- 1 -              Rev 2329/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2329/2018-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.-O. d.o.o., Z., D. E. D., D., kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O. i P. d.o.o., D., protiv tuženika P. S. H. B. & C., M., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-999/2015-4 od 10. srpnja 2018., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-702/2007-46 od 28. studenog 2014., u sjednici vijeća održanoj 30. listopada 2018.,

 

r i j e š i o   j e :

 

1. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-999/2015-4 od 10. srpnja 2018. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2. Ostavlja se drugostupanjskom sudu svojom konačnom odlukom riješiti i o troškovima revizijskog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-702/2007-46 od 28. studenog 2014., tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 707.575,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. u visini propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope HNB-a, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena (toč. I. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 77.460,00 kn, dok je tužitelj odbijen za više traženi iznos troškova od 25.165,00 kn (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-999/2015-4 od 10. srpnja 2018., u povodu žalbe tuženika, odlučeno je :

 

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-702/2007-46 od 28. studenog 2014. u točki I. izreke i u točki II. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak u iznosu od 77.460,00 kn i sudi:

 

I. Odbija se tužiteljev zahtjev koji glasi:

 

„Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 707.575,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 8. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 17% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope IINB-a5 prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena", kao i da je tuženik dužan tužitelju isplatiti trošak parničnog postupka u iznosu od 77.460,00 kn (sedamdesetsedamtisućačetiristošezdeset kuna).

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 74.130,00 kn (sedamdesetčetiritisućestotrideset kuna) u roku od osam dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan tuženi kov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 33.387,50 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 382. st. l. Zakona o parničnom postupku, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske presudom prihvatiti reviziju i pobijanu drugostupanjsku presudu preinačiti na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te tuženika obvezati na naknadu parničnih troškova uključujući troškove sastava ove revizije, podredno predlaže rješenjem ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ističući postojanje revizijski prigovor postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u pobijanoj drugostupanjskoj presudi tužitelj navodi, u bitnom, kako je drugostupanjski sud „(…) interpretirao i primijenio pravila o izvođenju dokaza i teretu dokazivanja sadržana čl. 219 st. 1 i čl. 221.a u vezi s čl. 8. ZPP te ponovno počinio povredu iz čl. 354. st. l. ZPP koja je izravno rezultirala donošenjem nezakonite odluke.“

 

Iz predmetnog spisa i nižestupanjskih presuda proizlazi da je tuženik već u odgovoru na tužbu, a tako i kasnije tijekom postupka te u žalbi protiv prvostupanjske presude iznosio prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da je osiguravateljni broker (agent osiguranja), a ne izdavatelj police osiguranja (osiguravatelj).

 

Prvostupanjski sud je, s obzirom na činjenicu da tuženik tijekom čitavog postupka nije predložio ni jedan dokaz na navedene okolnosti svojih prigovora, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP, odbio kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije. Primjenu ovog pravila prvostupanjski sud je dodatno obrazložio navodeći kako (nasuprot tome što tuženik nije dostavio bilo kakve dokaze svojim tvrdnjama) zaključak o tome da je tuženik osiguravatelj proizlazi i iz izjave saslušanog skipera C. M. L. (prema zapisniku o saslušanju u prethodnom postupku provedenom kod Lučke kapetanije D., Klasa: 342-24/04-06/40, Urbroj:530-03-08-04-01-2, - dalje: zapisnik). Prema navedenom zapisniku saslušani je izjavio: „(…) Jahta je bila osigurana kod osiguravajućeg društva „P. F. M.“ (...) jahta je osigurana za osiguranje odgovornosti i za uobičajene pomorske rizike.“

 

Također, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je kako je u zapisniku navedeno da su saslušanju prisutne ostale osobe G. J. dipl. iur. i kap. P. M., predstavnik osiguravatelja „P.“ - M.

 

Suprotno tome, drugostupanjski sud prihvaća tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije i pritom navodi: “(…) Takav zaključak prvostupanjskog suda nije pravilan jer iskaz skipera (i to čak ne pred sudom nego pred upravnim tijelom) ne može predstavljati dokaz u parničnom postupku, kojim bi se utvrdila odlučna činjenica – da je tuženik osiguratelj (...) Kako Pomorski zakonik dozvoljava mogućnost izravne tužbe (actio directa) protiv osiguravatelja kod kojega se osigurao vlasnik i/ili brodar (čl. 743. PZ-a), to je u konkretnom slučaju tužitelj, na kojem je bio teret dokaza te odlučne činjenice, usprkos izričitog tuženikovog prigovora kako on nije osiguravatelj nego broker osiguravatelja, u ovom postupku nije dokazao da je upravo tuženik osiguravatelj broda, nego se u dokaz te svoje tvrdnje zadovoljio pozivanjem na zapisnik Lučkoj kapetaniji D. u kojem je skiper (zapovjednik broda) dao iskaz. To nije relevantan dokaz na temelju kojeg bi se nedvojbeno moglo zaključiti da je tuženik osiguratelj od odgovornosti vlasnika ili brodara predmetnog broda koji je oštetio tužiteljeve dalekovode. Stoga je ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti tuženikovog prigovora o promašenoj pasivnoj legitimaciji pogrešna (...) Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i pravna pravila o teretu dokazivanja kada je zaključio da je tuženik, koji je tvrdio da nije osiguravatelj te da nije izdavatelj police osiguranja, dužan dokazivati te negativne činjenice.“

 

Osnovano tužitelj ističe postojanje relativno bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, koja je učinjena pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 221.a. ZPP sud će, u situaciji kad na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Primjena ovog pravila ide na štetu one strane koja je bila dužna dokazati postajanje određene činjenice.

 

U konkretnom slučaju potpuno je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da bi tuženik trebao dokazivati negativnu činjenicu, odnosno da nije osiguravatelj protiv kojeg se može podnijeti izravna tužba u smislu odredbe čl. 743. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 181/04, 76/07, 146/08 i 61/11 - dalje: PZ). Naime, ono što je tuženik u konkretnom slučaju trebao dokazati jest da je on agent osiguranja, da ima ovlaštenja koja mu je dao osiguratelj u čije ime je sklopljena polica osiguranja za plovilo koje je nesporno u plovidbi prouzročilo štetu itd. Navedeno se ni u kojem slučaju ne može smatrati negativnim činjenicama.

 

Zbog navedenog je osnovan revizijski prigovor tužitelja o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja i učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. l. u vezi s čl. 221.a ZPP.

 

Pritom se posebno naglašava da je drugostupanjski sud propustio voditi računa o odredbi čl. 680. PZ, koja propisuje: „Ako pomorski agent izričito ne navede da nastupa u svojstvu agenta, smatra se u odnosu na osobu koja je u dobroj vjeri da radi u svoje ime.“ Da je agent osiguranja posebna (pod)vrsta pomorskog agenta na kojeg se odnosi citirana odredba i koji je dužan snositi posljedice neisticanja svojstva agenta proizlazi iz odredbe čl. 675. PZ koja određuje da su pomorski agencijski poslovi posebice oni koji se odnose na plovidbu, brodove i njihovo iskorištavanje, a osobito na, između ostalog, osiguranje brodova, tereta i interesa.

 

Dakle, u situaciji kada iz stanja spisa proizlazi da tuženik u postupku nije dostavio bilo kakav dokaz o svom statusu agenta osiguranja, da u postupku nije niti naveo tko je osiguratelj (odnosno po čijem je nalogu on agent osiguranja) te da iz dokaza u spisu (garancija na str. 14. spisa) te zapisnika (Lučka kapetanija D.) ne proizlazi da je on isticao svoj status osiguraniku, sud je potpuno pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja kad je zaključio da je tužitelj taj koji je trebao dokazivati je li tuženik osiguratelj ili to nije.

 

Zbog ove bitne povrede učinjene u drugostupanjskoj presudi nije moguće provjeriti je li preinačavanjem prvostupanjske presude i odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo (prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije i odbijen zahtjev za naknadu štete).

 

Slijedom navedenog, valjalo je ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi (čl. 394. st. 1. ZPP).

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će ponovno odlučiti o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude, a u obrazloženju koje odluke će iznijeti ocjenu svih žalbenih navoda koji su od odlučnog značenja.

 

Odluku o troškovima ovoga revizijskog postupka donijet će sud u nastavku postupka zajedno sa odlukom o glavnoj stvari (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 30. listopada 2018.