1

Poslovni broj: UsImio-139/18-6

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

      Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Vesni Šimić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice J. G., zastupane po opunomočeniku N. V., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po opunomoćenici D. P., službenoj osobi tuženika, radi mirovinskog staža, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 18. listopada 2018., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 26. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II-140-10/18-02/00129002613, Urbroj: 341-99-11/2-18/2421 od 30. svibnja 2018.

 

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II-140-10/18-02/00129002613, Urbroj: 341-99-11/2-18/2421 od 30. svibnja 2018. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Š., Klasa: 140-10/17-02/00129002613, Urbroj: 341-19-11/2-17/18034/1 od 14. veljače 2018., kojim je odbijen zahtjev tužiteljice da joj se u mirovinski staž utvrdi razdoblje provedeno u obavljanju djelatnosti individualnog poljoprivrednika od 1. siječnja 1980. do 7. listopada 1991. i od 5. kolovoza 1995. do 15. kolovoza 1995.

              Tužiteljica je pravovremeno podnijela tužbu protiv osporenog rješenja tuženika, navodeći da je plaćala doprinose za mirovinu za razdoblje od 1. siječnja 1980. do 15. kolovoza 1995., a da se u rješenju spominje da nema dokumentaciju. Navodi da nema kuće  jer je izgorjela u Domovinskom ratu, kao i svi dokumenti te da je imala samo jednu opomenu da plati doprinos iz 1990. i da je to poslala. Nadalje, da je u P. u. K. tražila podatke, ali da je odgovoreno da nemaju nikakvu evidenciju jer je K. bio pod okupacijom i prilikom oslobođenja mnogi dokumenti su uništeni. Navodi kako je i ranije to izjavila i da je U. s. u S. poništio sva rješenja Središnje službe u Z., Područne službe u Š.. Tužiteljica navodi da je plaćala doprinose i radila kod svog svekra M. G. u poljoprivredi, koja imovina se vodila na njega, što je vidljivo iz izvoda katastra K. Ukazuje da su ranije žalbe bile uvažene, ali da joj Područni ured u Š. oba puta namjerno ne priznaje pravo, te smatra da je diskriminirana. Tužiteljica predlaže da Sud poništi rješenja tuženika u cijelosti i da joj prizna mirovinski staž kao poljoprivredniku, gdje je plaćala doprinos za mirovinu od 1. siječnja 1980. do 15. kolovoza 1995.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana. Osporavano rješenje tuženika od 30. svibnja 2018. doneseno je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku da za ta razdoblja ne postoje dokazi u smislu odredbe članka 110. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/2013…120/2016). Tužbeni navodi nisu od utjecaja na drugačiju odluku zbog razloga iznesenih u obrazloženju rješenja. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Sud je 18. listopada 2018. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu su pristupili opunomoćenik tužiteljice i opunomoćenica tuženika.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Prema odredbi članka 24. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16, dalje: ZOMO), mirovinski staž, prema ovome Zakonu, na temelju kojega se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja obuhvaća razdoblje: 1. provedeno u osiguranju, prema odredbama ovoga Zakona, 2. navršeno do 31. prosinca 2013. koje se, prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga dana, računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i posebni staž.

Prema odredbi članka 110. ZOMO, svojstvo osiguranika, mirovinski staž, plaće, osnovice osiguranja, naknade plaće i drugo utvrđuju se na osnovi isprava izdanih u skladu sa zakonom, odnosno potvrdama izdanim na temelju propisanih evidencija.

Nadalje, odredbom članka 122. stavkom 2. ZOMO-a, propisano je da mirovinski staž, plaća, osnovice te druge činjenice koje utječu na stjecanje i utvrđivanje prava, uzimaju se pri ostvarivanju prava na mirovinu na osnovi podataka utvrđenih u matičnoj evidenciji, dok je stavkom 3. navedenog članka ZOMO-a propisano da se za utvrđivanje činjenica iz stavka 2. ovoga članka ne mogu kao jedino dokazno sredstvo koristiti izjave svjedoka.

Predmet spora je ocjena zakonitosti rješenja tuženika Klasa: UP/II-140-10/18-02/00129002613, Urbroj: 341-99-11/2-18/2421 od 30. svibnja 2018.

          Među strankama je sporno je li tužiteljica u razdoblju od 01. siječnja 1980. do 07. listopada 1991. te u razdoblju od 5. kolovoza 1995. do 15. kolovoza 1995. imala svojstvo osiguranika individualnog poljoprivrednika, te s tim u svezi može li se navedeno razdoblje tužiteljici priznati u mirovinski staž. Naime, tužiteljica za taj period tvrdi da je bila osigurana kao član poljoprivrednog domaćinstva sada pokojnog svekra M. G.

          Iz očitovanja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda  Š., Odjela matične evidencije od 25. kolovoza 2016. proizlazi da ne raspolažu podacima koji bi ukazivali da je tužiteljica u R. H. bila osigurana na mirovinsko osiguranje po bilo kojoj osnovi pa tako niti kao osiguranik – individualni poljoprivrednik. Iz podneska od 15. prosinca 2017. proizlazi da je za potrebe predmetnog upravnog postupka pribavljeno i očitovanje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Š., Ispostave K., iz kojeg je razvidno da u pismohrani ne posjeduju poljoprivredni karton na ime M. G., svekra tužiteljice, te se navodi da isti nije bio upisan u registar predstavnika poljoprivrednog domaćinstva od 1. siječnja 1980., niti imaju upisanu tužiteljicu u registru osiguranika.

       Ujedno je u predmetnom upravnom postupku pribavljena obavijest Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostave K. od 1. lipnja 2016. i 3. lipnja 2016., iz koje je razvidno da za tužiteljicu ne raspolažu dokumentacijom o plaćenim doprinosima za razdoblje od 1. siječnja 1980. do 4. kolovoza 1995. odnosno za razdoblje od 1. siječnja 1980. do 15. rujna 1995., jer je ista ostala na ratom okupiranom području.

        U postupku je pribavljena izjava tužiteljice, u kojoj navodi da se 1980. prijavila kao član poljoprivrednog domaćinstva svog svekra M. G. i da je plaćala poljoprivredni staž, ali da o istom ne može pribaviti materijalnu dokumentaciju. Iz izjava svjedoka N.V. i V. C. od 5. srpnja 2016., u bitnom proizlazi da je poljoprivreda bila jedino i osnovno zanimanje tužiteljice.

       Odlučujući o izjavljenoj žalbi tužiteljice tuženik je po ocjeni ovog suda osnovano odbio žalbu tužiteljice ocijenivši zakonitim i pravilnim prvostupanjsko rješenje kojim je tužiteljici odbijeno utvrditi u mirovinski staž razdoblje od 01. siječnja 1980. do 07. listopada 1991. te razdoblje od 5. kolovoza 1995. do 15. kolovoza 1995., jer tužiteljica nije dostavila dokaz da je za sporno razdoblje imala priznato svojstvo osiguranika - individualnog poljoprivrednika, u smislu članka 110. ZOMO-a, niti je dokaze o istom bilo moguće pribaviti po službenoj dužnosti.

      S tim u svezi, tuženik je naveo i da tužiteljica u spis nije priložila niti iskaznicu osiguranika individualnog poljoprivrednika, u koju je bivša Zajednica, odnosno Republički fond poljoprivrednika upisivao i ovjeravao početak i prestanak osiguranja i koja je služila kao javna isprava, niti je dostavila dokaz iz kojeg bi bilo razvidno da su uplaćeni dužni doprinosi, a da bi se isto moglo računati u mirovinski staž kao staž osiguranja sukladno tada važećem članku 11. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju individualnih poljoprivrednika (Narodne novine, broj: 29/1979, 24/1981, 14/1982, 22/1982). Stoga je tuženik pravilno ocijenio da obavijest O. K., Općine uprave društvenih prihoda, Klasa: 415-01/90-01/13, Urbroj: 2136-05-03/1-90-1 od 25. listopada 1990., koju je tužiteljica priložila spisu predmeta, s obzirom na prethodno navedeno utvrđeno činjenično stanje u službenim evidencijama i općeniti karakter obavijesti, nije od utjecaja u predmetnom upravnom postupku, jer se istom ne potvrđuje da je tužiteljica u spornom razdoblju imala svojstvo individualnog poljoprivrednika.

        Vezano za žalbeni navod tužiteljice da je priložila izjave svjedoka, za koje smatra da mogu potvrditi da je imala svojstvo poljoprivrednog osiguranika u predmetnom razdoblju, tuženik se osnovano pozvao na odredbu članka 122. stavak 3. ZOMO-a, prema kojoj se za utvrđivanje činjenice svojstva osiguranika, odnosno mirovinskog staža ne mogu kao jedino dokazno sredstvo koristiti izjave svjedoka.

           Zaključno, u svezi tvrdnje tužiteljice da je diskriminirana, navesti je da se prema odredbi članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj: 85/08 i 112/12), tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka R. H., stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Nadalje, članak 20. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije određuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

Imajući u vidu citiranu odredbu članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, navesti je da se tužiteljica nije izrijekom pozvala niti na jednu od osnova iz članka 1. navedenog Zakona, niti je Sud iz navoda tužiteljice ocijenio da postoji koja od navedenih osnova, stoga ovaj Sud nije mogao ocijeniti osnovanim takav tužbeni navod, budući da tužiteljica, osim izražene sumnje u nezakonitost osporenog rješenja, nije učinila vjerojatnim da je došlo do diskriminacije.

S obzirom na navedeno, sud drži kako je tuženik u osporenom rješenju dao valjane i obrazložene razloge kojima je žalbene navode tužiteljice odbio kao neosnovane, te Sud nalazi da, u konkretnom slučaju, nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, te ostali tužbeni navodi nisu od odlučnog utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

Radi navedenog, ovaj sud je utvrdio da su rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela zakonita. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu relevantno činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila ova upravna stvar.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09), a na koje ovaj sud, temeljem čl. 31. st. 2 ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

 

U Splitu, 26. listopada 2018.

S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. ZUS-a).

 

 

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

Vesna Šimić