1              Poslovni broj: Gž Ovr-1140/2017-3

Poslovni broj: Gž Ovr-1140/2017-3

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu Luki Grgatu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja C. E. C. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica V. N., odvjetnica u Z., i ovrhovoditelja u stupljenom predmetu PBZ C. d.o.o. Z., OIB …, protiv ovršenika O. P. iz H., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Ovr-3310/2015 od 19. lipnja 2017., te o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Ovr-3310/2015 od 29. siječnja 2018., 19. listopada 2018.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Ovr-3310/2015 od 19. lipnja 2017.

 

II. Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Ovr-3310/2015 od 29. siječnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Ovr-3310/2015 od 19. lipnja 2017. odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom predmetne ovrhe.

 

Protiv navedenog rješenja žali se ovršenik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje: ZPP) u vezi s člankom 381. ZPP-a, a koji zakon se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 19. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08; dalje: OZ), predlažući ovom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak odnosno preinačiti pobijano rješenje na način da se prihvati prijedlog za odgodu ovrhe.

 

Žalba ovršenika nije osnovana.

 

Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupovnih odredaba od onih na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Iz stanja spisa proizlazi kako je rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-59/10 od 6. svibnja 2010., na temelju ovršne isprave – Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog i solemniziranog 6. svibnja 2008. od strane javnog bilježnika V. P. u Z. pod poslovnim brojem OV-10370/08, a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja C. E. C. d.d. u iznosu od 3.135.826,15 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove postupka, određena ovrha na nekretninama ovršenika upisanim u zemljišne knjige kod prvostupanjskog suda u zk. ul. 2315, k.o. H., i to na ETAŽAMA: 1., 2., 3., 4., 5. i 6.

 

Iz citiranog Sporazuma proizlazi kako je isti sklopljen između ovrhovoditelja C. E. C. d.d. kao zajmodavca, treće osobe A. P. kao zajmoprimca te ovršenika kao solidarnog dužnika i založnog dužnika, radi osiguranja novčane tražbine koju zajmodavac ima prema zajmoprimcu temeljem Ugovora o zajmu broj 1-2008-04-0014 od 6. svibnja 2008., a koji zajam je odobren zajmoprimcu za otplatu Ugovora o kreditu broj 3208446283 i Ugovora o kreditu broj 3208446385, sklopljenih između zajmoprimca i Zagrebačke banke d.d., 2. veljače 2007.

 

Nadalje, iz stanja spisa proizlazi kako su predmetne nekretnine ovršenika, na dražbi održanoj 27. studenog 2014., prodane ovrhovoditelju kao kupcu, kako je rješenje o dosudi od 27. studenog 2014. postalo pravomoćno, kako je sud 4. siječnja 2017. donio zaključak o predaji nekretnina ovrhovoditelju kao kupcu, kako ovršenik nije postupio po navedenom zaključku, te kako je ovrhovoditelj kao kupac podneskom od 28. veljače 2017. zatražio njihovo ispražnjenje i predaju u posjed, dok je ovršenik podneskom od 16. lipnja 2017. predložio odgodu ovrhe.

 

Odredbom članka 61. stavka 1. točke 1.-8. OZ-a propisani su razlozi zbog kojih sud, na prijedlog ovršenika, može u potpunosti ili djelomično odgoditi ovrhu, uz uvjet da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno kako bi se spriječilo nasilje.

 

Kako ovršenik u prijedlogu za odgodu ovrhe od 16. lipnja 2017. nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje, to je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan.

 

Nesumnjivo je da bi ovršenik provedbom ovrhe u ovom postupku trpio štetu budući da je ovršni postupak sam po sebi tegoban za ovršenika, te tijekom istog valja paziti na njegovo dostojanstvo i prava (članak 6. OZ-a), međutim, isti je nužan kako bi se mogla ostvariti tražbina ovrhovoditelja, budući da ju ovršenik odbija ostvariti dobrovoljno. Zbog toga je zakonodavac i ostavio na ocjenu sudu da "može" odgoditi ovrhu kada su ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 61. stavka 1. OZ-a.

 

U konkretnom slučaju, šteta na koju se poziva ovršenik nije pravno relevantna te je sud prvog stupnja, u skladu sa svojom ovlasti iz članka 61. stavka 1. OZ-a, pravilno postupio kada je ocijenio da ovo nije slučaj u kojem bi odgoda ovrhe bila opravdana. Naime, upravo su ovršne radnje u ovom postupku, među ostalim, ispražnjenje nekretnina dosuđenih kupcu i njihova predaja u posjed kupcu, što ovršenik subjektivno doživljava kao gubitak stambenog prostora, pa kada bi taj vid štete bio relevantan bilo bi nemoguće uopće provesti ovrhu u ovakvim slučajevima. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, gubitak vlastite nekretnine za stanovanje ne predstavlja sam po sebi razlog nastanka nenadoknadive odnosno teško nadoknadive štete jer se nužni stambeni prostor može osigurati i na druge načine osim vlasništvom.

 

Nadalje, ovršenik u prijedlogu za odgodu ovrhe uopće niti ne navodi koje bi to nasilje odgodom ovrhe trebalo spriječiti.

 

Slijedom navedenog, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je pobijanim rješenjem odbio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan. Pritom je za dodati kako se navedeni prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe protivi i pravu ovrhovoditelja da na brz i zakonit način ostvari svoju tražbinu utvrđenu ovršnom ispravom, koja isprava nije poništena niti utvrđena ništetnom.

 

Ovdje je samo za istaknuti kako se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja pogrešno pozvao na odredbu članka 65. OZ-a, umjesto pravilno na odredbu članka 61. OZ-a, međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja budući da je i primjenom odredbe članka 61. OZ-a trebalo jednako odlučiti. Naime, u ovom ovršnom postupku se primjenjuje Ovršni zakon ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08), a ne Ovršni zakon ("Narodne novine", broj 112/12), budući da je predmetni postupak započeo 26. travnja 2010., dakle, prije donošenja Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12).

 

Ovršenik u žalbi ističe kako nekretnine na kojima je određena predmetna ovrha predstavljaju dom ovršenika u smislu odredbe članka 34. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, te da bi provedbom ovrhe bilo povrijeđeno njegovo pravo na dom.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode ovršeniku je za ukazati kako je člankom 3. ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 6. svibnja 2008., ovršenik u svojstvu založnog dužnika pristao na zasnivanje založnog prava i hipoteke na nekretninama na kojima je određena ovrha, radi osiguranja predmetne novčane tražbine ovrhovoditelja, te je ovrhovoditelju dao suglasnost da za slučaj neisplate te tražbine neposredno provede prisilnu ovrhu na založenim nekretninama, a za koje ovršenik sada navodi da ih koristi za stanovanje.

 

Slijedom navedenih činjenica, ovršenik je svojevoljno ugovorio založno pravo na predmetnim nekretninama, sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njega poslije tog ugovaranja nastupile. Unatoč tome što bi ovršenik provedbom ovrhe u ovom postupku moguće trpio štetu, te unatoč zaštiti njegovog prava i dostojanstva, provedba ovršnog postupka je nužna u svrhu prisilnog ostvarenja predmetne tražbine jer ovršenik ne postupa po ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha, kao što je razvidno iz stanja prvostupanjskog spisa. Budući da se predmetna ovrha provodi po zakonom propisanom postupku temeljem ovršenikovog raspolaganja zalaganjem navedene nekretnine, nije ostvarena povreda prava na dom već je postupanje suda prvog stupnja sukladno odredbi članka 8. stavka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06), te nema potrebe da se za ovo utvrđenje u ovoj fazi postupka provodi test razmjernosti (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2551/2015 od 7. srpnja 2015.).

 

Ovršeniku je za istaknuti kako se ne može s uspjehom pozivati na pravo na dom budući da je ugovaranjem založnog prava na nekretninama u kojima prema navodima iz žalbe stanuje, svjesno raspolagao svojim vlasničkim pravom na tim nekretninama, koristeći ga kao instrument osiguranja ugovorenog zajma, sa svim pravnim posljedicama takvog raspolaganja, pa tako i s izričitim pristankom da u slučaju neisplate zajma ovrhovoditelj kao vjerovnik naplati nepodmireni dug iz vrijednosti založenih nekretnina, koje stajalište je izraženo i u odluci Europskog suda za ljudska prava od 20. rujna 2016. o nedopuštenosti zahtjeva br. 2545/2014 u predmetu F. protiv Republike Hrvatske, kao i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2551/2015 od 7. srpnja 2015. o odbačaju ustavne tužbe u predmetu C.

 

Nadalje, ovršenik u žalbi ističe kako je sud prvog stupnja trebao prihvatiti njegov prijedlog za odgodu ovrhe sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

Odredbom članka 19.k stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) propisano je da ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, sud će, na prijedlog ovršenika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika.

 

Odredbom članka 2. stavka 1. točke 3. ZPK-a propisano je da je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

 

Iz stanja spisa proizlazi kako je ovršenik 17. ožujka 2010. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti predmetne ovršne isprave - Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, te gore citiranog Ugovora o zajmu, na tražbinu iz kojeg ugovora se odnosi navedeni Sporazum.

 

Međutim, odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje: ZPK) propisano je kako se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna.

 

Kako je ukupan iznos predmetnog kredita (zajma) veći od 1.000.000,00 kuna, to u konkretnom slučaju uopće nema mjesta primjeni odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju.

 

Ovršeniku je također za napomenuti kako u predmetnom postupku ne bi bilo mjesta odgodi ovrhe sukladno odredbama ZPK-a niti u situaciji da je ukupan iznos kredita manji od 1.000.000,00 kuna. Naime, odredba članka 19.k stavka 1. ZPK-a, kojom je regulirana odgoda ovrhe, odnosi se isključivo na ovršne postupke koji se vode radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, a što u konkretnom predmetu nije slučaj budući da vjerovnik (ovdje ovrhovoditelj) nema, niti je ikada imao, upisano sjedište izvan Republike Hrvatske, već se njegovo sjedište od osnivanja nalazi u Republici Hrvatskoj.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a trebalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Nadalje, ovršenik je podneskom od 16. siječnja 2018. ponovno podnio prijedlog za odgodu ovrhe, a s obrazloženjem kako je u međuvremenu (14. srpnja 2017.) stupio na snagu Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom. Navodi kako je 11. siječnja 2018. pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu podnio i tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o zajmu od 6. svibnja 2008.

 

Rješenjem poslovni broj Ovr-3310/2015 od 29. siječnja 2018. sud prvog stupnja je odbio navedeni prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe kao neosnovan.

 

Protiv tog rješenja žali se ovršenik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a i člankom 19. stavkom 1. OZ-a, predlažući ovom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak odnosno preinačiti pobijano rješenje na način da se prihvati prijedlog za odgodu ovrhe.

 

Žalba ovršenika nije osnovana.

 

Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupovnih odredaba od onih na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Imajući na umu sve ranije izloženo u ovoj odluci u pogledu instituta odgode ovrhe, a s obzirom da ovršenik niti u prijedlogu za odgodu ovrhe od 16. siječnja 2018. nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje, to je, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno postupio i kada je odbio prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe od 16. siječnja 2018. kao neosnovan.

 

Ovdje je također za istaknuti kako se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijanog rješenja ponovno pogrešno pozvao na odredbu članka 65. OZ-a, umjesto pravilno na odredbu članka 61. OZ-a, međutim, isto nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja iz već ranije navedenog razloga.

 

Ovršenik u žalbi navodi kako je sud prvog stupnja donošenjem pobijanog rješenja pogrešno primijenio materijalno pravo. Smatra kako je pozivom na odredbu članka 6. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom trebalo odgoditi predmetnu ovrhu.

 

Odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine", broj 72/17, dalje: ZNUK) propisano je da ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima, u smislu tog Zakona, vodi ovršni postupak protiv dužnika koji je podignuo tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili utvrđenja ništetnosti javnobilježničkog akta utemeljenog na ništetnom ugovoru, sud će, na prijedlog dužnika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugim zakonima propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika.

 

Odredbom članka 1. ZNUK-a propisano je da se taj zakon primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, te na druge pravne poslove sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem.

 

Odredbom članka 2. alineje 2. ZNUK-a propisano je da "neovlašteni vjerovnik" označava pravnu osobu koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske.

 

Kako ovrhovoditelj na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (zajmu) nije imao upisano sjedište izvan Republike Hrvatske, već se njegovo sjedište cijelo vrijeme od osnivanja trgovačkog društva pa nadalje nalazi u Republici Hrvatskoj, to u konkretnom slučaju ovrhovoditelj nije ovlašteni vjerovnik u smislu odredbi ZNUK-a, slijedom čega u ovom postupku nema mjesta primjeni tog zakona niti odgodi ovrhe sukladno tom zakonu.

 

Ovršenik se i u žalbi protiv ovog rješenja poziva na povredu prava na dom, a koji žalbeni razlog nije osnovan iz već ranije navedenih razloga.

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a trebalo je odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 19. listopada 2018.

 

Sudac:

Luka Grgat, v.r.