1.-19., kao mjerodavno pravo primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponuditelja. Sjedište ponuditelja je u Republici Austriji, gdje je i sklopljen ugovor, pa je i primjenom kolizijskih propisa RH za predmetni ugovor mjerodavno pravo Republike Austrije.

 

Zbog iznijetih razloga je pravilno pravno shvaćanje da se o spornim pravnim pitanjima ima odlučiti primjenom austrijskog privatnog prava.

 

S obzirom na to da je na traženje prvostupanjskog suda od Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije pribavljen podatak o tome koji je nacionalni propis mjerodavan za rješenje spora, to je sud u skladu s pribavljenim mišljenjem pravilno našao da se u rješenju spora kao mjerodavni propis primjenjuje Opći građanski zakonik Republike Austrije za njemačke nasljedne teritorije (Allgemeines Burgerliches Gesetzbuch für die deutschen Erbländer - dalje: OGZ).

 

Međutim, iako su nižestupanjski sudovi deklaratorno pošli od toga da se u rješenju spora kao mjerodavno pravo primjenjuje austrijsko pravo, propustili su cijeniti tuženikove prigovore primjeni tog prava.

 

Tako je primjerice prvostupanjski sud u obrazloženju naveo da su za rješenje spora mjerodavne odredbe čl. 17. st. 1. ZOO prema kojoj su sudionici u obveznom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje; čl. 142. st. 1. ZOO prema kojoj opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove; čl. 360. st. 1. ZOO prema kojoj zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze; čl. 277. st. 1. ZOO prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

 

Drugostupanjski sud je pak u obrazloženju presude naveo (list 4. presude) da prihvaća pravilnim materijalnopravno stajalište na kojemu se temelji obrazloženje prvostupanjske presude. Nastavno je taj sud dodatno obrazložio primjenu odredbe čl. 17. ZOO, a na žalbu tuženika glede ništavosti ugovornih odredaba je odgovorio da ugovaranjem Općih uvjeta poslovanja tuženika nisu povrijeđena opća načela ZOO o jednakosti činidaba i o ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu.

 

Sud je također propustio cijeniti navode tuženika da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što su predmeti leasinga (kamion i prikolica) prodani ispod tržišne cijene u postupku u kojemu tužitelj nije sudjelovao, iako je tužitelj te navode istakao u prvostupanjskom postupku u odgovoru na nalaz vještaka.

 

Sudovi su samo o prigovoru zastare odlučili primjenom odredaba austrijskog materijalnog prava, uz dodatno pozivanje na ZOO, međutim prema pravnom shvaćanju ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pogrešno protumačili odredbe o zastari potraživanja. Pobijana presuda temelji na pogrešnom pravnom shvaćanju da je u ovom slučaju glede zastare mjerodavna odredba čl. 1478. OGZ kojom je propisan opći zastarni rok od 30 godina.

 

Navedena odredba glasi: Ako svaka dosjelost sadržava u sebi zastaru, obadvije se svršuju u jedno isto vrijeme samo onda, ako se steknu uvjeti zakonom propisani. Ali za zastaru u pravom smislu dovoljno je da se kakvo pravo ne izvršava kroz 30 godina, koje po sebi mogaše biti izvršavano.

 

Radi se o odredbi OGZ o općem zastarnom roku, koja se primjenjuje samo ako za poseban slučaj nije propisan kraći zastarni rok.

 

Kraći zastarni rokovi su propisani odredbom čl. 1480. OGZ glede potraživanja zaostalih godišnjih plaćanja, primjerice kamata, te odredbom čl. 1486. OGZ koja propisuje trogodišnji zastarni rok za potraživanja za isporuku stvari ili za izvođenje radova ili za ostale usluge u poslovanju.

 

Odredba čl. 1486. ABGB se prema shvaćanju ovoga suda primjenjuje na ugovore o prometu roba i usluga između osoba koje obavljaju trgovačku djelatnost, a takav je i ovaj slučaj.

 

Naime u odredbi čl. 1486. ABGB nisu pojedinačno navedeni imenovani ugovori na koje se odnosi trogodišnji zastarni rok, nego je dana jedna okvirna definicija pravnih poslova, a koja po svom sadržaju obuhvaća sve ugovore u gospodarstvu (trgovačke ugovore) koji se odnose na promet roba i usluga.

 

Za primjenu odredbe čl. 1486. ABGB na konkretan slučaj odlučno je:

 

- da je predmetni spor nastao iz ugovora sklopljenog između dvaju trgovaca koji obavljanju gospodarsku djelatnost: s jedne strane trgovačkog društva s ograničenom odgovornošću, a s druge strane obrtnika-nositelja obrta koji također obavlja registriranu gospodarsku djelatnost, pri čemu se status trgovca određuje prema mjerodavnom pravu sjedišta trgovca, dakle za tužitelja prema pravu Republike Austrije, a za tuženika prema pravu Republike Hrvatske,

 

- da je tužitelj trgovačko društvo koje je trgovac u smislu odredaba Das Unternehmensgesetzbuch (UGB) koji uređuje poslovanje trgovaca,

 

- da je tuženik (obrtnik) trgovac po definiciji iz čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00-Odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11-Kazneni zakon, 152/11-pročišćeni tekst, 111/12, 68/13 i 110/15), kojom je propisano da je trgovac, ako tim zakonom nije drugačije određeno, pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu,

 

- da se u ovom slučaju radi o ugovoru sklopljenom u obavljanju registrirane djelatnosti ili koji je u vezi s tom djelatnošću,

 

- da se radi o ugovoru koji je po svojoj prirodi, u smislu odredaba čl. 1053.-1089. i čl. 1090.-1121. OGZ, pretežito ugovor o prodaji, koji ulazi u kategoriju trgovačkih ugovora o prometu roba i usluga, a takvo tumačenje je dano i od strane Saveznog ministarstva pravosuđa Republike Austrije (list 44. spisa).

 

Stoga je u rješenju spora glede prigovora zastare mjerodavna odredba čl. 1486. ABGB u odnosu na glavno potraživanje, i odredba čl. 1480. OGZ u odnosu na potraživanja po osnovi kamata.

 

S obzirom na pogrešan pravni pristup u rješenju spora nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi činjenice koje su odlučne za rješenje spora kako glede prigovora ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba i načina tumačenja ugovora, tako i glede prigovora zastare.

 

Zbog iznijetih razloga valjalo je po čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju te ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

O troškovima ovoga revizijskog postupka odlučit će sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

 

Zagreb, 13. studenog 2018.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.