- 1 -              I Kž 368/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 368/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. T. K., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. veljače 2017. broj K-78/16, u sjednici vijeća održanoj 13. studenog 2018.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. T. K. za kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. KZ/11, opisano pod toč. 2. izreke pobijane presude na temelju te zakonske odredbe te uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 23. ožujka 2016. do 31. listopada 2016.

 

II. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 u svezi s čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđuje da je opt. T. K. kaznenim djelom iz čl. 230. st. 2. KZ/11 opisanim pod toč. 2. izreke pobijane presude ostvario imovinsku korist u iznosu od 500,00 kn te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. T. K. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 500,00 kn u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

III. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. T. K. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 2. izreke te presude počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11 te je po istom zakonskom propisu uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a potom mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11, odlučeno je da će se u slučaju opoziva uvjetne osude optuženiku u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru i to od 23. ožujka 2016. do 31. listopada 2016.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 u vezi čl. 1. st. 4. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10) od opt. T. K. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom pod toč. 2., te je utvrđeno da novčani iznos od 500,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. T. K. ostvario kaznenim djelom pod točkom 2., i da je taj novčani iznos imovina R. H., pa je optuženiku naloženo da R. H. isplati novčani iznos od 500,00 kuna, u korist državnog proračuna R. H., u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08., opt. T. K. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnoj svoti u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Istom presudom je opt. T. K., na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 oslobođen od optužbe da bi i to pod točkama 1.), 4.), 5.), 6.), 7.), 8.), 9.),10.), 11.), 12.), 13.), 14.) i 15.) počinio kaznena djela razbojništva opisana po čl. 230. st. 2. KZ/11, te da bi pod toč. 3.) počinio kazneno djelo razbojništva u pokušaju opisano po čl. 230. st. 2. u vezi čl. 34. KZ/11, a sve uz primjenu čl. 51. KZ/11.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u osuđujućem dijelu, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači i da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, a u odnosu na oslobađajući dio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. T. K. po braniteljici S. V., s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana.

 

 

U odnosu na osuđujući dio presude:

 

U pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da se olakotne okolnosti utvrđene po sudu prvog stupnja ne mogu smatrati naročito olakotnim, jer da je, prije svega do priznanja optuženika došlo nakon provedenog daktiloskopskog vještačenja, koje ga je dovelo u vezu s kaznenim djelom opisanim pod toč. 2.) izreke presude, a niti se obiteljske prilike mogu smatrati naročito olakotnima, jer u svojoj ukupnosti predstavljaju očekivano ponašanje svakog građanina, pa da sve to u svojoj ukupnosti u konkretnom slučaju ne opravdava primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 48. i 49. KZ/11.

 

Naime, kod odlučivanja o kaznenoj sankciji, sud prvog stupnja je doduše ispravno optuženiku kao olakotno utvrdio priznanje djela pod toč. 2.) izreke i izraženo žaljenje, neosuđivanost i njegovo ponašanje prije počinjenog djela koje se ogleda u činjenici da je uzorno živio sa majkom nakon smrti oca i da se bavio sportom, dok mu otegotne okolnosti nisu utvrđene. Međutim, navedenim olakotnim okolnostima prvostupanjski sud je kod njihova vrednovanja dao prevelik značaj, tim više što ih nije doveo u vezu težinom kaznenog djela, a u tom pogledu i jačinom ugrožavanja zaštićenog dobra, a što ukazuje na veću društvenu opasnost navedenog kaznenog djela od one koju je ocijenio sud prvog stupnja, pa je samim time u konkretnom slučaju bila neosnovana primjena propisa o ublažavanju kazne.

 

Iz izloženih razloga, kao i zbog ispunjenja svrhe kaznenopravnih sankcija kako je ona propisana u čl. 41. KZ/11 ukazuje se da je u konkretnom slučaju u odnosu na počinjeno kazneno djelo bilo potrebno optuženiku izreći vremenski dužu i bezuvjetnu kaznu i to u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Tako izrečena kazna, po ocjeni ovog suda drugog stupnja adekvatna je kako stupnju kaznene odgovornosti optuženika, tako i njegovoj opasnosti kao počinitelja djela, te je za očekivati da će se njome ispuniti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

 

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da je od optuženika imovinska korist oduzeta na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 u svezi sa čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08, jer je ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta korist, na temelju čl. 1. st. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/2017.) prestao važiti, a u čl. 2. tog Zakona propisano je da će se postupci započeti po ZPOIK dovršiti po odredbama kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je pravilnom primjenom zakona imovinsku korist trebalo oduzeti na temelju ZKP/08.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude:

 

Državni odvjetnik osporava činjenično stanje u odnosu na sve točke oslobađajućeg dijela presude smatrajući da sve oštećene svjedokinje kod svih počinjenih kaznenih djela razbojništva u bitnome iskazuju suglasno u pogledu opisa fizičkih obilježja počinitelja kaznenog djela. Osim toga drži pogrešnim zaključke suda o postojanju alibija optuženika vezano uz rezultate provjere uspostave telekomunikacijskih kontakata, pri čemu smatra da je sud nekritički prihvatio dio obrane optuženika da je on redovito hodao veslati na J. i V. ulicu. Konačno, žalba parcijalno interpretira rezultate dokaznog postupka, a potom državni odvjetnik ističe kako se ne slaže sa zaključcima suda prvog stupnja u dijelu u kojim utvrđuje da nema dokaza da bi optuženik počinio i sva druga utužena kaznena djela razbojništva.

 

Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski je sud na temelju iskaza svih ispitanih djelatnica u trgovinama u kojima je bilo počinjeno kazneno djelo razbojništva ispravno utvrdio, a potom i osnovano zaključio kako ni jedna od ispitanih svjedokinja nije vidjela lice počinitelja, pri čemu je i svaka ponaosob iskazala da ne bi mogla prepoznati počinitelja, kao i okolnost da djelatnice trgovina ne opisuju istovjetno odjeću i obuću koju je počinitelj imao na sebi prilikom izvršenja kaznenih djela. Takav svoj zaključak sud prvog stupnja dodatno izvodi iz činjenice da se ni iz pregledanih snimaka video nadzora iz trgovina na mjestima počinjenja kaznenih djela ne vidi lice počinitelja, budući je na svim snimkama isto prekriveno nekim odjevnim predmetom. Pritom prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako sve ispitane djelatnice trgovina kod opisivanja počinitelja u manjem dijelu slično, a u većem dijelu različito opisuju nož koji je počinitelj imao u ruci, kao i okvirnu životnu  dob i visinu počinitelja, i da se uzimajući sve to u obzir ne može sa sigurnošću zaključiti da bi se u navedenim situacijama prije svega uopće radilo o istom počinitelju. Kod izvođenja tog zaključka sud veoma opširno, minuciozno i detaljno analizira sve iskaze ispitanih svjedoka, pravilno ocjenjujući pritom u kojoj su mjeri ti iskazi slični, a u kojoj nisu kada zaključuje da nema jasnih dokaza o istom počinitelju, odnosno dokaza da bi to bio upravo optuženik.

 

Nadalje, u odnosu na tvrdnju žalbe da iz izvješća učestalosti i trajanja telefonskih kontakata koji su locirani na temelju baznih stanica proizlazi da je optuženik počinitelj i drugih utuženih djela, jer da je kod većine počinjenih kaznenih djela bio blizu mjesta događaja treba naglasiti kako žalitelj nije u pravu. Naime, prvostupanjski sud u tom dijelu pravilno zaključuje da bi takva tvrdnja optužbe mogla predstavljati indicije u tom pravcu, međutim, potom opširno i detaljno analizirajući mjesta gdje se nalazio optuženik u trenutku svakog počinjenog djela opisanog pod toč. 1.), 3.), 4.), 5.), 6.), 7.), 8.), 9.), 10.), 11.), 12.), 13.), 14.) i 15.) ispravno zaključuje da bazne stanice pokrivaju šire područje, pa je samo na temelju toga nemoguće nedvojbeno zaključiti da bi iz razloga što je optuženikov mobitel lociran na području bazne stanice na kojoj je počinjeno kazneno djelo, upravo on to kazneno djelo i počinio. Takav svoj zaključak potkrjepljuje ispravnim prihvaćanjem obrane optuženika u kojoj isti navodi kako se na tim lokacijama nalazio upravo zato, jer živi u naselju Š. i redovito se kreće tim kvartom, a i svaki dan ide na J. jer se bavi veslanjem.

 

Stoga u konkretnoj situaciji, protivno žalbi državnog odvjetnika i njegovoj subjektivnoj interpretaciji provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja s pravom zaključuje, a što prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se ni iz materijalnih dokaza, a niti iz iskaza ispitanih svjedoka ne može sa sigurnošću zaključiti da bi optuženik bio počinitelj inkriminiranih mu kaznenih djela razbojništva, jer da u ovom slučaju ne postoji zatvoreni krug indicija na temelju kojih bi se optuženik mogao proglasiti krivim. U tom smislu prvostupanjski sud kod svog stava potpuno ispravno primjenjuje čl. 3. st. 2. ZKP/08, zaključujući da dvojbu o postojanju činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela treba riješiti presudom na način koji je povoljniji za optuženika. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud osnovano izvodi zaključak kako nije bilo moguće na nedvojben način utvrditi da je optuženik počinio kaznena djela za koja se tereti, radi čega ga je na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08, ispravno oslobodio od optužbe za kaznena djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11 opisana pod toč. 1.), 4.), 5.), 6.), 7.), 8.), 9.), 10.), 11.), 12.), 13.), 14. i 15., te kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz čl. 230. st. 2. u vezi čl. 34. KZ/11., opisanog pod toč. 3. izreke, oslobađajućeg dijela presude.

 

Budući da ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, valjalo presuditi kao u izreci pod toč. I., II. i III.

 

Zagreb, 13. studenog 2018.