1              Poslovni broj: Gž R-1095/2016-2

Poslovni broj:  Gž R-1095/2016-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, suca izvjestitelja i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz S., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u S., protiv tuženice Hrvatske radiotelevizije, Zagreb, OIB: 68419124305, zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr- 285/14 od 14. srpnja 2016., dana 8. studenog 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-285/14 od 14. srpnja 2016.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

 

"1. Utvrđuje se da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem posljednjeg Ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi … za poslove radnog mjesta novinar reporter, odnosno radnog mjesta koje odgovara stručnoj spremi tužitelja.

 

2. Utvrđuje se da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme temeljem posljednjeg Ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi … za poslove radnog mjesta novinar reporter, odnosno radnog mjesta koje odgovara stručnoj spremi tužitelja.

 

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe vratiti tužitelja na rad, i to na radno mjesto novinara reportera odnosno na ono radno mjesto koje odgovara tužiteljevoj stručnoj spremi.

 

4. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak."

 

Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke pobijane presude naložio tužitelju da s ovog osnova isplati tuženici iznos od 2.500,00 kuna.

 

Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, a iz sadržaja iste za zaključiti je kako je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH), dalje ZPP.

 

Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj  žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da sud utvrdi kako je u radnom odnosu kod tuženice na neodređeno vrijeme, a ovo na temelju ugovora o stvaranju autorskog dijela po narudžbi, točno označenih u tužbenom zahtjevu. Kao odlučujuće i glavno postavilo se pitanje je li predmetni  ugovori o stvaranju autorskog djela po narudžbi koje je tužitelj zaključivao sa tuženicom, imaju zapravo obilježja ugovora o radu.

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da je u razdoblju od 2011. do 2014. tužitelj sklapao sa tuženicom ugovore o stvaranju autorskog dijela po narudžbi, pa tako i one koji su navedeni u predmetnom tužbenom zahtjevu,

- da je u predmetnom razdoblju tužitelj studirao, a nakon završetka suradnje sa tuženicom, kako je završio dodiplomski studij (iskaz tužitelja),  

- da je navedenim ugovorima (riječ je očigledno o tipskim ugovorima), tuženica naručivala, a tužitelj prihvaćao za tuženicu stvoriti određena djela, i to baš "moderacije" u emisijama, radio reportaže, autorske intervjue i slična novinarska djela, 

- da se tužitelj kao autor obvezivao djelo izvršiti i predati ga u određenom roku (najčešće do mjesec dana),

- da je ugovorima bila određena naknada za obavljeni rad tužitelju,

- da je između parničnih stranaka bilo ugovoreno da ukoliko se autor (tužitelj) ne pridržava uputa o radu, tuženica ima pravo raskinuti ugovor,

- da tužitelj nije imao propisano radno vrijeme te obvezu upisivanja u evidenciju o radnom vremenu,

- da tužitelj nije imao šifru radnika te da nije imao dnevne radne zadatke, odnosno obvezu praćenja svog sektora,

- da poslodavac (tuženica) na temelju predmetnih ugovora nije bila u obvezi uplaćivati doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje tužitelju,

- da se tužitelj u ispunjavanju svoji ugovornih obveza koristio opremom tuženice, a radi specifičnosti posla u elektronskim medijima,

- da tužitelj nije bio u obvezi izvršavati naloge urednika tuženice, u onoj mjeri i na način kako su to bili u obvezi djelatnici tuženice,

-  da između tužitelja kao izvođača iz ugovora o djelu , tzv. "honorarca" i novinara koji je u radnom odnosu sa tuženicom postoji kvantitativna i kvalitativna razlika (veća očekivanja od djelatnika),

- da poslovi koje je obavljao tužitelj na temelju predmetnih ugovora o djelu predstavljaju tek jedan segment poslova koji obavljaju novinari koji su u radnom odnosu sa tuženicom.

 

Na temelju ovako utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud u bitnome zaključio kako  sklapanjem predmetnih ugovora o stvaranju autorskog dijela po narudžbi nije došlo do zasnivanja radnog odnosa između parničnih stranaka. Naime, da sklopljeni ugovori između parničnih stranaka, a s obzirom na narav i vrstu rada, kao i s obzirom na ovlasti poslodavca (tuženice) nemaju obilježja posla za koje se zasniva radni odnos. Dakle, u bitnome, prvostupanjski sud smatra kako se u konkretnom slučaju nisu ispunile pretpostavke predviđene odredbom članka 8. stavak 2. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), koji se Zakon u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14. i 127/17). Naime ovom je odredbom propisano da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako ne dokaže suprotno. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Prvostupanjski je sud u obrazloženju  pobijane presude naveo jasne i valjane razloge zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju nisu ispunile pretpostavke predviđene odredbom članka 8. stavak 2. ZR-a, odnosno iz kojih se razloga ne može  smatrati da je predmetnim ugovorima između parničnih stranaka zasnovan radni odnos.  

 

Tužitelj žalbenim navodima ničim nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda i zakonitu primjenu materijalnog prava. U tom se smislu, a zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude. Za napomenuti je kako u slučaju kada drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava, drugostupanjsku presudu kojom se žalba odbija kao neosnovana nije ni potrebno posebno obrazlagati, a ovo na temelju odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a.

 

Iz žalbe tužitelja za zaključiti je kako isti smatra da iz sadržaja predmetnih ugovora kao i iskaza saslušanih svjedoka, naročito svjedoka S. F. proizlazi da predmetni ugovori imaju obilježja posla za koje se zasniva radni odnos. U tom smislu tužitelj u žalbi posebno ističe da iz iskaza svjedoka F. proizlazi da je tužitelj kod tuženice "bio zaposlen u svrhu pripravničkog staža, obuke kod tuženika za potrebe tuženika". Također žalitelj smatra kako predmetni ugovori zapravo nisu ugovori o stvaranju autorskog djela jer da informacije i vijesti, koje novinar objavljuje (a što je bila ugovorna obveza tužitelja), te ih pri tome jezično i stilski oblikuje, nemaju obilježja autorskog djela. Konačno, tužitelj pobijajući zakonitost prvostupanjske presude navodi i to kako tuženica nije dokazala da sa tužiteljem nije sklopila ugovor o radu (čl. 8. st. 2. ZR-a).

 

Razmatrajući žalbene razloge tužitelja za reći je slijedeće.

 

Odredbom članka 8. stavak 1. ZR-a propisano je kako se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Karakteristike ugovora o radu su: dobrovoljnost, obveza osobnog obavljanja rada, podređenost uputama poslodavca, naplatnost ali i to da radnik poslove obavlja u propisanom radnom vremenu, ugovorenom radnom vremenu ili radnom vremenu koje pisanom odlukom odredi poslodavac. Već je rečeno kako je odredbom članka 8. stavak 2. ZR-a propisano da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako ne dokaže suprotno. Dakle, radi se o oborivoj presumpciji. Navedenom odredbom štiti se u prvom redu radnika, kako se primjenom slobode volja ugovornih stranaka ne bi izigralo sklapanje ugovora o radu, dakle radnog odnosa koji jamči propisana prava radnicima, ne samo iz ZR-a, nego i iz drugih propisa (mirovinsko i zdravstveno osiguranje i dr.).

 

Odredbom članka 52. stavak 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima ("Narodne novine" br. 167/03., 79/07., 80/11., 125/11., 141/13., 127/14., 62/17. i 96/18.), dalje ZAP, propisano je kako autorsko pravni ugovor mora sadržavati barem djelo na koje se odnosi,način korištenja, te osobu ovlaštenu na korištenje autorskog djela (korisnik). Stavkom 2. istog članka određeno je kako autorsko pravni ugovor može biti sklopljen i glede autorskog djela koje još nije stvoreno pod pretpostavkom da se njime odredi barem vrsta i način korištenja budućeg dijela.

 

Predmetne ugovore svakako treba razmotriti i kroz propise koji reguliraju ugovor o djelu. Ovaj ugovor određen je odredbama članaka 590. do 619. Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine"  br. 35/05., 41/08.,125/11., 78/15. i 29/18.), dalje ZOO. Odredbom članka 590. ZOO-a propisano je kako se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakvog fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu naknadu za to. Karakteristike ugovora o dijelu, sukladno odredbama ZOO-a su slijedeće: 1. izvođač radi za naručitelja samostalno i neovisno o naručitelju djela, 2. izvođač u pravilu ne obavlja poslove u radnom vremenu, nego prema svojoj organizaciji, 3. izvođač posao obavlja osobno, ali ga može povjeriti i trećim osobama, 4. za obavljeni posao izvođač prima naknadu, najčešće po obavljenom poslu, odnosno po predaji djela i 5. izvođač posao u pravilu obavlja u prostoru kojeg sam odredi.

 

Slijedom navedenog razvidne su sličnosti ali i razlike između ugovora o radu i ugovora o djelu.

 

Ono što u konkretnom slučaju ipak definira sporne ugovore kao ugovore o (autorskom) djelu, a ne ugovore o radu jest to što tužitelj kao izvođač nije morao obavljati poslove u određenom radnom vremenu (što mora radnik u radnom odnosu), već prema svom nahođenju i organizaciji te da sukladno tome tužitelj nije imao ni obvezu upisivanja u evidenciju o radnom vremenu. Pored toga tužitelj nije bio u obvezi izvršavati naloge urednika tuženice, u onoj mjeri i na način kako su to bili u obvezi djelatnici tuženice. Također, u prilog zaključku da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o djelu, a ne ugovorima o radu za istaknuti je i čitav niz drugih razlika, u odnosima spram tuženice, koje su postojale između radnika -novinara koji su sa tuženicom bili u radnom odnosu i odnosa tužitelja prema tuženici kao "honorarca", a koje je razlike pravilno utvrdio prvostupanjski sud i koje su navedene u obrazloženju ove drugostupanjske presude.        

 

Navedene činjenice u svojoj ukupnosti jasno dovode do zaključka kako su u konkretnom slučaju između parničnih stranaka zaključeni ugovori o (autorskom) djelu, a ne ugovor o radu. Pravilnost ovog zaključka nije dovedena u pitanje iskazom svjedoka F., a niti eventualna okolnost da djela koja se predmetnim ugovorima obvezao izvršiti tužitelj nemaju obilježja autorskog djela, a što sugerira žalitelj, ne dovodi u pitanje zakonitost prvostupanjske presude. Naime u konkretnom slučaju za pitanje radi li se o ugovorima o djelu ili pak o ugovoru o radu, irelevantno je da li djelo koje se obvezao izvršiti tužitelj ima obilježje autorskog djela u smislu odredbi članka 5. ZAP-a. Konačno, i žalbeni razlog da tuženica nije dokazala da je sa tužiteljem zaključila ugovor o radu nije osnovan jer je prvostupanjski sud nakon valjano provedenog dokaznog postupka pravilno zaključio kako su predmetni ugovori između parničnih stranaka ugovori o (autorskom) djelu, a ne ugovor o radu. Na kraju je za navesti kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su sklopljeni ugovori o (autorskom) djelu, izraz slobodne volje stranaka, te da tužitelj na sklapanje istih ni na koji način nije bio prisiljen. Štoviše tužitelj je na ročištu za glavnu raspravu od 26. siječnja 2016. iskazao kako je prije potpisivanja predmetnih ugovora iste pročitao, te da je znao kako se radi o sklapanju "Ugovora o zasnivanju autorskog djela". Naveo je i to kako nije zahtijevao sklapanje ugovora o radu, no o tome da se razgovaralo.    

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a na neke druge povrede tužitelj niti ne ukazuje.

 

Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke pobijane presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 8. studenog 2018.